Neimenovana pesma Alekse Šantića 3
Ne prespavaj vijek, no pohodi one
Što nevoljno cvile sa surovih puta!
Njih, pogledaj samo, kao stoku gone,
Zar ne vidiš rane od željeznih knuta?
Je li ti u duši žar veliki Hrista,
Bije li ti srce vrlošću čovjeka,
Vjeruješ li slovo gdje misao blista
I u slavu oca teče kô rijeka,
Ne odvrati lice! Pruži ruke svoje
Onima u jarmu što nevoljno stoje
I čekaju sunca kroz maglu i oluj!
Pomozi i spasi! Nevolju spriječi!
Izgrli, ižljubi! Rane izliječi!
Il' ridaj i plači i sa bratom boluj!