Neimenovana pesma Alekse Šantića 11
Noć je... Tebi nije san pokoja dao
Da ti ljute rane u prsima hladi;
Sâm, bez druga, brata, neutješno gineš,
Stradalniče mladi...
Gluha ti samoća okovala snagu,
Pritisla ti srce spomenima dana,
Bez suze, bez bola, kad si sreću brao,
Kô plodove s grana;
Kad ti duša tekla slobodno, beskrajno,
Puna zlatnog sunca, kao talas oni
Niz pučinu plavu kad se burno otme
I daleko skloni.
No sve je proteklo... Ti kroz suze gledaš
Dogorjele ognje i povelo cvijeće;
Proljeće ti davno umrlo pod mrazom
I vratit se neće...
Al' čuj šapat oni! Slušaj šumor blagi!
To je sveti poziv milosti i tajne.
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.
Ona tebe zove - da razgoni oblak
Pod kojim ti zebu iznurene snage;
Za duboke rane mehleme ti nudi
Obilne i blage:
Eno, bistre vode pod topolom struje;
Eno, laki vjetrić niz brda se svija,
A jezero plavo, puno zvijezda zlatnih,
Lagano se njija.
Zar ne vidiš u njoj ljubav i slobodu,
Ne osjećaš dušu što joj prostor kruži?!
Na njedrima njenim sveti su oltari,
Gdje sam gospod služi.
Hajde! Tu ćeš naći izgubljeno blago:
Utjehu za bole, srcu sreće trajne;
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.