5
Neva — uzrok smrti svojega djevera
Dva se brata divno milovala —
Jedno Milko a drugo Dragiša —
Od milosti konje mijenjali,
Mijenjali konje i oružje,
Britke sablje, bistre džeferdare,
Iza pasa dvije puške male.
Jednog dana bjehu podranili
Lov loviti po gori zelenoj,
Pa Dragiši Mirko progovara:
„O moj brate, Dragiša vojvodo!
Hajde, brate da se oženimo,
Samoća je sirotinja pusta!“
Progovara Dragiša vojvoda:
„O ne luduj, moj brate mileni!
Znadi dobro - kad se oženimo,
Hoćemo se ljuto zavaditi;
Pa je nama od Boga grjehota,
A od ljudi zazor i sramota.“
Za to Milko haje i ne haje.
Još ne prođe ni petnaest dana,
Zaruči se s Novkinjom đevojkom
I vjenča je sebi za ljubovcu.
Kad su noću u ložnicu bili,
Hoće Milko da joj lice ljubi,
Al' mu ne da Novkinja đevojka,
Već ovako njemu besjedila:
„Čuješ, Milko, dragi gospodaru!
Kunem ti se, a vjeru ti davam,
Ne ćeš moje obljubiti lice
Dokle brata ne pogubiš svoga.“
Srdito joj Milko progovara:
„O, Novkinjo, šinula te guja!
Kako mogu brata pogubiti
A na pravdu Boga istinoga?
Vala, ne ću, života mi moga,
Da te ne bih nikad obljubio!“
Kad u jutru jutro osvanllo
I kad druga nojca omrknula,
Te kada su u ložnicu bili,
Hoće Milko da joj lice ljubi,
Al' mu ne da Novkinja đevojka,
No ovako njemu besjedila:
„Ne ćeš, Milko, dragi gospodaru!
Ne ćeš moje obljubiti lice,
Dokle brata ne pogubiš svoga!“
Opet Milko njojzi progovara:
„O, Novkinjo, šinula te guja!
Kako mogu brata pogubiti,
Kad mi nije ništa uradio?!“
„Al' gsvori Novkinja đevojka:
Lako ti je brata pogubiti,
A da tvojom i ne manen rukom;
Drago ima konja krilatoga –
Ti otiđi u podrume donje,
B'jesnom vrancu osijeci krila:
Drago ima bistra džeferdara —
Ukradi mu od kamare ključe,
Isprazni mu pušku džeferdara,
A na prašnik metni malo praha,
Pa ga vodi u lov, u planinu,
Ostavi ga na sred od planine,
A naćeraj vuka i međeda
I ostalo svakojako zv'jerje:
Zvijerje će Draga rastrgnuti;
Tako ćeš ti njega pogubiti
Da s' njegovom ne okaljaš krvcom.“
Kad je Milko saslušao ljubu,
On otide u konjske podrume,
B'jesnom vrancu osiječe krila:
Ukrade mu od kamare ključe,
Pa dofati bistra džeferdara,
Iz njeg vadi barut i olovo,
A na prašnik ostavio praha.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Milko svome bratu besjedio:
„O moj brate, Dragiša vojvoda!
Ti opremi vranca debeloga,
Da idemo u lov u planinu,
Lov loviti tri bljela dana.“
Bratac brata bracki poslušao:
Opraviše sebe i đogine,
Otidoše u lov u planinu.
Kad su došli na sred od planine,
Milko svome bratu besjedio:
„Mili brate, Dragiša vojvoda!
Ja ću poći malo uz planinu,
A ti ćeš se ođe namjestiti,
Naćeraću svakojako zv'jerje —
Dobra ćemo lova uloviti.“
Što su rekli, to su učinili:
Drago osta na sred od planine,
Milko ode – gorje — uz planinu,
Pa naćera vuka i međeda
I ostalo svakojako zv'jerje
Na svojega brata rođenoga.
Kada viđe Dragiša vojvoda,
Kada viđe, da će poginuti,
Omijera bistrim džeferdarom -
Planu puška, al' ne dava glasa.
Kad to viđe Dragiša vojvoda,
Odma se je jadu dosjetio,
Pa je svome vrancu besjedio:
„Davor, vranče, davor dobro moje!
Poletimo nebu pod oblake!
Ali sade, ali ikadare!
Tu skočiše zvjerad svakojaka,
Rastrgoše Dragišu vojvodu
I njegova vranca debeloga.
Kad je Milko saš'o niz planinu
I vidio da mu brata nema,
Pokaj'o se šta je uradio —
Ljuto kune Novkinju đevojku,
A nariče milog brata svoga;
Pa okrenu dvoru bijelome.
Kada Milko u dvorove dođe,
On dozivlje Novkinju đevojku:
„O, Novkinjo, moja dušo draga!
Ja sam brata pogubio svoga,
Hodi sada da ti ljubim lice.“
Ona mlada jedva i čekala —
Približi se gospodaru svome:
„Ljubi, Milko, lica bijeloga,
Kad si brata pogubio svoga,
Brata svoga, a krvnika moga!“
Ali Milko i ne sluša ljubu,
Već je uze za bijelu ruku,
Priveza je konj'ma za repove,
S njome mlati drvlje i kamenje
Dok je pasju ispustila dušu.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
