Na mjesečini
Mjesečina! ... Tiho! ... Vidim daleko
S terase bujne more široko,
Modro, svijetlo, mrtvo; tek kadgod
O seke pljusne i čuje se nešto,
Kad težak uzdah, turobno, duboko.
Mjesečina! ... Tiho! ...
Sanjam i čeznem, dok tamo u noći
Čujem kako pjeva ribar u samoći:
“Vieni sul mar’!
Evo barketa spremna mi je mala, –
Ona te čeka! Dođi da plovimo,
Daleko od kraja, obala i žala,
Kroz noć, na moru, da osjetiš žar
Srca što ljubi! ... O, vieni sul mar’!”
∗
Mjesečina! ... Tiho! ... Čujem jednu bajku
Što šými s neba i pada po vodi,
Struji kroz dušu! ... Ja joj ne znam riječi,
Nit njeni smisô. Osjećam da hodi
U svakom šumu, blistanju i trenu,
Pod svodom granja, gdje se gluho šire
I najtanje sjenke! ... No, ja znadem jasno:
Ni jedna noćca da još bila nije
Bez bajke ove, kojoj niko jošte
Ne pojmi smisô! ... Biće, Gospod sami
To bludi i šapće u noći i tami,
Bajku, punu tuge, praštanja, milošte.
Krf, 7. 10. 1903.
