Na glas smrti Vojislava J. Ilića uzor-pjesnika srpskog

Na glas smrti Vojislava J. Ilića uzor-pjesnika srpskog  (1894)  Pisac: Božidar Čerović

Ali ja ću opet na dverima groba
Oživljeti mišlju naše zlatno doba.
Vojislav


Srbijanče, mili brale,
Kakvi otud crni glasi?
Vila cvili sa Avale
Šaljuć jauk širom sv’jeta.
Da s’ utrnu i ugasi
Život skupi, mlados rana
Pjesnika nam velikana.

Oj, zar tako sudbo skonča
— U najvećem taman jeku —
Kao zvijer krvoločna
Manuv kosom nepromašnom
Preda vaju i leleku,
Da se vječno suze liju,
Srpsku vilu — pojeziju.

Vojislave, dični sine,
I za tobom tuge evo.
Zar ne može, pa da mine
I daj udar strašni silni
Tvoj rod mili, kom si pjevo,
Kom si melem, — pjesme slao,
A za melem srce dao.

Zar za nav’jek da ušuti
Tvoja zlatna, jasna lira?
Zar da više ne sm’je čuti
Ni uživat u tvom glasu
Punu slatka miomira,
Rod ti srpski, r’jetke slave,
Vojislave, Vojislave?...

Jedna zv’jezda, aoh jada,
Na srpskom je nebu manje.
Za pjesnikom, kome sada
Poteško je rana naći,
Opet nasta uzdisanje
Što se davno, davno čulo.
Kad nam Branka nestanulo.

Aoj Srpstvo, milo Srpstvo!
Muzo srpske pojezije,
Teško li se ucv’jelilo
Srce vaše. Te se uzdah
Za uzdahom teškim vije,
A iz njih se r’ječi prave:
Vojislave, Vojislave!...

Izvor

1894. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina deveta, broj 4, str. 49.