Na Glamoču pukoše topovi

Izvor: Викизворник


[Na Glamoču pukoše topovi]

Na Glamoču pukoše topovi
Ošjekogae dvjesti, trista glava.
Svi su Turci zdravo dolazili
Samo nije aga Hasan aga;
Ranio se, žalosna mu majka, 5
Na njemu je sedamnaest rana —
Tu su njega braća ostavili
Tu je njemu sreća priskočila,
Naljegoše latinski hećimi,
Pa su njemu rane izvidali, 10
Pa ga dali banu kaurinu —
Ban ga baci na dno u tamnicu.
Tavnovao devet godin dana;
Kad deseta nastala godina.
On doziva sivoga sokola: 15
„Moj sokole moje zlatno pejre,[1]
Hajd’ otiđi mome bilu dvoru,
Pa ti vidi, moj sokole sivi,
Je l’ mi uzgor moja tanka kula,
Je li živa ostarjela majka, 20
Je l’ mi zdravo sinak Muhamede,
Je li mi se preudala ljuba!“
Ode soko Hasan age dvoru,
Kad mu uzgor prebijela kula,
Kad mu živa ostarjela majka, 25
Kad mu zdravo sinak Muhamede:
Sve mu dvori kaharli i satli,
A ljuba mu šemli i vesela,
Jer mlada svatovima nada;
A seka mu merdevine ljubi: 30
„Ovuda je bratac nahodio.“
Ode soko agi Hasan agi,
Sve mu kaže, što je i kako je,
Hasan agu muke ufatiše —
Kol’ko huknu, sva tavnica zuknu. 35
Kol’ko jeknu, sva tavnica zveknu,
Pitala ga posestrima Mara:
„Što je tebi, ago Hasan ago,
Ili ti je nestanulo piva,
Nestanulo piva i jediva, 40
Il’ debela ovnovine mesa,
Ili tebi dodija tavnica?“
— „A, Boga mi, posestrimo Maro,
Nije meni nestalo jediva,
Ni tavnica nije dodijala!“ 45
Sve joj kaže, što je i kako je.
Kad to čula krčmarica Mara,
Ona uze od tavnice ključe.
Pa ispušti agu Hasan agu —
„Hajde, ago, svom’ bijelu dvoru!“ 50
Ode aga svom’ bijelu dvoru.
Sve on ide od vrata do vrata,
Dok je svoja nalazio vrata;
Pa zakuca halkom na vratima.
Izlazio sinak Muhamede: 55
„Ko to kuca halkom na vratima?“
Progovara aga Hasan aga:
„A, Boga ti, dite Muhamede,
Hajd’ otiđi svojoj miloj neni,
Da što dade sužnju nevoljniku, 60
Ja l’ za zdravlje tvoje, ja l nenino,
Ja li baba tvoga Hasan age!“
Kad to čula Hasan age majka
Pa se fati bedre u džepove,
I izvadi tri žuta dukata, 65
Pa ih spremi sužnju nevoljniku.
„Na’ to tebi, sužanj nevoljniče.
Ni za zdravlje moje, ni nenino,
Već pre dušu babu Hasanagi!“
Kad to čuo aga Hasan aga, 70
On ne jamlja žutije dukata,
Već za ruku sina Muhameda:
„Koliki si, žalosna ti majka,
Kako će te ostaviti majka —
Hoće ti se da udaje majka!“ 75
U ta doba kita i svatovi.
Progovara sužanj nevoljniče:
„A, Boga vi, kita i evatovi,
Je li izum konja provadati,
Ne bi li se sužanj otkupio?“ 80
Tu im sužanj konje izvadao,
Pa iziđe na visoku kulu,
Pa on uze ta'nanu tamburu;
Tanko kuca, tanko popijeva;
„Vila gnizdo tica lastavica, 85
Vila ga je devet godin dana,
Dođe soko obori joj gnizdo“...
Zakukala Hasan aginica:
„Blago meni, eno age moga!“
Ćešile je mlađane jenđije. 90
„Muč’, ne viči, sumbul udovice,
Davno ti je svijet preminuo!“
Kad u jutru jutro osvanulo,
Čauš viknu, daulhana ciknu:
„Hazur ol lah, kita i svatovi, 95
Je li hazur na konja đevojka?“
Skočio se aga Hasan aga,
Skočio se na noge lag’ane,
On ustavi svoju milu ljubu,
A dade im svoju milu seku — 100
Pratio je tri bila sahata.
Pa je tuden ljubi zafalio:
„Fala tebi, moja vjerna ljubo,
Dosta si me i čekala mlada,
Čekala me devet godin dana!“[2] 105

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

  1. Kao što se iz ove riječi vidi. Turci ovdašnji uvijek ono „J“ preturaju pred „r“, to tako uvijek govore: pejre, kojren, Zagojre, Kojrenić, bojre i t. d. mjesto: perje, korjen, Zagorje, Korjenić. borje. Kako je ovo došlo ne znam, ako nije po analogiji: Mejra, Bajro, bajrak (ovo nije naša riječ) i t. d.
  2. Ova nas pjesma u nečem potsjeća na Odiseja.

Izvor[uredi]

Bosanska vila, godina HVII, broj 8, Sarajevo, 30. april 1902, str. 154-156.