Mustaj beg lički oženi Kumalić Nuhana (Travnik)

Dvoje s’ milo zaašikovalo,
U proljeće u najljepša doba,
Kadno cvati javor i jabuka,
A trava im raste na zavojke,
Kano dojke u dilber djevojke.
Bože mio ko b’ oboje bilo?
Lako jeste momka pogoditi,
Od Raduča Kumalić Nuhane,
A djevojka Pločanin Alage.
Ašikuju tri pune godine;
Kad nastade četvrta godina,
Jednu noćcu Nuhan podranio.
Pa opremi sebe i zelenka,
Pa okrenu na Ploču kamenu,
B’jeloj kuli Pločanin Alage.
Dođe kuli Pločanin Alage,
Pa pod kulom odjaha zelenka.
Mračna noćca, jer mjeseca nema,
Pa prisloni stublu uza kulu,
Pa se hvati do džamli-pendžera!
U odaji gori vidjelica,
Kod nje Zlata Pločanin Alage,
Pred sobom je đerđef posadila,
Po đerđefu platno razavila,
Iglom bode a provlači zlato,
A spominje Kumalić Nuhana:
„Gdje s’ Nuhane, po sv’jetu gledanje,
Što te nema kuli od kamena?
Il’ je tebe glava zaboljela
Il’ je tebe ustavila majka?
A sve sluša Nuhan na pendžeru,
Pa se Nuhan na pendžeru javi.
Kad je cura momka ugledala,
Poletjela, pendžer otvorila;
Što joj reče Kumalić Nuhane:
„L’jepa Zlato Pločanin Alage,
Tri godine mi ašikujemo
Nit’ ja rekoh, da ću te uzeti,
Ni ti reče, da ćeš poći za me,
Van izlazi da mi polazimo;
Ako noćas polaziti ne ćeš,
Onda tebi mušterija n’jesam.” —
Što mu reče kićena djevojka:
„O Nuhane, po sv’jetu gledanje,
Pričekaj me do u ponedjeljak,
Pa doreni pod kulu đogata,
Sama ću ti iz kule izići, ” —
Kad je čuo Kumalić Nuhane,
Njojzi dade sahat iz njedara,
Njemu Zlata đerdan od dukata.
Tri su niza, trista madžarija.
Momak siđe sa džamli-pendžera,
Pa će doći u oč’ ponedjeljka.
Oni misle da niko ne čuje,
Al’ to čuje Grdan Mustafaga.
Kad je bilo u oč’ ponedjeljka,
Vakat momku na Ploču kamenu,
Al’ nebahta Kumalić Nuhana!
Odveć ga je glava zaboljela,
Ne mož’ sići momak po djevojku,
Već ostavi drugom ponedjeljku. —
A kad vidi Grdan Mustafaga,
On opremi sebe i đogata,
Pa on ode na Ploču kamenu
B’jeloj kuli Pločanin Alage,
Pa pod kulom osjede đogata,
Pa on siđe kuli do pendžera
I govori kićenoj djevojci:
„Hajde Zlato da mi polazimo!”
Prevari se kićena djevojka,
Siđe Zlata pod kamenu kulu.
A mračna se noćca dogodila,
Aga j’ metnu za se na đogata,
Pa okrenu sa Ploče kamene,
Goni đoga, a nosi djevojku.
Aga teži na Vučjak planinu.
Kad izađe na Vučjak planinu,
Ne okrenu Raduču b’jelome,
Ven okrenu đoga niz Bregovac,
Kraj doline Sima Radoviča.
Što mu reče kićena djevojka:
„O Nuhane po sv’jetu gledanje,
N’jesu ovo puti do Raduča;
Al’ si plaho ti pretjero vinom,
Pa si svoju pamet izgubio.”
Govori joj Grdan Mustafaga:
„Ovo nije Kumalić Nuhane,
Ven je glavom Grdan Mustafaga.”
Kad je čula kićena djevojka,
Ona ciknu kao ljuta guja,
A spominje Kumalić Nuhana:
„O Nuhane po sv’jetu gledanje,
Da ti sada u Raduču znadeš,
Da ti ide Zlata niz poljane!”
Pa okrenu Grdan Mustafaga
Niz poljane Mitrovića lugu,
Izbi aga niz donje kotare,
Na čajiru Janković Stojana.
Već se tude sabah prikučio,
Pa on Zlatu skide sa đogata,
Ostavi je u zelenu čaj’ru ;
Pa pobježe natrag na Udbinu,
A djevojka osta u čajiru.
Maglovito s’ jutro dogodilo,
Urodila trava djetelina,
A djevojka po čajru hoda. —
Jankoviću rano podranio,
Pojahao debela putalja,
Lov loviti Mitrovića lugu.
Vižlovi su curu nabasali,
Pa nasrću vižlad na djevojku.
Kad ugleda Janković Stojane,
Pa on pade po putalju svome,
Do djevojke konja dotjerao,
Pa se hvata kratka džeferdara,
A djevojci tiho progovara:
„Al si vila, al si utvorica?
Kaži mi se jutros u čajiru.”
Onda cura podignula glavu:
„Oj po Bogu brate, momče mlado,
Nit’ sam vila, nit’ sam utvorica,
Ven sam Zlata Pločanin Alage.”
Kada čuo Janković Stojane,
On govori lijepoj djevojci:
„Ja otklen ti ovdje u čajiru?”
Njemu cura po istini kaže:
„Donio me Grdan Mustafaga,
Ostavi me jutros n čajiru.”
Onda Stojan njojzi govorio:
„Moreš znati što je od njeg bilo?” —
,Pobjego je natrag na Udbinu.”
Stojan curi onda govorio:
„Pruži curo svoju desnu ruku.”
Pa je za se metnu na putalja,
I okrene svojoj b’jeloj kuli,
Kada dođe kuli u avliju,
Ispod kule sestru Anđu viče,
Anđa siđe pod kamenu kulu,
Govori joj Janković Stojane:
„Skini sestru sa putalja moga!”
Anđa skide Zlatu sa putalja,
Uvede je u kamenu kulu,
Što joj reče Janković Stojane:
„I to nam je sestra u odžaku.” —
Kako Stojan pazi Anđeliju,
Tako pazi Turkinju djevojku,
Kakvo ruho kupi sestri Anđi,
Ljepše kupi svojoj posestrimi, —
Da vidimo Kumalić Nuhana!
[ * * * ]
Kad je bilo drugom ponedjeljku,
Nuhan pojaha svoga zelenka,
Pa kad bio na Ploču kamenu,
Nuhan dođe kuli Alaginoj,
On prisloni stublu javorovu;
U odaji gori vidjelica,
Kod nje sjeđi ostarjela majka
A spominje Zlatu jedinicu:
„Šćeri moja iz očiju vidu,
Da zna jadna ostarjela majka
Kud si meni šćeri okrenula!”
A sve Nuhan sluša na pendžeru,
On govori ostarjeloj majci:
„Gdje li ti je Zlatka u odžaku?”
A zacvilje ostarjela majka:
„Oj Nuhane d’jete Kumalića,
Zar mi nije Zlata u Raduču,
Nestalo je u oč’ ponedeljka.”
A kad čuo Kumalić Nuhane,
Odmah njemu zlo na umi bilo.
On silazi sa džamli-pendžera,
Pa pojaha đoga u avliji,
Ode momak sa kamene kule,
Dertli momak po Udbini hoda,
Pivo pije a ječmi đogata.
Svu obiđe Liku i Udbinu
I vrhove do Hercegovine,
Traži Zlatu Pločanin Alage,
Nigdje za nju glasa ni habera.
On okrenu do Raduča b’jelog;
Kada dođe kuli i avliji,
On je sebe tebdil učinio
Pa pojaha đoga u avliji,
Ode momak niz ćesarovinu.
Nigdje grada ni palanke nema,
Odje on đoga nije dogonio,
Pivo pio, gledo djevojaka,
A ječmio debelog đogata,
Traži Zlatu svoju jaukliju,
Al djevojku nije potpazio.
Ode momak do Raduča svoga,
I on kuli i odžaku siđe,
Navrši se tri pune godine,
Sad odmara sebe i đogata. —
Kad nastade četvrta godina,
Jedno jutro Stojan uranio
U odaji u visokoj kuli,
Pa preda se trmpez postavio.
Ja ko dvori Janković Stojana?
Ob’je sestre Janković Stojana.
Kad se Stojan ponapio vina,
Onda sestri govorio Zlati:
,.Sestro Zlato u kamenoj kuli,
Evo danas tri pune godine
Kako sam te našo u čajiru,
I četvrta nastala godina;
Brat je tebi ruho sakupio,
Meni kazuj, za koga ćeš poći.” —
Djevojka se u ramenim slježe.
Opet Stojan curi govorio,
A djevojka njemu gevorila:
Ak’ me nećeš biti ni karati,
Mene podaj Kumalić Nuhanu,
Jer sam njemu tvrdu vjeru dala,
Biti njemu ljuba kod koljena.” —
Kad je čuo Janković Stojane,
On zaiska pero i ćageta.
Dadoše mu pero i ćageta,
B’jelu knjigu na koljenu piše,
A na ime Kumalić Alage:
„Eto pismo Kumalić Alaga,
Jesi l’ rada prijateljstvu mome,
Ja imadem Bogom posestrimu
L’jepu Zlatu Pločanin Alage; —
Imaš brata Kumalić Nuhana,
Ako b’ rado brata oženiti,
Kupi svate hajde po djevojku,
Ašićare siđi niz kotare,
Kadar sam ti svate dočekati;
A povedi ličkog Mustaj bega,
I povedi od boja junaka,
Koj’ se baca kamena s ramena,
Koji skače skoka junačkoga;
Pa povedi od boja junaka,
Koj’ se baca od oka nišana;
Povedi mi konja obduljaša,
Koji mogu poljem poletjeti.
Provodiću svakako veselje,
Zamećati igru svakojaku.
Kad povedeš kitu i svatove,
Šest jendija svatovim’ nek pođe
Ovde ćemo oknivati Zlatu.”
Kad napravi knjigu na koljenu,
On je posla agi Kumaliću.
Alaga je rano podranio
U Raduču u visokoj kuli,
Viš njog stoji mladi brat Nuhane,
A Alaga okom pogledao,
Na kapiju momak dohodio,
Hiti kuli Kumalić Alage,
A Alaga bratu govorio:
„Spani brate pod kamenu kulu,
Jer eto vam Ivan bajraktara
Sa kotara Janković Stojana.”
Nuhan spade pod kamenu kulu,
U tom Vlašče naskaka hajvana,
Šinu temre prihvati hajvana,
I Nuhanu božje jutro viknu;
„Je li kula Kumalić Alage,
Je li aga u kamenoj kuli?”
Pa okrenu uz kulu kamenu,
Pa on agi u odaju uđe
I Alagi božju pomoć viknu,
Pa izvadi knjigu iz njedara,
Pa je pruži Kumalić Alagi.
Kad je aga knjigu ugledao,
Uze knjigu, pa je otvorio.
Kada vidje što mu knjiga kaže,
On podviknu Ivan bajraktara,
Kod sebe mu mjesto načinio,
On otišće pod iliku ruku,
Izvadi mu stotinu dukata,
Pa ih dade Ivan bajraktaru,
A govori Kumalić Alaga:
„Pozdravićeš prijatelja moga,
Prijatelja Janković Stojana;
Ja ću svesti svate na kotare.”
Ode Ivan niz kamenu kulu,
Pa pojaha debela dorata;
Ivan ode pravo na kotare,
A Alaga bratu govorio:
„O Nuhane brate od matere,
Hajd’ mi spremi debela alata,
Da ja begu na Udbinu siđem,
Valja knjigu na Udbinu sn’jeti,
Nek je vidi lički Mustaj beže,
Pitaćemo hodža po Udbini,
Da li fetva povesti jenđije.”
Ode Nuhan opremi alata,
Alaga se u Odžaku sprema.
Kad se aga u odžaku spremi,
On posjede debela alata
Pa on ode begu na Udbinu.
Kada begu na Udbinu siđe,
Dobro ga je beže dočekao;
Kad rekoše da su zdravo bili,
Alaga mu knjigu izvadio.
Do njeg sjedi Šuval efendija,
Pa do njega Glumac Osman aga,
A do njega Pandža Mehmed aga,
Dalje sjede oba Velagića,
Kod njih sio Čejvan aga s’jedi,
Pa do njega Kozlić Hurem aga.
Uze knjigu beže Mustaj beže,
Pa je beže knjigu otvorio.
Knjigu gleda beže u begluku;
Kad je beže knjigu pregledao,
Govori mu Šuval efendija:
„Kazuj knjigu lički Mustaj beže.”
A Mustajbeg poče kazivati:
Evo knjiga sa kotara ravna,
A od našeg Janković Stojana,
Šta je Stojan u njoj napravio?
Išće Stojan svate na kotare,
Da vodimo kićenu djevojku
L’jepu Zlatu Pločanin Alage.”
Pa podviknu, na Alagu viknu:
„Hajd’ Alaga do Raduča svoga
Pa ti čekaj u Raduču naske.”
A govori Kumalić Alaga:
„Stojan išće još do šest jenđija,
Da li fetva povesti jenđije,” —
A govori Šuval efendija:
„Imaš fetvu povesti jenđije,
Vas je sedam braće Kumalića,
U šest ima svakog vjerna ljuba,
Svaki svoju nek povede ljubu,
Šest jendija, sve šest jetrvica.”
Otlen aga na noge skočio,
Ode aga do Raduča svoga,
A Mustaj beg iz sveg grla viče,
On podviknu Nuhan bajraktara:
„Donesi mi divit i ćageta.”
Donese mu divit i ćageta,
Beže knjigu na koljenu piše,
A na ime Kninu kamenome,
Na koljeno paši Atlagiću:
„Eto knjiga, paša Atlagiću,
Jesi l’ čuo, pa haber uzeo,
Da mi valja na kotare sići,
Porad Zlatke Pločanin Alage,
Da oženim d’jete Kumalića;
Ven kupi mi kitu i svatove,
Jer nam valja, paša Atlagiću,
Ašićare sići niz kotare.
Ne ostavljaj age Mehmed age
Sa Pogrda, iznad Knina b’jelog;
Povedi mi Srnčić Aliju,
Neka meće mršu u kolane” —
Pa je knjigu paši opravio,
Tu otpravi drugu napravio
Do Glamoča paši Radosliću:
„Eto knjiga paša Radosliću,
Kupi meni kitu i svatove;
Ne ostavljaj Jakirlića Ibra,
Neka vranca metne u kolane
Jer aš’ćare valja na kotare.” —
Tu otpravi, treću napravio,
Do krajine Bišću bijelome
Na koljeno Poprženoviću:
„Eto knjiga Popržen Mujaga,
Kupi meni kitu i svatove,
Jer aš’ćare valja na Kotare;
Ne ostavljaj sedam pobratima:
Od Pribića dva Šejtanovića,
Dva Musića ispod Perušića,
Od Mutnika Sala Samardžića,
Sa Turije Musić bajraktara
I pobra mi od Novog Aliju.”
Tu napravi a drugu otpravi
Do Novoga Zenković Alagi:
„Eto knjiga Zenković Alaga,
Kupi meni kitu i svatove,
Jer aš’ćare valja na kotare;
Ne ostavljaj Blažević Omera,
Od Novoga Bosnić Mehmed agu,
A od Krupe agu Baljevića.” —
Tu napravi, još jednu otpravi
Na Kladušu buljuk-baši Muju:
„Eto knjiga, buljuk-baša Mujo,
Kupi meni kitu i svatove,
Jer aš’ćare valja na kotare;
Povedi mi svog brata Halila,
I njegova Bogom pobratima,
Ispod Gaja Ogrešević Ala,
A od Peći Mumin bajraktara,
Od Podzvizda oba Hamdagića,
Od Ostrošca Topal Mustaj bega,
A od St’jena Šaban agu Kraku,
I pobra mi Zukan bajraktara.”
Kad je beže knjige otpravio,
Onda viknu Vrsić Ibrahima
„Vi izneste bajrak na kapiju,
Neka vide naši Udbinjani,
Nek’ dračaju ćorde po potocim’,
Neka konj’ma potkov promijene.” —
Pa pošalje po malog Radoju,
Da on penje begluk čadorove.
Iznesoše bajrak na kapiju,
A penju se begluk čadorovi,
Beg se spremi na odžaku svome,
Pa on čeka kitu i svatove.
Sve dan po dan punih petn’est dana,
Nikog begu na Udbinu nema.
Kad uniđe u treću nedjelju,
Jedno jutro rano podranio,
Sitan mu se ogroš oborio,
Pa se begu alaj pomolio,
Pred alajom dedo na đogatu,
Na đogatu kao na labudu
To je glavom paša Atlagiću
I za njima kita i svatovi;
Bajrak nosi Crničić Alija,
A jamak mu aga Mehmed aga,
A vodi se u jedeku doro; —
I taj alaj na Udbinu sađe
Malo vr’jeme za dugo ne bilo,
A drugi se alaj pomolio;
Pred alajom Hadže na doratu,
U ruci mu temre ubodica,
Na temretu od zlata jabuka,
To je glavom paša Radoslija;
Bajrak nosi Ibro Jakirliću,
A vodi se gavran u jedeku;
Paša begu na Udbinu siđe.
Noć noćili, rano podranili,
Kad se žarko pomolilo sunce,
Sitan se je ogroš oborio
Od Gospića grada bijeloga,
B’jele kule ajan Redžep age.
Iza tog se alaj pomolio,
Jera dođe Popržen Mujaga
I za njime kita i svatovi.
Kad Mujaga na Rudine sađe,
Malo vr’jerne za dugo ne bilo,
Po polju se ogroš oborio,
Za ogrošom alaj iskočio.
Pred alajom Zenković Alaga,
Barjak nosi Blažević Omere,
A jamak mu Bosnić Mehmed aga.
Kad sidoše begu na Udbinu,
Noć noćiše, rano podraniše.
Kad je sunce na kušluku bilo,
Udbini se otvoriše vrata,
Iskočiše do dva ihtijara,
Pa za njima sedam bajraktara,
I za njima lički Mustaj beže,
A za begom sve sedam jedeka,
Pokraj bega davulhana trese,
Iskočiše ličke nabodice
Kada beže na Rudine sađe,
Dobro ga je društvo dočekalo
Svakom beže hoš-đeldiju viče,
Kad rekoše, da su zdravo bili,
Beže svoga osjede goluba,
Pa podviknu uskok Radojicu:
„Jesu li se svati iskupili?”—
„Još se svati iskupili n’jesu.” —
Iskočio momak na đogatu,
Za njime se svati pomolili;
Ja što jače nap’jed na đogatu,
Sjaju mu se toke kroz brkove,
Kano mjesec kroz jelove grane,
To je glavom buljuk-baša Mujo;
Za njim ide momak na zelenku,
A zelen ga barjak poklopio,
Sav mu sačak od suhoga zlata,
Na bajraku od zlata jabuka;
Bajrak nosi nejačak Halile,
A jamak mu Ogrešević Ale; —
To su svati buljuk-baše Muja.
Kada begu na Udbinu dođe,
Dobro ga je beže dočekao. —
Kad rekoše, da se iskupiše,
Onda beže iz sveg grla viknu:
„Hazur ola, kita i svatovi.”
Kada čuli kićeni svatovi,
Zakucaše jasni davulbazi.
Digoše se zeleni barjaci,
Svak se konju pojagmio svome;
Pa se diže kita i svatovi,
Okrenuše do Raduča b’jelog,
B’jeloj kuli Kumalić Alage;
Kad su b’jeloj sahodili kuli,
Dobro ih je aga dočekao.
Noć noćili, rano podranili,
Digoše se svati od Raduča,
Šest jenđija ide sa svatovim’,
Šest nevjesta Kumalić Nuhana.
Idu svati pravo na kotare,
Na Vučjaku konak učinili,
Pa otalen rano podranili,
Niz Begovac svati udarili,
Pod Drenovcem konak učinili,
Pa otalen rano podranili,
Otidoše svati uz Drenovac,
Izidoše na Grobnice ravne.
Na golemo čudo udariše,
Više kule obor kapetana,
Jer izišo Janković Stojane,
S njime sišli kotarski serdari.
Dobro Stojan svate dočekao,
Učinio veliko veselje,
Bubnji biju, a trempeta tuku,
Razvi Stojan krstali bajrake,
Kad se Stojan svima pozdravio,
Okrenuše pravo niz kotare,
B’jeloj kuli Janković Stojana.
Dobro Stojan svate dočekao,
Kotarani svate pojagmiše,
Po petinu i po desetinu.
Vodaju se vranci po sokacim’,
Vijaju se zeleni barjaci
Ispod kule Janković Stojana. —
Tuj su svati konak učinili.
Kad s’ u jutru rano podranili,
A govori lički Mustaj beže:
„Prijatelju, Janković Stojane,
Je l’ gotova kićena djevojka?”
Govorio Janković Stojane:
„Jutros, beže, polaziti ne ćeš,
Još smo ovdje punu heftu dana,
Igraćemo igru svakojaku.”
Mustaj beg je tome kajil bio.
Svati leže punu heftu dana,
Zametaše igru svakojaku.
Kad je sedmo jutro osvanulo,
A govori Janković Stojane:
„Danas vakat krnu postaviti.”
Sve su sišle kotarske gospoje,
Pa gledaju Zlatu Alaginu,
Kako kniju ruke u djevojke.
Što govore kotarske gospoje:
„Ovo lijep adet u Turaka,
Što šaraju ruke u djevojke.”
Tuj su oni okrnali Zlatu,
Noć noćiše, rano podraniše,
Lički beže iz sveg grla viknu:
„Podiž’te se djeco bajraktari!”
Idu svati kuli Jankovića,
A djevojka darove im d’jeli,
Bajraktarim’ boščaluke daje,
Na bubnjeve sačmali peškire,
Davulbaze prekrili jagluci. —
Otlen beže svate podignuo,
I povede kićenu djevojku,
Pred njima je Janković Stojane,
A uz njega kotarski serdari.
Sve izišlo malo i golemo,
Da isprate kićene svatove.
Svati zdravo na Grobnicu sišli,
Ondje Stojan svate ustavio,
Pa se Stojan s njima izgrlio:
„S Bogom Turci moji prijatelji!” —
Ode beže sentom do Raduča,
A Stojan se kuli povratio.
Zdravo beže do Raduča siđe
I dovede kićenu djevojku,
Pa oženi Kumalić Nuhana.