Mladost (Aleksa Šantić)
Na vrhu gore tek je zora bila
Kô dalek oganj svijetla i žarka;
U krupnoj rosi, u vrhu šumarka,
Svileni leptir kupao je krila.
Noseći blaga i plodove zrele,
Veselo ljeto javljalo se nama
Na uskoj stazi pod omorikama,
I šaptalo nam slast ljubavi vrele.
Mi smo mu slali pozdrav duše svoje,
Idući žudno u plamenoj struji
Daleko tamo gdje vodopad huji,
Gdje crna stabla nad ponorom stoje.
Preplašen jelen, kô vjetar u letu,
Bježô je gorom kroz jutarnju tamu,
A bezbroj duša u slobodnom hramu
Pjevahu himnu nevinu i svetu.
U našem srcu gorele su slasti
I silni zanos mladosti i sreće,
I jedno more sve veće i veće
Pljuskaše duše valovima strasti.
I dok je pauk tanku mrežu pleo,
Širio svilu od grane do grane,
Ja rasuh tvoje sićane đerdane,
Pa ljubljah grlo i tvoj obraz vreo.
Dišući silno, goreli smo tamo
Kô dva grijeha, kao vatre dvije;
Nijedno od nas više znalo nije
Za dan i javu... Mi ljubljasmo samo...
Dok hladna voda padaše s visine
I modre jele šaputahu ti'o,
I jutro, žarko kô tvoj obraz mio,
Stajaše tamo na vrhu planine.
I sada, kad sam u sumornu javu
Utonô, hladan kao kamen groba,
Ja na te mislim i na zlatno doba,
Na miris jela i na gustu travu...
U svojoj duši ja te gledam jasno
Kô onog jutra kad sam ti se kleo,
Sanjam i grizem tvoj podvoljak vreo
I ćutim tijela drhtanje ti strasno.