Mijat hajduk
Vino pije Mijate ajduče,
U Prologu, pod jelom zelenom;
Kad se Mijat vina ponapio,
Onda Mijat knjigu nakitio,
Pa je šalje na Udbinu ravnu, 5
Na Udbinu DžaFer-begovici.
Gospo moja, DžaFer-begovice,
Pošalji mi arač od Udbine,
Pošalji mi tri tovara spenze,
Jedan tovar para i dnnara, 10
Drugi gospo, samije dukata,
Treći tovar sami karantana.
Ako li mi ti poslati nećeš,
Eto mene tebi na divane,
Tvojega ću bega pogubiti, 15
I tvoje ću dvore popaliti;
Tebe oću u šake vatati,
Tući ću te pletenom kandžijom,
Pa ti neću dati ni plakati!“
Ode knjiga od ruke do ruke, 20
Pa je došla begovici mladoj,
Knjngu štije, a na nju se smije,
Knjigu štije, drugu rukom piše,
„Oj Mijate, gorski pustahija,
Ja s’ ne bojim na Bosni vezira, 25
Da će gradu otvoriti vrata,
Dok je meni bega gospodina,
Kamo l’ tebe, žalosna ti majka.“
Ode knjiga natrag uz natrage,
Knjiga dođe Mijatu na ruke, 30
Knjigu štije Mijate ajduče,
Knjigu štije, ni mila mu nije.
Onu štije, drugu rukom piše,
Pa je šalje u Posavlje ravno,
Pobratimu Savi od Posavlja: 35
„Oj pobrice, Savo od Posavlja,
Sakupi mi Posavske ajduke,
Po imenu, koje tebi pišem,
Mrka Branka i vojvodu Janka,
I Vasilja iz donjeg Kosinja. 40
Uzmi sobom Vida Žeravicu,
Ne ostavi Radu Treskavicu,
I povedi crnog Arapina,
Dobro tuče bičem pletenijem.
Svi zajedno došli na Udbinu, 45
Za veliko doba dolazili,
Gledala ih DžaFer-begovica,
Gledala ih, pa je govorila:
„Oj boga vam, neznani junaci,
Od kuda ste od koga li grada, 50
A dokle ste podigli se mladi?“
Veli njojzi Mijate ajduče:
„Gospo moja, DžaFer-begovice,
Mi ti jesmo od careve vojske;
Je li doma beže, gospodine?“ 55
„Nije doma beže, gospodine,
Otiša’ je u Primorje ravno,
Zarobiti roblja svakojaka.“
Kad to čuo Mijate ajduče,
Udari se rukom po koljenu: 60
„Jao meni, žudna srećo moja,
Da je sada beže, gospodine,
Dao bi nam svima večerati,
I dao bi konak konačiti!“
Danak prođe, tavna noćca dođe, 65
Oni idu pred begove dvore,
Cvilio je Vide Žeravica,
Cvilio je kao robinjica,
Tješio ga rade Treskavica:
„Muči, muči, tanka robinjice, 70
U mene je gospa milostiva,
Što imade, sirotinji dade,
Sve za dušu svoga gospodara!“
To slušala DžaFer-begovica,
Pa dozpva dvije dikletine: 75
„Od kad beže na vratima viče,
De, skočite, otvorte mu vrata!“
Ali neće dvije dikletine!
Skočila je DžaFer-begovica,
I begu je otvorila vrata. 80
Uvati je Mijate ajduče,
Predade je svojoj družinici,
Udari je crni Arapine,
Udari je bičem pletenijem,
Kud udara bičem pletenijem, 85
Crna krvca kroz košulju vrca.
Progovara Džafer-begovica:
„Oj, Mijate, oj, po Bogu brate,
Ne daj mene družbi cvijeljati,
Eto tebi sveg’ begova blaga, 90
I eto ti begovo od’jelo,
Nos’ Mijate, što je tebi drago,
Samo nemoj ruha djevojačkog,
Jer je juče mlada isprošena,
Na Udbinu za Beširovića, 95
Koji pasu na četvero ovce,
Šare krave, brda prekrivale,
Vrani konji brda i doline!“
Ode Mijat u gornje čardake,
Pa nalazi lijepu djevojku: 100
„Oj, boga ti, lijepa djevojko,
Otvor’ sanduk lijepa djevojko!“
Desnom rukom sanduk otvarala,
A lijevom suze utirala,
On pokupi njeno odijelo, 105
I zagrće divan kabanicu.
Još joj veli Mijate ajduče:
„Dušo moja, lijepa djevojko?
Je l’ pristala divan kabannca?
Kad ovliko jošte ruha stečeš, 110
Doći će te bratac pohoditi,
S bogom ostaj lijepa djevojko!“
„Pošo s bogom, Mijate ajduče,
Kad došao mene ne našao.“
Pokupiše sve begovo blago, 115
I odoše u goru zelenu.
Kad su stali zlato dijeliti,
Ne d’jeliše brojem ni računom,
Već dijele na kape junačke,
Na junaka devet, deset kapa. 120
Kad su stali skerlet dijeliti,
Ne dijele laktom ni aršinom,
Već dijele od jele do jele,
Na junaka devet dojelaka.
Kad su stali svilu dijeliti, 125
Ne dijele vuntom ni kantarom
Već dijele junačkim naramkom:
Na junaka devet naramaka.
Onda bilo sad se spominjalo,
Na Udbini na Turskoj Krajini. 130
Pribilježio: Paja D. Babić.
