Mitos
Usamljen Hristos, pod granjem kraj puta,
Na krstu visi i vijenac drače
Obavija se oko čela žuta,
Gdje vječne misli svjetlilo se zače.
Pozno, kad lišće brezinoga pruta
Pod mjesečinom zatreperi jače,
Žena u crnu ruhu dugog skuta
Pred noge Hrista pristupi i plače.
Mrtvi udovi micati se stanu,
Sa božjeg čela kaplje krvi kanu
I ozgo siđe jedan uzdah tajni...
U tome času vihor duhne s grana,
I krv i suze raspe, i sa strana
Svud planu ruže od kapljica sjajni'...