Miloš Obilić pod čadorom Muratovim
Povila se šargan guja ljuta,
Od Azije do Anadolije,
Na Stambol je naslonila glavu
A repom je Anadol pritisla;
Tu je bila za sedam godina, 5
Onda sađe na Kosovo ravno.
To ne bila šargan guja ljuta
Već to bila ljuta sila turska.
Grom zagrmlje više Carigrada,
Potrese se zemlja od zapada, 10
Car Murate pade u Kosovo,
Pod čadorom kićen ferman piše,
Pa ga šalje u Kruševo ravno
Na koljeno srpskom car Lazaru:
„Car Lazare, silan kaurine, 15
„Eto tebi kićena fermana,
„Dobro vidi, šta ti ferman kaže,
„Pošlji meni knjige i harače,
„A sve ključe od svijeh gradova
„I harače od sedam godina. 20
„Ako li mi ih poslati ne ćeš,
„Kupi vojske, koliko ti drago
„Pa mi dođi u Kosovo ravno,
„Ondje ćemo boja učiniti
„Ondje ćemo carstvo dijeliti. 25
„Pa što nama bog i sreća dade.“
Kad je bio ferman dolazio,
U lijepo doba dolazio,
Car je Lazo sofru postavio
I oko nje svu gospodu listom: 30
S desne strane Brankovića Vuka
A s lijeve Miloš Obilića,
I do njega do dva pobratima,
Jedno ti je Toplica Milane,
A drugo je Kosančić Ivane. 35
U zastavu devet Jugovića
I desetog starog Jug-Bogdana
I do njijeh tridest barjaktara
I do njijeh tridest vojevoda
I do njijeh trista kapetana 40
I do njijeh svu gospodu redom.
Kad je Lazi ferman dolazio
Pade ferman Lazi na koljeno
A s koljena na bijele ruke.
Hotijaše care pročitati, 45
Hotijaše, al’ ne umijaše,
Jer ne znade turskijeh jazija.
Onda care suze prolijevaše:
„Ja ne um’jem knjige proučigi
„Koji će se junak nalaziti 50
„Da prouči kićena fermana
„Daću njemu hiljadu dukata.“
Uze Ferman Brankoviću Vuče
Al’ ga ni on čitat ne umije;
Uze ferman Miloš vojevoda, 55
Ni Miloš ga čitat ne umije;
Ferman ide od ruke do ruke
Dođe ferman Toplici Milanu,
On umije dvanajest jezika,
Turski ferman more proučiti. 60
Uči Milan kićena fermana
Pa on skoči na noge junačke
Kol’ko viknu, k’o da ljeljen riknu:
„Čujete li, šta nam ferman kaže,
„Car Murat je knjigu opravio, 65
„Opravio caru i Lazaru.
„Da spremite ključe i harače,
„A sve ključe od svijeh gradova
„ I harače od sedam godina.
„Ako li ih spremiti nećete 70
„Kup’te vojske, koliko vam drago
„Pa pođite na Kosovo ravno!“
Oni šute tridest bajraktara,
Oni šute tridest vojevoda,
Oni šute trista kapetana, 75
Neko broji travu đetelicu
Neko' gleda čašu i maštrafu,
Onda veli srpski care Lazo:
„Braćo moja sva gospodo redom
„Što šutite, što se zamisliste? 80
„Da nosimo poklanjati carstvo?
„Da nosimo ključe i harače? —“
A niko mu ne šće progovarat,
Progovara vojvoda Milošu:
„A naš care naša kruno zlatna, 85
„Nemoj nam se odmah prepadati,
„Nećemo se care predavati
„Niti ženski poklanjati carstvo;
„Veće ćemo pokupiti vojsku
„I sić’ ćemo u Kosovo ravno 90
„I tu ćemo boja učiniti
„Za krst časni i vjeru rišćansku.“
Veli njemu srpski car Lazare:
„A Milošu, moja vjerna slugo
„I tvoja bi pamet carevala, 95
Hvala tebi na tvojoj besjedi,
„Kad slobodiš svu gospodu redom.“
Onda reče vojvoda Milošu:
„Ajde, care, sad pokupi vojsku,
„Od čobana i od govedara, 100
„A mi ćemo potražit’ junaka,
Izmeđ naše sve gospode listom,
„Obućemo našega junaka,
„Obućemo u tursko odijelo
„Da on ide u Kosovo ravno 105
„Da uhodi Muratovu vojsku; '
„Je l’ kolika u Murata vojska
„Smijemo li boja učiniti.“
Reče njemu srpski car Lazare:
„Slugo moja, vojvoda Milošu, 110
„De ti nađi takvoga junaka
„Da on ide uhoditi vojsku.“
U svoga se pobru pouzdao
U svog pobru Toplicu Milana,
Pa je Miloš ’vako besjedio: 115
„A moj pobro, Toplica Milane,
„Ajd, idemo u podrume donje,
„Da ti dadem tursko odijelo,
„Što ga nose mlade pašalije,
„Da ti tursku pouhodiš vojsku.“ 120
Posluša ga Toplica Milane
Pa sađoše u tople podrume,
I sa njima Kosančić Ivane.
Izvadiše tursko odijelo
Pa spremaju svoga pobratima. 125
Oko pasa zelenoga pasa,
A na noge čizme i kalčine,
A na pleći zelenu dolamu
A na glavu kapu ćivericu.
Sve spremaše što njemu valjade 130
Da ga tamo pe poznaju Turci.
Pojahaše konje vitezove
Pa ga onda oni otpratiše,
Otpratiše niz polje Kruševo,
I siđoše do polja Kosova, 135
I tude se braća alališe,
I u bijelo lice ižljubiše,
I vrate se do dva pobratnma,
Pobrat Miloš i pobrat Ivane,
Vratiše se u Kruševo ravno. 140
Ode glavom Toplica Milane,
Ode glavom u polje Kosovo.
Sađe Milan k Muratovoj vojsci
Dočeka ga tvrda karaula:
„Odaklen si, neznani junače, 145
„Odaklen si, od koga li grada,
„Kako li se po imenu vičeš?
„Ti odbaci od sebe oružje,
„I odjašn konja od megdana
„A otpaši sablju brijatkinju 150
„Na ti idi, kud je tebi drago! “
Al on njima turski progovara:
„Prođte me se mlade karauldžije,
„Ja sam junak od Misira grada,
„Ia sam doš’o turskom car Muratu 155
„Da ja njemu pouhodim vojsku
„I da idem njemu u indata,
„Da povedem tri hiljad’ junaka
„Oklopnika i brzohodnika,
„Ako njemu do nevolje dođe. 160
„Da vidite guju u Lazara,
„U Lazara cara srbinskoga,
„U njeg ima mnoga silna vojska;
„Da ste soko, da imate krila,
„Ne bn pero iznijelo vam mesa, 165
„A kamo li, da se izbijete.
„Kakve l’ su mu tri srpske vojvode
„Svu će vama salomiti vojsku!
„Već ja hoću do čadora bijela,
„Do čadora turskog car Murata 170
„Da ja njemu tu nevolju kažem.“
Karauldžije njemu vjerovaše
Vjerovaše pa ga propuštaše;
Al on ne šće caru pod čadora
Već on ode niz polje Kosovo 175
I uhodi silnu tursku vojsku.
Sedam dana i sedam noćiju
Kako goni bijesna dorina
Jedva tursku uhodio vojsku;
Jer je turska pritisnula vojska 180
Od Sazlije kamene ćuprije,
Od Prištine i gornje i donje
Do Ušćupa, grada bijeloga
Pa do one Golije planine
I do one šeher Mitrovice; 185
Vojski turskoj kraja ne imade. —
Onda Milan konja izgonio
Pa poćera iz Kosova ravna;
Siđe Milap u polje kruševsko.
Kad je bio u polju kruševskom, 190
Gledala ga do dva pobratima
Pobrat Miloš i pobrat Ivane
Iz Kruševa grada bijelora;
Pa skočiše na noge junačke
I za dobre konje prihvatiše; 195
„Eno pobra Toplice Milana!“
Onda oni konje pojahaše
I odoše njemu u sretanje.
U polju su pobra susretnuli,
Ruke šire u lice se ljube 200
Za junačko pitaju se zdravlje:
„Jesi l’ zdravo, mio pobratime,
„Jesi l’ zdravo, jesi li nam mirno?
„Jesi l' tursku uhodio vojsku,
„Ima l’ kol’ko u Turaka vojske?“ — 205
Veli njima Toplica Milane:
„Ima mnogo u Turaka vojske
„Jedva sam je silnu uhodio.
„Jer je turska pritisnula vojska,
„Od Sazlije, kamene ćuprije, 210
„Od Prištine i gornje i donje,
„Do Ušćupa, grada bijeloga,
„Pa do one Golije planine,
„I do one šeher Mitrovice;
„Vojski turskoj kraja ne imade.“ 215
Sad će njemu Kosančić Ivane:
„Nemoj tako kazivati, pobro,
„Prepašće se srpski car Lazare,
„Pa će ženski pokloniti carstvo.
„Veće kaži, bogom pobratime, 220
„Nije mnogo u Turčina vojske,
„I što ima u Turčina vojske,
„Ona mu se tužna poboljela
„Od groznice i od srdobolje,
„I ne ima mnogo oklopnika.“ 225
Vako ovdje braća vijećaše
Jedan drugom vjeru zalagaše,
Da će tako kazivati Lazi,
Pa će Lazo vojsku sakupiti
I s Turcima boja učiniti 230
Pa što njemu Bog i sreća dade.
I otalen konje odigraše
Odigraše nuz polje Kruševo,
Gledaju ih s kule vojevode.
Tude sjedi srpski car Lazare 235
I do njega Brankoviću Vuče
I do njega devet Jugovića
I do njijeh sva gospoda listom.
Onda veli Brankoviću Vuče:
„Vidi“ — veli, — „srpski car Lazare, 240
„Vidi, care, tvojih vojevoda
„Kako s’ s Turci sula ufatili,
„I kako su konje mijenjali,
„Dorataste konje odjahali,
„Đogataste konje prihitili 245
(— A ono su konji pobijeljeli
Sve od pare konjske i junačke) —
„Oni će te izdat na Kosovu,
„Već ćeš sada sofru postaviti,
I podaj im dobru ošđeldiju 250
„Ošđeldiju i dobrodošlicu
„Pa napuni jednu kupu vina
„Pa nazdravi vojvodi Milošu:
„„Zdrav Milošu, vjero i nevjero,
„„Prva vjero, potonja nevjero, 255
„„Sutra ćeš me izdat na Kosovu.“
Posluša ga srpski dar Lazare.
U ta doba tri srpske vojvode
Iziđoše na bijelu kulu,
Za gotovu sjedoše trpezu. 260
Hotijaše vojvoda Milošu,
Da on sjede caru nuz koljeno,
Jer se tako bješe naučio.
Al mu veli srpski car Dazare
„Ajde, sjedi dolje u zastavu 265
„A ne sjedaj meni uz koljeno,
„Zašto ćemo sutra izginuti
„Sutra valja ići na Kosovo.“
Onda Miloš njega poslušao
Pa on sjede dolje u zastavu 270
I do njega do dva pobratima.
Sva se redom obrede gospoda
Obrede se s punom kupom vina,
Dođe kupa srpskom car Lazaru:
„Zdrav Mllošu, vjero i nevjero, 275
„Prva vjero, potonja nevjero,
„Sutra ćeš me izdat na Kosovu.“
Šuti Miloš ništa ne kazuje,
Koliko se bješe naljutio
A sve mrke zasukuje brke. 280
Kad Milošu kupa dolazaše
Onda Miloš vako govorio:
„Hvala tebi, care, na zdravici,
„Al ne hvala na tvojoj besjedi,
„ Nevjera ti uz koljeno sjedi: 285
„Zavešće ti hiljad’ oklopnika
„Za Goliju, visoku planinu!
„Ako l’ Bog da, i sreća donese,
„Pa da meni Vndov-dan osvane,
„Vidićemo, srpski car Lazare, 290
„Ko je vjera, a ko li nevjera,
„Ko li će te izdat na Kosovu.
„Pa kad nama Vidov-dan osvane
„Ja ću posjest bijesna ždralina
„I svoju ću pripasati ćordu, 295
„A povesti do dva pobratima,
„Oni mene izdat nikad neće;
„Otići ću u polje Kosovo,
„Pod čadora turskog car Murata,
„Živa ću ga sabljom rasporiti, 300
„Od učkura do bijela grla;
„Poigrati nogom pod gr’ocem,
„Poigrati krmećim opankom;
„Skinuću mu alem prsten zlatan
„I skinuću zečju kapu s glave!“ 305
Tako Miloš caru besjedio,
Pa na noge lagane skočio,
I sa njime do dva pobratima.
Otidoše u tople podrume
Konjma metnu sijena zelenoga 310
I podosta ječma bijeloga.
Ovdje oni nojcu prenoćiše,
I vina se dobro napojiše
I konjice svoje opravnše. —
Dok ogranu zvijezda Danica, 315
Iza toga saba i zorica,
Al povika vojvoda Milošu:
„Valja, braćo, na noge ustati,
„Valja, braćo, konje pojahati,
„Jer je vakat poći na Kosovo.“ 320
Onda braća na noge skočiše,
Časnijem se krstom prekrstiše
A jedina Boga spomenuše,
Iz podruma konje izvodoše
Pa otolen konje posjedoše, 325
Poćeraše niz polje Kruševo,
I dođoše u polje Kosovo.
Silna ih je opazila vojska,
Opazi ih turski car Murate,
Od čadora sa polja Kosova; 330
Kod njega su lale i veziri
Pa govori turski car Murate:
„Sluge moje, lale i veziri,
„Eto ozgo tri srpske vojvode,
„Oni nose ključe i arače, 335
„Rasturite silu i ordiju
„Oni ženski poklanjaju carstvo!“
Pa upita lale i vezire:
„A šta ću im sada pokučiti,
„Ali lice, al bijelu ruku, 340
„Ili ćemo skute i rukave,
„Da poljube tri srpske vojvode?“
Progovore lale i veziri:
„Prođ se, care, očinjeg ti vida,
„Ne daj lice, ne daj bijelu ruku, 345
„Ne daj skute, ne daj ni rukave,
„Neka ljube palču i papuču
„Kada ženski poklanjaju carstvo.“
U ta doba vrjvoda Milošu
I njegova do dva pobratima 350
Pred čador su carski dojahali.
Onda veli vojvoda Milošu,
Pobratimu Toplici Milanu
I pobratim Kosančić Ivanu:
„Pričuvajte mojega ždralina 355
„Da ga kako ne odvedu Turci
„Dok ja odem pod čador Muratu.“
Skoči Miloš na zemljicu crnu
Onda pade caru pod čadora.
U to care nogu opružio, 360
Misli, da će Miloš poljubiti,
Poljubiti palču i papuču.
Al se Miloš bješe dosjetio
Lijevom rukom palču prihvatio,
A desnom je sablju izvadio 365
Pa raspori turskog car Murata
Od učkura do grla bijela.
Poigra mu nogom nod gr’ocem
Udari ga krmećim opankom
(Tako se je caru zatjecao.) 370
A skide mu zečju kapu s glave
(Zaboravi alem prsten s ruke.)
Jednom skoči, pred čador iskoči
Dok dopade do konja ždralina,
Onda Miloš prihvatio ćordu, 375
I uz njega do dva pobratima.
Poletiše niz polje Kosovo
Pa sijeku na halaje vojsku.
Kud prolazi vojvoda Milošu,
Tud bi dvoja kola prolazila, 380
Dvoja kola, ama uporedo;
Kud prolazi Toplica Milane
I tuda bi dvoja kola prošla,
Dvoja kola ama uporedo;
Kud prolazi Kosančić Ivane 385
I tuda bi dvoja kola prošla,
Dvoja kola ama uporedo.
Dok su tursku ukrstpli vojsku,
Od Sazlije kamene ćuprije,
Do Kunare, visoke planine, 390
Tad se sjeti vojvoda Milošu,
Da se svome caru zatjecao,
Da će skinut alem prsten dragi,
Alem prsten Muratu sa ruke.
Pa povika vojvoda Milošu: 395
„Vratiću se, očinjeg mi vida,
„Skinuću mu alem prsten s ruke,
„Jere sam se caru zatjecao,
„I nemam se kuda povratiti.“
Tad će njemu reći pobratimi: 400
„Nemoj, pobro, očinjeg ti vida,
„U povratku nikad dobra nema!“
Al on pogna bijesna ždralina
I doleće caru pod šatora
I skine mu alem prsten s ruke, 405
Opet skoči, pred čador iskoči.
Tada se je uzmutila vojska,
Nema njemu bijesna ždralina,
I nema mu do dva pobratima.
Jednom skoči, na čador preskoči, 410
Drugom skoči, pa čador preskoči,
Trećom skoči pa čador preskoči,
I četvrtom, pa čador preskoči,
Skoči petom, pa čador preskoči,
Skoči šestom pa čador preskoči, 415
Skoči sedmom pa čador preskoči
Onda nađe svog konja ždralina
I kod njega do dva pobratima.
Onda Miloga pojaha ždralina,
Pa u vojsku juriš učiniše. 420
Malo vrijeme bilo potrajalo
Sijekuć Turke i desno i lijevo,
A povika Kosančić Ivane:
„Ja pogiboh, bogom pobratime,
„Ja pogiboh danas u Kosovu!“ 425
Odgovara vojvoda Milošu:
„Bog da prosti, bogom pobratime,
„Brže ću te, brate, tamo naći!“
Pa su opet poćerali vojsku
Dok su jedan juriš učinili. 430
Malo vrijeme bilo potrajalo
Sijekuć Turke i desno i lijevo
A povika Toplica Milane:
„Ja pogiboh, bogom pobratime,
„Ja pogiboh danas u Kosovu!“ 435
Odgovara vojvoda Milošu:
„Bog da prosti, Bogom pobratime,
„Brže ću te, brate, tamo naći!“
Onda mi se Miloš pomamio
Iz grla mu maven plamen liže 440
Konj vilovit, a junak zmajovit.
Iz grive mu vila progovara:
„Ne boj mi se, vojvoda Milošu:
„Već poćeraj svog konja ždralina
„Nećeš ludo izgubiti glave 445
„Ti ćeš svoju braću zamjeniti!“
Onda junak jako se rasrdi
Pa poćera bijesna ždralina
A poteže krivu ćemerliju,
Tursku vojsku stade razgoniti, 450
Koliko je junak razgonio
Sve bi troja kola prolazila
Troja kola, ama naporedo.
Kolko j’ Miloš utužio vojsci
Plaho ga se prepanuli Turci. 455
Daleko su od njega bježali
Sve bježali kao bijesni vuci.
Kad išćera konja nakraj vojske
Al povika baka iz budžaka:
„Vidite li Janjičari Turci 460
„Vidite li bijesnoga vuka
„Sve vam pokla, niko vam ne osta.
„Već pobijte koplja u zemljicu
„Ne bi li ga s konjem rastavili,
„Pa udrite konja po kičici, 465
„A junaka bijesna po mišici.“
Poslušaše Janjičari Turci,
Pa pobiše koplja u zemljicu,
Udre onda konja po kičici
A junaka dobra po mišici. 470
Gdje je sreće tu je i nesreće,
I tu su ga s konjem rastavili.
Slomi Miloš i nogu i ruku
Pa on uze koplje od čelika,
Na koplje se junak naslonio 475
Pa povika vojvoda Milošu:
„O, ču li me, baka iz budžaka
„Primakni se meni i do koplja
„Da ti kažem, gdje ostavih blago,
„Jazuk ti je, bako, propanuće!" 480
Prevari se baka iz budžaka
Prevari se, ujede je guja
Primakne se, da joj kaže blago.
Onda Miloš zubim zaškrinuo
Pa je malo zubim dohvatio 485
Pa je njome o tle udario,
Na dvije je pole prestavio:
„Evo, bako, da ti kažem blago!“
Kad je Miloš baku prestavio,
Na koplje se opet podupr’o; 490
Pa on zove Turke Janjičare:
„Nemojte mi glave pogubiti
„Vodite me srpskom car Lazaru
„Da ja mogu njemu kazivati
„Što sam junak danas poradio, 495
„U Kosovu polju zelenome.“
Sabur onda Turci učiniše
Ne išćeše mu pogubiti glave
Odveše ga pod čador Muratu;
Al Murata zakopali Turci 500
Zakopali Murata u devu
Krajem njega leži car Lazare
Pa govori srpski car Lazare:
„O, Milošu, moja prava slugo,
„Što ne osta u našem taboru, 505
„Da udremo uzajedno s vojskom,
„Veće ode u polje Kosovo!
„I ne žalim, što sam poginuo
„Veće žalim takoga junaka,
„I žalim ti do dva pobratima 510
„Gdje ste danas izgubili glave,
„Al’ ste dobro zam’jenili carstvo!
„Izdade me Brankoviću Vuče,
„Izdade me, žalosna mu majka,
„Zavede mi dvanaest hiljad vojske, 515
„Oklopnika i brzohodnika
„Za Goliju, visoku planinu.
„A tebe ću pisat u tapiju;
„Sve ti sveto i pravedno bilo,
„A srce ti samo pocrnjelo 520
„Zašto ne šće sa mnom udarati!“
Onda Turci dovedoše roblje:
„Car Murate, dragi gospodaru,
„Evo sada roblje doćerasmo,
„Jal’ ćemo ga sada pogubiti, 525
„Jal’ ćemo ih svijeh isturčiti?
Progovara turski car Murate:
„Nemojte ih, braćo, pogubiti,
„Nemojte ih, braćo, ni turčiti,
„Kad mislite dugo carevati; 530
„Podajte im ralo i volove
„Tako ćete dugo carevati.“
To izusti, pa dušu ispusti.
Pribilježio
nš.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
