Miloš Obilić i 300 Arapa

Izvor: Викизворник


Miloš Obilić i 300 Arapa

Vino pije carica Milica,
U Kruševcu na carevoj kuli,
Kod nje sjede srpske gospojice,
S desne strane ljuba Miloševa,
Jelisavka šćerca Lazareva, 5
A s lijeve kitna Ikonija,
Vjerna ljuba Banović Strahila,
Među njima do dvije vojvode,
Vjerne sluge slavna car Lazara,
Jedno mi je: Obilić Miloše, 10
A drugo je: Banović Strahilo,
Kad se hladna napojiše vina,
Dok im vince ugrijalo lice,
Onda reče carica gospoja:
»O moj zete, vojvoda Miloše 15
Ti si dosta vidio mejdana,
Kaži pravo, tako bio zdravo!
Jesi li se ikad prepa'nuo,
Kad si mejdan s kime dijelio?«
A veli joj vojvoda Miloše: 20
»Gospojice, carice Milice,
Ja sam dosta vidio mejdana,
Al' Bog dade, ne dopadoh rana,
Pa sam željan slave i mejdana.
Nijesam se nikad prepa'nuo.« 25
U riječi u kojoj su bili,
Dok zavika nagorkinja vila,
Sa Šargana visoke planine,
Car Lazaru vila progovara:
»Gospodare, slavan car Lazare 30
Al' ne čuješ, al' ti i ne mariš?
Pogibe ti dvanajest vojvoda,
Na Šarganu visokoj planini,
Uhvati ih do trista Arapa,
I Stevana uhvatiše tvoga, 35
Ludo momče od sedam godina,
Arapi im povezaše ruke,
Privezaše za tanke jelike,
I jelike grane porušiše,
A niz grane suze oboriše,
Jera žale dvanajest vojvoda,
A najviše carević Stevana,
Ja kako ga ti požalit nećeš?
Kada Stevan po planini šeće,
Gledaju ga jablanove grane,
I ostale kite izabrane,
Lastavice, pak i prepelice,
Labudice, pak i golubice,
I ostale tice izabrane,
i siv soko sa jelove grane,
Kako Stevo po planini šeće,
Kako šeće, kako pleć'ma kreće,
Otkud im se ražaliti neće.
Žao ga je na istoku suncu,
Ja kamoli 'tici u gorici.«
Kad to začu carica Milica,
Proli suze niz bijelo lice.
Ona kuka kajno kukavica,
A prevrće kajno lastavica,
Te govori milu zetu svome,
Milu zetu jednom i drugome:
»O moj zete, vojvoda Miloše,
I Strahilo banovo koljeno!
Eto sada slave i mejdana,
Za Srbina i srpskoga sina,
Već na noge, moja đeco draga,
Porušite Arapina crna,
Arapina našeg dušmanina,
Ako Bog da i sreća od Boga,
Te vi moju đecu izbavite,
Meni ćete radost učiniti,
Sebi ćete spomen ostaviti.«
Kad to začu vojvoda Miloše,
I Strahilo banovo koljeno,
Obojica na noge skočiše,
Niz bijelu kulu udariše,
U podrumu kon>'ma dopadoše,
Iz podruma konje izvedoše,
Izvedoše, pa ih posjedoše.
Niz bedrice sablje objesiše,
Pak debele konje oćeraše,
Išćeraše na Šargan-planinu,
I tu njima loša sreća bjete,
U Miloša ždralin obronuo.
U Strahila dorat obosio.
Koliko ih gone po kamenu,
Al' ne pazi Banović Strahilo,
Veće goni bosa po kamenu,
dok išćera na Šargan-planinu,
Dalekoje njemu odmaknuo,
Odmaknuo dva puna sa'ata,
Dok doćera konja do Arapa,
Kad dopera konja od Arapa,
Opazi ga do trista Arapa,
Opaziše, pa ga susretoše.
Da viš' brate, Banović Strahila,
On poteže od bedrice ćordu,
U Arape juriš učinio,
Dok doćera konja do čadora,
Sedamnajest odsiječe glava,
A sve glava arapskijeh aga,
A kad viđe crni Arapine,
Đe Strahilo ljute jade gradi,
I arapske odsijeca glave,
Troglav Arap na noge skočio,
Do kobile hitro doskočio,
A poteže perna buzdovana,
Pa susrete Banović Strahila,
Uhvati mu za dizgin dorina,
Opkoli ga do trista Arapa,
Za bijele ruke uhvatiše,
Iz ruke mu sablju izmakoše,
Jedan drži, drugi udaraše,
Buzdovanom u pleći junačke,
Svezaše mu i noge i ruke,
Od lakata taman do nokata,
Iz nokata crna ljeva krvca,
Svezaše ga za tanku jeliku,
Sve to gleda dijete Stevane,
A proljeva suze niz obraze,
Đe Arapi srpsku braću gaze.
Dok evo ti Obilić Miloša,
Kad viđeše sa planine vile,
Đe s' Arapi Srbe prevarili,
Oboriše suze niz obraze,
Pa bijela rasklopiše krila,
Te Milošu na bogaz padoše,
Pod Milošem konja uhvatiše,
Te ovako njemu govoriše:
»O Miloše, mio pobratime,
Sve Arapi Srbe povezaše,
I Strahila tvoga savezaše,
Svezaše mu na plećima ruke,
Turiše ga na velike muke,
I tebe će, brate, prevariti,
Ako naske nećeš poslušati,
I tvoje će ruke savezati,
Već Miloše, mio pobratime,
Kada brate, u Arape uđeš,
A povadiš od bedrice ćordu,
Pak Arape staneš udarati,
Dobar ti je ždralin obronuo,
Ne more ti konje preskakati,
Preskakati konje i junake, -
Ni rastavljat od konja junake,
Već odjaši debela ždralina,
Da ti konju nogu izvidamo,
Da ti britku sablju naoštrimo,
Pak sijeci koliko ti drago,
Arapi te prevariti neće.«
Kad to začu Obilić Miloše,
Miloš svoga odjaha ždralina,
A vile mu konja izvidaše,
Miloševu sablju pooštriše,
Dok je njemu ždralin preronuo,
Stade mu se ždralin propinjati,
Stade britka sablja zveketati,
Iz korica polijeće sama,
A Miloš je pritiskuje rukom :
»Lako malo, moja britka ćordo
Što si meni ljuto ožednjela,
I junačke krvce poželjela.
Danas ću ti žeđu ugasiti,
Napojiti Arapove krvce,
Da te, sabljo, ne osvoji žeđa.«
Stade cika njegova ždralina,
Sve pogleda uz tijesne klance,
Uz tijesne klance jadikovce,
Đeno mloge jadikuju majke,
A veli mu vojvoda Miloše:
»Moj ždraline, moje desno krilo,
Nemoj meni učiniti krivo,
Kad budemo na dugu poljanu,
Nemoj mene izdat na mejdanu.«
Pak svojega posjede ždralina,
A veli mu nagorkinja vila:
»Moj Miloše, mio pobratime,
Kad doćeraš konja na poljanu,
Do čadora troglav Arapina,
Kod n>eg' ima trides't čadorova,
A pod njima do trista Arapa,
Ne nagoni konja u Arape,
Već pozovi troglav Arapina,
Nek ti Arap na mejdan iziđe,
Ako tebi na mejdan iziđe,
Pa njegovu posiječeš glavu,
Ti ćeš druge lako pohvatati,
Pohvatati, pa ih povezati,
Pogubiti kad je tebi drago.«
Kad to začu Obilić Miloše,
Miloš svoga proćera ždralina,
Još mu vila besjediti šćaše,
Al' je Miloš slušati ne šćaše,
Već oćera konja uz planinu,
Dok šćera na jednu poljanu,
Đeno sjedi troglav Arapine,
A do njega do trista Arapa,
Kada ždralin opazi Arape,
I arapske mrke bedevije,
Stade mu se ždralin propinjati,
A zavika Obilić Miloše:
»Kopiljane, troglav Arapine,
Zlo si sio i vino popio,
Već posjedi mrku bedeviju,
Izidi mi na mejdan junački,
Da junački mejdan dijelimo,
Da vidimo ko je junak bolji?«
Kad to viđe visoki Stevane,
Kada viđe svog zeta Miloša,
Nasmija se dijete Stevane,
Nasmija se, sjede besjediti:
»Blago meni, do Boga miloga!
Evo meni Srba rođenoga,
Obilića rođenog junaka,
Koga 'no je odgojila majka,
Radi slave i srpskog junaštva.«
A veli mu crni Arapine:
»Šta se smiješ, visoki Stevane?
Kad ti budeš u mračnoj tavnici,
I Miloš će pokraj tebe leći,
Al' ti ništa pomoć neće moći!«
Pak zavika troglav Arapine:
»Na noge se, moja đeco draga!
Susretite Obilić Miloša,
Susretite, pa ga savežite,
Do čadora moga dovedite,
Nemam o što krvaviti ćorde.«
A kad začu do trista Arapa,
Svi od zemlje na noge skočiše,
Od bedrice sablje povadiše,
Na Miloša juriš učiniše,
Dočeka ih Obilić Miloše,
Britkom sabljom u desnici ruci,
Sve Arape muški darivaše,
A kako ih jadno darivaše,
Na dvije ih pole prestavljaše,
Po zemljici krvcu proljevaše,
Ljuto s'ječe konje i junake,
A sa konja obara junake,
I junačke odsijeca glave,
Dok je polje krvi obojio,
Doline se krvi napojiše,
A brežine glavam nakitiše.
Kad to viđe crni Arapine,
Kako Miloš odsijeca glave,
Prepade se troglav Arapine,
Pak posjede mrku bedeviju,
A poteže paklenu kandžiju,
Udara je s obadvije strane,
Kud je kuca, sve joj koža puca,
A crna je polijeva krvca,
Pak pobježe gorom i planinom,
Mogaše mu Arap pobjegnuti,
Ne viđe ga Obilić Miloše,
Već ga viđe sa planine vila,
Pak doziva svoga pobratima:
»Pobratime, Obilić Miloše,
Pobježe ti crni Arapine,
Na sramotu i meni i tebi.«
Kad to začu Obilić Miloše,
On pogleda poljem širokijem,
Dok ugleda crna Arapina,
Pak poteže dizgin u ždralina,
Dohvati ga oštrom bakračlijom,
A povadi iz čizme kandžiju,
Na kojoj je dvanajest šibala,
A na svakom puce od pirinča,
Pa ga stade udarati n>ome,
Kud ga kuca sve mu koža puca,
A crna ga polijeva krvca,
Kad poleće ždralin od mejdana,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Da je 'tica rasklopila krila,
Ne bi ždrala konja dostignula,
Kad opazi mrku bedeviju,
Đe mu bježi poljem širokijem,
Još se više ždralin pomamio,
Al' je brza mrka bedevija,
Brza mu je, zaklali je vuci !
Niti može ždralin primaknuti,
Ni kobila dalje odmaknuti,
Goniše se dva puna sa'ata,
Kad na treći sa'at nastupiše,
Stade dobar ždralin primicati,
A kobila stade uzmicati,
Nek ti vele i besjede ljudi,
Da u žensku posporišta nema,
Dostiže je ždralin od mejdana,
Da viš' sada Obilić Miloša,
On poteže sablju zakovanu,
Te Arapa sabljom dohvatio,
Brcimice, ali smrtimice,
Ukaza mu mrke džigerice,
Na dvije ga pole prestavio,
Pak s' otalen natrag povratio,
Pak prihvati visokog Stevana,
I njegovo dvanajest vojvoda,
Bijele im oprostio ruke,
Odvede ih Krušev-dolu ravnom,
I sa njima Banović Strahila,
I odoše zdravo i veselo.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 281-288.