Megdan Bojčić Alije
Knjigu piše Bojčiću Alija.
Knjigu piše knjigu nakitio,
A na ruke od Jajnoka Vuku,
U knjizi ga ’vako pozdravljaše:
„Pobratime od Jajnoka Vuče! 5
Pošlji meni do tri dobra tvoja:
Prvo dobro, dobra konja tvoga,
Što ti ga je sestra uzgojila;
Drugo dobro, divan-kabanicu,
Što je tebi babo ostavio; 10
Treće dobro, britku tvoju ćordu.
Što no si je skoro sakovao.
Od Mletaka, za starić dukata,
Od starine za godinu dana,
Koja sječe oklop i maziju, 15
Pod oklopom goleme junake.
Ako li mi toga poslat ne ćeš,
Tebi penjem tri duga megdana:
Jedan megdan pod Udbinom ravnom,
Drugi megdan pod Jajnokom gradom, 20
Treći megdan na polju Kosovu,
Da i mi tu megdan podjelimo,
Kao Srbin sa Turčinom nekad.“
Kada Vuku mala knjiga dođe,
Knjigu štije od Jajnoka Vuče, 25
Knjigu štije, grozne suze lije.
Misli, jadan, ne vidi ga niko,
Al’ ga gleda ostarjela majka,
Pa je Vuku sinu govorila:
„O, moj sine, od Jajnoka Vuče, 30
Koja ti je golema nevolja,
Te ti čitaš listak knjige male,
Knjige čitaš i proljevaš suze?"
Sve joj junak po istinn kaže,
Po istini što je i kako je: 35
„Neg’ te molim, mila moja majko!
Svjetuj mene, poslušat ću tebe:
Što ću činjet od mojeg života?
Da ja pođem Alij’ na megdana,
Da ja pođem, pogubnt me hoće; 40
Da mu pošljem do tri dobra moja,
Da ih pošljem, od Boga j’ grehota,
Grehota je, od Boga sramota."
Ali Vuku majka progovara:
„D’jete moje od Jajnoka Vuče, 45
Nemoj šiljat do tri dobra svoja,
Neg ti pođi Alij’ na megdane:
Bolje ti je časno poginuti,
Neg’ sramotno u Janoke stati.
Sjećaš li se Kosovskoga boja, 50
Gdje pogibe srpski car-Lazare,
I onakva sva gospoda srpska.
Bolje, sinko, poginuti časno,
Neg’ sramotno ostat u životu.“
Kad je Vuče razumio majku, 55
Junak se je malo postidio,
Šo ga žena sokoliti mora.
Ljubi staru u bijelu ruku,
Te s’ naresi, junak, za megdana,
A majka mu naredila konja. 60
Kad se junak bio opremio,
Siđe, mlađan, niz tananu kulu.
Krasan junak na ovome sv’jetu!
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje, 65
Na junaku kolasta azdija,
Oko vrata svilena marama.
A na ruci burma pozlaćena.
Kada dođe pred bijelu kulu,
Svojega je konja poklopio, 70
I dozivlje svoju staru majku:
„Zbogom, moja slatka, mila majko!“
A majka mu blagosove dava.
Tada Vuče okrenuo konja,
Kud god ide, pod Udbinu dođe. 75
U l’jepo je doba dolazio,
Kad je noći polovica bila.
Tu je konja svoga osjednuo,
I popeo svilena čadara,
A za čador konja privezao. 80
Pod čadorom rujno vino pije.
Rujno vino, žežene rakije.
Kako, junak, rujno vino pije,
Vino mu se vidi kroz grlašce,
A rakija kroz bijelo lišce. 85
No da vidiš Bojčića Alije,
Gdje dozivlje drage ljubi svoje:
„Oj, Jelice, draga ljubi moja!
Ti mi šeći na prozor od dvora,
Ti pogledaj k vedru nebu, mlada, 90
Je l’ danica zvijezda izašla,
Jesu l’ vlašić nebo prepješili,
Je l’ zorica danka zabjeljela."
Al’ da vidiš Jelice ljubovce!
On’ izađe na prozor od dvora, 95
K vedru nebu i ne gleda, mlada,
Nego gleda pred bijele dvore.
Ugledala svilena čadora,
Pod čadorom golema junaka,
Gdjeno rujno ispija mi vino. 100
Kako, junak, lako vino pije,
Vino mu se vidi kroz grlašce,
A rakija kroz bijelo lišce.
Sjaje junak ka’ na gori sunce.
Kad se junak podiže na noge, 105
Krasan junak na ovome sv’jetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje,
Na junaku kolasta azdija,
Oko vrata svilena marama. 110
No da vidiš ljubi Bojčićeve!
U dvore se, mlada, povratila,
Gospodaru svome govorila:
„Gospodare, Bojčiću Alija,
Od kako je kula sagrađena, 115
I ja, mlada, u nju dovedena,
Nije lješpi junak dolazio,
Dolazio u Udbinu ravnu,
I pred našu prebijelu kulu,
Što je noćas, dragi gospodare, 120
Sjaje junak ka’ na gori sunce!
Da ga vidiš, dragi gospodare,
Gdje mi rujno ispija on vino,
Rujno vino, žežene rakije.
Kako junak lako vino pije, 125
Vino mu se vidi kroz grlašce,
A rakija kroz bijelo lišce.
Kad se junak podiže na noge,
Krasan junak na ovome svjetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče, 130
Svilen kalpak, okovano perje,
Na junaku kolasta azdija,
Oko vrata svilena marama.“
Ali Bojčić ljubi odgovara:
„Muči, ljubo, zamuknula mukom! 135
To je junak od Jajnoka Vuče,
On je doš’o meni na megdane.
Ludo ti će danas poginuti,
Pod Udbinom glavu ostaviti.“
No da vidiš Bojčićeve ljube! 140
Gospodaru govorila svome:
„Grehota je, dragi gospodare,
Pogubiti onakvog junaka,
Jes grehota od Boga velikog,
A od ljudi zazor i sramota. 145
Neg’ ga uzmi kući za djetića.“
Kad je Bojčić ljubu razumio,
Udari je lakom zaušnicom.
Kako li je lako udario,
Dva joj zdrava zuba izvadio, 150
A četiri s mjesta pomaknuo,
Dva joj mlaza krvi udariše.
Svije s’, jadna, do zemljice crne,
Suze roni, a broji godine.
A da vidiš Bojčića Alije! 155
On se, junak, na noge skočio,
Pa mi ide pred bijelu kulu,
On mi ide na megdane Vuku.
Na čadora konja nagonio,
Od čadora gajtan pokidao, 160
Bio čador poklopio Vuka.
Al’ da vidiš od Jajnoka Vuka,
Da ga vidiš, vesela mu majka!
On se skače na noge lagane,
Pa se konju na ramena baci, 165
Te dozivlje Bojčića Alije:
„Evo ti me, Bojčiću Alija,
Evo ti me piku na biljegu!“
Al’ da vidiš Bojčića Aliju!
Bojno mi je koplje uzimao, 170
Dobro, junak, kopljem položio,
On mi gleda konja po ušima,
A junaka po svilenu pasu.
Al je Vuku Bog i sreća bila,
Ima Vuče konja od megdana; 175
Istom Bojčić koplje ispustio,
Kleče konjic na sve čet’ri noge,
Prek’ junaka koplje prelećelo,
Još ga, junak, u ruke primio,
Izlomi ga u dvoje u troje. 180
Kad to vidi Bojčiću Alija,
Pleći dade i bježati stade.
A da vidiš od Jajnoka Vuka,
Kako Vuče sokoli Aliju:
„Čekaj mene, Bojčiću Alija, 185
Čekaj mene, ne bježi mi, kurvo,
Jer da si mi jučer pobjegao,
Danas bi te, junak, dostignuo!"
Istom Vuče u riječi bio,
Manu ćordom i desnicom rukom, 190
I Aliji glavu otkinuo,
Pa je meće u torbu strunjevu,
Pa je nosi majci za jabuku.
Kad se, junak, l’jepo opremio,
Zdravo ide ka Jajnoku gradu. 195
Mrtv’jem dušam’ bilo na spasenje,
Nama, braćo, zdravlje i veselje!
