Majstor Obren

Majstor Obren Pisac: Svetozar Ćorović

Majstor Obren

     Vazda je vedar i vazda ponosit, gord. Kad ide, ide lagano, sa uzdignutom glavom, izbacivši prsa kaprijed, i ako pozdravlja koga, pozdravlja ga hladno, nebrižno, kao sa prezrenjem nekim. I ako govori s kime, naročito sa manje poznatim, govori mirno, odmjereno, naglašujući svaku drugu riječ i nekako čudno uzvijajajući obrvama i migajući brkovima, čas desnim a čas lijevim. Jedino se nije mogao uzdržati od toga, a da jače ne gurne slušatelja u rebra ili bokove, ili da ga ne mlatne po koljenu, te su se mnogi klonili razgovora i raspravljanja s njime, jer kažu, ubi ih, isprobada. Čak i sa vjerovnicima, — a vjerovnika je imao na svakome ćošku, — nije bio drukčiji i, za čudo, bježali su i oni od njega i ukrivali mu se neprestano. Ako su baš, zbog dugova, i morali se upuštati u pregovore s njime, to su činili samo preko advokata ili preko drugih povjerenika.
     Radio nije ništa. Doduše imao je svoj zanat, upravo zanat i po, kako su neki govorili, i mogao je prelijepo zarađivati, samo kad bi on to htio. Ali u radnju nije ni privirjvao. Dok je bio mlađi, dok nije sam poznavao pravu svoju vrijednost, dotle je i čamio vazda u dućanu, primao i posluživao mušterije, — kojih je bilo sila jedna, — mjerio, razmjerao, krojio i bio poznat kao jedan od najboljih i najčuvenijih majstora u čitavoj varoši. O njemu i njegovu majstorluku nekad se i priče pričale, te su mnogi proricali da će kroz kratko vrijeme nagrnuti silne novce i uskočiti među gazde varoške. I, ko zna, možebiti bi zaista mogao skuckati lijepu sermiju i mjesto samo jedne kuće i tri vinograda, što mu od oca ostali, imati ih nekoliko, da se u zao čas ne desi nešto što ga malo pomalo poče odvajati od njegova alata, dok ga, napošljetku, potpuno ne rastavi s njime. Palo nekome na pamet da majstora Obrena predloži za člana nekakva odbora, da
stvori od njega pravog narodnog čovjeka, te ga zbilja, bez velike prepirke, i izabrali. I privezaši titulu majstoru Obrenu i učiniše, da se i njegova riječ jače začuje među ljudima, da i „njegova pamet proradi malo”. A kako on nije bio jedan glup čovjek, sa zbrkanim mislima i zapetljanim jezikom, počeše mu bogme i usvajati poneke predloge, počeše ga katkada i slušati. Zatim ga izabraše i u drugi odbor, i u treći. I tek sada majstor Obren poče više vjerovati u se i u pamet svoju. Zar bi ga ljudi toliko isticali i uvažavali, da odista nije pametan mimo druge i da nije dubok?... Zar bi ga birali toliko?... I kad mu se već sa svake strane poklanja neobično povjerenje, zar da ga se ne pokaže potpuno dostojan?... Nipošto!... Majstor Obren uvrti u glavu da tek sada mora pokazati pravu svoju vrijednost, da se tek sada mora istaknuti kako treba. Zato, sa rijetkom odlučnošću, baci se na čitanje novina, zato poče sve češće pohađati sjednice odborske, a sve češće ostavljati dućan. Čak kao da mu i to malo bilo, te poče više zailaziti i u mehane, da i tamo jače zainteresuje ljude za se i za svoje ideje. Le li mu kakav predlog propao u odboru i bio odbačen, starao se da mu ne propane u mehani, da barem tamo steče pristalica, koji bi ga kašnje na skupštinama potpomagali. A kako mu je u novije doba sve to više predloga propalo, — jer što se g.iše starao da se jače istakne, i predlozi su mu izgledali sve čudniji i nastraniji, — to je kroz kratko vrijeme morao napustiti i radnju i alat svoj, da bi samo mogao duže čamiti u mehanama i tamo što žešće braniti svoje predloge. Zbog takih zaleđenih rovarenja i došao je, napošljetku, u žestoki sukob sa svima svojim sadrugovima, odbornicima, i malo po malo izbaciše ga iz svih odbora. I to ga potpuno ražljuti. Sad je istom opazio da je on bolji i jači od sviju ostalih, i da su se samo iz puke zavisti digli protiv njega, te se upeo iz sve snage da ih sve satare i uništi, da ih porazi kao gromovnik kakav, kako im više nikad ne bi panulo na pamet, da se s njime mjere n takmače ili da njemu podmeću nogu. Sad je istom opazio da se on nije ni rodio da bude jedan običan majstor, jedan dućandžija, nego nešto veće, uzvišenije, krupnje, i zato je i počeo sa prezrenjem gledati na svoj zanat i na svoje nekadanje esnaflije. Radi toga je prepustio ženi „neka ona radi, ako joj treba”; radi toga više nije ni izlazio iz kafana i iz mehana gdje je pred svijetom razvijao svoje planove; radi toga je sve više tonuo u dugove i lagano rasprodavao ili zalagao dobra i stvari.
     Ulazeći u mehanu majstor Obren zastane na pragu, pogleda po stolovima i, nekako dostojanstveno, malo nakrivivši šiju na desnu stranu, klimne glavom, pozdravi goste. Zatim opet razgleda sve, uvijajući lijevi brk, pa lagano, tiho, pristupi našem stolu.
     — Šta radite?... Sjedite? — zapita dubokim

Izvori

• Svetozar Ćorović: Celokupna dela, I—VII, knjiga 5, strana 354-360 , "BIBLIOTEKA SRPSKIH PISACA", Beograd, Izdavačko preduzeće "Narodna prosveta".

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.