Mati (1911)
Još nikad nije tvoj dom, o smrti, bio
Ukrašen tako!... Najljepši plod si sa grana
Pobrala zemnih, a on je još sunce htio...
Jedne si noći sa plavih sletila strana
U moje bašte... Tiho je padala rosa,
I krunila se jabuka procvetana...
I ja sam čula gdje kradom koračaš bosa...
I u tvom domu moja su djeca bila...
Odvela si ih... Zlatna je njihova kosa,
K'o zlatno klasje kad sleti zora mila.
Oni su bili moji anđeli pravi!...
U njih je lice k'o ljiljanova svila...
U njih su oči plave, k'o liman plavi...
U njih su usne mak crveni što se krije
U zrelom žitu... Još nigda, otkad se javi,
Tvoj dom, o smrti, ukrašen bio nije
Ljepotom takom!... A moji dvori su crni...
O, gdje si?!... Dođi u moju sobu, što prije,
Ja čekam na te!... Sva moja blaga zgrni:
Ja imam oči plave, ja ću ih dati...
Ja imam kosu zlatnu, njom se ogrni...
Ja imam topla njedra, sve daje mati,
Sve uzmi, evo!... Ne oklijevaj, hodi!
Pruži mi ruku!... Mirno ću uza te stati!...
Samo me djeci, mojoj me djeci vodi!...