Materina kletva
Mujo gleda na daleko Fatu,
Mujo gleda, al' mu majka ne da.
Ode Mujo i ne pita majke,
Pa isprosi ljepoticu Fatu.
To začula Mujagina majka, 5
Pa proklinje svog sina Mujagu:
„A neka te, moj sine Mujaga!
Bol bolovo devet godin dana,
Kad deseta nastala godina,
Opale ti sijah nausnice, 10
A bjelo ti požutjelo lice,
I kroz njejega trava proniknula!"
A teška je kletva materina!
Bog je njojzi kletvu kabulio,
Odmah Muju zaboljela glava, 15
Pa on iđe svom bijelu dvoru,
Pa govoru ostarjeloj majci:
„Ster’ mi, majko, mekana dušeka
Nemoj sterat' dugo ni široko,
Jer ti neću dugo bolovati: 20
Danas danak i sutra do podne!"
Majka stere mekane dušeke,
Ne stere dh kako Mujo kaže,
Nego stere dugo i široko,
Jera znade ostarjela majka, 25
Kako j' klela svog Mujagu sina.
Kada Mujo leže bolovati,
Opet kune ostarjela majka,
Ona kune svoga sina Muju:
„Lezi, sine, ne prebolio mi!" 30
Bol bolovo aga Mustaf-aga,
Bol bolovo devet godin' dana;
Kad nastade godina deseta:
Opadoše sijah-nausnice,
A bjelo mu požutjelo lice, 35
Kroz lice mu trava proniknula.
Knjigu piše Fatijina majka:
„A moj zete, aga Mustaf-aga!
Ti si davmo čair napustio,
Jal’ ga kosi, jali ga prodaji, 40
Jal’ ga kome od peškeša daji!"
Kad je knjiga došla Mustaf-agi,
Knjigu uči, a suze proljeva
I odmah je drugu nakitio,
A na ruke svome pobratimu, 45
Pobratimu Kopčić Alaj-begu.
U knjizi mu ’vako govorio:
„A moj pobro, Kopčić Alaj-beže.
Na poklon ti lijepa djevojka,
Isprošena, a ne obljubljena. 50
Kupi svate, hajde po djevojku!"
Kada knjiga Alaj-begu dođe,
Kupi svate, iđe po djevojku.
Kada su se svati povratili
I poveli lijepu djevojku, 55
Pod bajrakom, pod puli duvakom,
Ispod dvora bolan Mustaf-age,
Progovara lijepa djevojka,
Progovara Kopčić Alaj-begu:
„Daj mi izun, Kopčić Alaj-beže! 60
Da uniđem Mujagi u kulu.
Sitan biser na gr'cu mome,
B’jelu svilu u sanduku mome,
Belenzuke na bijeloj ruci,
Što je menii aga poklonio, 65
Kad je mene mladu isprosio,
Da mu vratim, il’ da mi halali!"
Tu svatovi konje zastaviše;
Sjaha s konja lijepa djevojka,
Pa se penje u visoku kulu, 70
Pravo iđe agi u odaju.
Dođe, prođe, viš' glave mu sjede,
Al' Mujaga u nesvjesti bješe.
Kad to viđe lijepa djevojka,
Od očiju suzu ispustila, 75
Na Mujino lice ispustila.
Progovara aga Mustafi-aga:
„Davor moja od kamena kulo!
Zar si meni brže prokisnula?
Jesam li te skoro preknivao, 80
Kad sam svoju Fatu isprosio,
Prekivao žutim tenećakom,
Završio od zlata jabukom!"
Progovara Mujagina majka:
„O moj sine, bolan Mustaf-aga, 85
Nije tvoja kula prokisnula,
Nego došla jedna nametnica!"
Kad to čuo bolan Mustaf-aga,
Svom je srcu gajret učinio,
Pa je vrane oči otvorio, 90
Te govori ljepoj djevojci:
„Zar si došla, draga dušo moja?"
Njemu Fata tiho progovara:
„Jesam, bogme, aga Mustaf-aga!
Sitan biser na gr’ocu mome, 95
Bijelu svilu u sanduku mome,
Belenzuke na bijeloj ruci,
Da ti vratim, ili da halališ«.
„Halalolsun, moj očinji vide!
Sve sam na tvoj nijet i kupio, 100
Ako nećeš nosit u mom dvoru,
Hoćeš nosit u mog pobratima."
Opet aga gajret učinio
I sahtijan sepet otvorio,
Te izvadi almas prstenove 105
I izvadi zlatne kavadove,
Pa ih daje ljepotici Fati:
„Na to tebi, draža od očiju."
Tude su se oni halalili,
Ode Fata niz bijelu kulu, 110
Osta Mujo bole bolujući.
Kad je Fata došla do svatova,
Figan stade na Mujinoj kuli,
Jer umrije aga Mustaf-aga.
Kad to čula ljepotica Fata, 115
Ona pade sa pretila konja —
Misle svati da se zanijela,
Al je Fata dušu ispustila
Od žalosti za svojim sevdahom;
Skočiše se hodže i hadžije: 120
Opremdše agu Mustaf-agu.
Skočiše se bule i kadune,
Opremdše ljepoticu Fatu.
Uspored im rake iskopaše,
A kroz rake ruke promoliše, 125
A u ruke crvene jabuke,
Kad se prenu nek se poigraju.
Podranile dvije kukavice!
To ne bile dvije kukavice,
Već to bile dvije stare majke, 130
Jedno Fate, a drugo Mujina:
One iđu hladndm mezarima.
Kad su došle hladnim mezarima,
Na golemo čudo udariše:
Na Mujinu hladnome mezaru, 135
Tu je nikla vinova lozica,
Na Fatinu hladnome mezaru,
Tu je nikla rumena ružica,
Među njima glogova trnjina.
Progovara Mujagina majka: 140
„O moj sine, aga Mustaf-aga!
Je li teška kabul zemlja crna,
Jesu l’ teške tahte javorove?"
Iz mezara nešto progovara:
„Nije teška kabul zemlja crna, 145
Nit' su teške tahte javorove,
Već je teška kletva materina!"
