Marko kazuje na kome je carstvo

Izvor: Викизворник


Marko kazuje na kome je carstvo

Knjigu piše kralje Vukašine
Pa je sprema do Prizrena grada
A na ruke protopop Neđeljku.
Ovako mu knjigu načinio:
»Da čuješ me, protopop Neđeljko, 5
»Kako vidiš knjigu i jaziju,
»Brzo hajde Skadru bijelome,
»Jer ti znadeš na kome je carstvo.
»Kad se slavni care prestavio,
»Ti si bio na samrti carskoj, 10
»Ti si slavna cara pričestio,
»Kaz’o ti je na kome je carstvo.
»Ako li me poslušati nećeš,
»Da mi dođeš Skadru bijelome,
»Pokupiću silovitu vojsku 15
»Na Prizrena udariti grada,
»A kad vojska do Prizrena sađe,
»Prvoga ću tebe ufatiti,
»Na mukama živa umoriti,
»U Prizrenu vojsku zastaviti 20
»I stolicu carsku prifatiti.
»Ja ću onda zemljam carovati,
»Brez pitanja bana i knjaževa.
»Ja se danas ne bojim nikoga
»Samo jednog boga istinoga.« 25
Kad je kralje knjigu načinio,
Sađe knjiga do Prizrena grada,
Dođe knjiga protopop Neđeljku.
Knjigu gleda protopop Neđeljko,
Knjigu gleda, suze prolijeva, 30
Roni suze niz bijelu bradu
Kao biser niz bijelu svilu.
Kod njega se blizu dogodio
Po imenu Kraljeviću Marko
Pa ovako Marko progovara: 35
»Šta je oče, protopop Neđeljko,
»Oklen ti je knjiga i jazija
»Te proljevaš suze niz obraze,
»Što te tako knjiga prepanula?« 
Još je Marku vrlo žao bilo 40
Kako starac suze prolijeva,
Ovako ga Marko razgovara:
»Od knjige se nemoj prepadati
»Dok je Marka, dok je tvoga đaka.« 
Al’ govori protopop Neđeljko: 45
»Kraljeviću, k’o rođeni sine,
»Sina nemam a tebe imadem!
»Ti si danas mjesto sina moga,
»Nejaka sam tebe zapazio
»I velikoj knjizi naučio, 50
»Volim tebi neg’ životu svome,
»Jer su tebe carevi voljeli,
»Vazda s’ prvi bio do careva.
»Koliko te carevi volješe,
»Kad se slavni care prestavio, 55
»Na tebe je carstvo naručio,
»Na amanet za sedam godina
»Dok naraste dijete Uroše,
»Jer je Uroš nejak ostanuo.
»Tebi carstvo na amanet dato, 60
»Ja moj Marko, nikom nije krivo
»Osjem tvome babu rođenome.
»Evo knjiga od tvog mila baba.
»Evo kralje tuđe carstvo traži!« 
Pa kazuje što je i kako je: 65
»Mene zove Skadru bijelome
»Da mu kažem na kome je carstvo.
»Ja moj Marko, k’o rođeni sine,
»Već ja viđu da ću poginuti;
»Ako odem tvome milu babu, 70
»Tvoj će babo mene pogubiti.
»Da ne idem tvome milu babu,
»Silni kralje dokupiće vojsku,
»Doć’ će vojska našoj carevini,
»Opet mene more pogubiti. 75
»Svog života ne bih ni žalio,
»Cvijeljaće našu sirotinju.
»Znade kralje na kome je carstvo,
»Veće traži kavge i belaja
»Da otima tuđu carevinu. 80
»Bog ubio Vukašina kralja,
»Dobro znade što je i kako je.
»Car je sinu naručio carstvo.
»Šta ću sada učiniti, Marko,
»Niti smijem Skadru odlaziti, 85
»Niti smijem kralja pričekati!« 
Kad dočuo Marko Kraljeviću,
Od ruke mu knjigu prifatio,
Gleda Marko kako kralje piše,
Pa se junak ljuto rasrdio 90
Te po knjizi očim prevaljuje
Kao vrelo vodom na izvoru.
Koliko se rasrdio Marko,
Samo srce njemu zaigralo,
Podiže mu dugmeta od zlata, 95
Na bedri mu sablja zaigrala,
Diže mu se kosa pod čelenkom,
Okrenu se na glavi čelenka.
Od zemljice na noge skočio
Pa ovako Marko progovara: 100
»Bogom oče, protopop Neđeljko,
»Ja ću ići Skadru bijelome,
»Mome babu Vukašinu kralju,
»Ti ostani u našemu carstvu
»Pa se ne boj nikoga do boga 105
»Dok je mene Marka Kraljevića.« 
Pa se Marko opremati pođe
Da on ide Skadru bijelome
A sluge mu spremiše Šarina.
Lijepo se opremio Marko, 110
Vas je Marko u čistome zlatu.
Eto njega niz tanka čardaka
A prati ga carica Rosanda
I spored nje protopop Neđeljko
Te sjetuje Kraljevića Marka. 115
Progovara protopop Neđeljko:
»Ja moj sine, Kraljeviću Marko,
»Kad ti dođeš milu babu svome,
»Nemoj davat’ od sebe oružja
»Ni Šarina u tople podrume, 120
»Već ostavi u pjanoj mehani,
»Jer se čulo Skadru bijelome
»Da je na te ostanulo carsgvo,
»Pa te more pogubiti babo;
»A kad budeš veče večerati, 125
»Dobro gledaj gospodsku večeru
»Da ti ne bi inlu učinio.
»I kad budeš hladno piti pivo,
»Gledaj Marko, k’o rođeni sine,
»Da ne bude pivo zatrovano; 130
»A kad budeš u ložnici, sine,
»Metni sablju pod bijelu ruku,
»Ne otpasuj od sebe oružja,
»Jer sam čuo đe govore ljudi,
»Tvoj je babo roda orjatskoga, 135
»Te ih zovu i kazuju ljudi,
»Mrljavčević roda prokletoga.
»Ti se nisi na baba turio
»Već na dajka, vojvodu Momčila,
»Što ga nije u junacim bilo, 140
»Dajkove si slike i junaštva.« 
Kad su Marka tako sjetovali
On posjede svojega Šarina
I gospodi ostaj zbogom viče.
Dobre Marku blagoslove daju: 145
»Pođi zbogom, Kraljeviću Marko,
»Dušmani ti pod nogama bili,
»Prijatelji na put izlazili.« 
Pođe Marko i boga spomenu,
Preko polja oćera Šarina. 150
Kud gođ ide Kraljeviću Marko
Siđe junak Skadru bijelome.
Kad je bio poljem zelenijem,
Ispod kule kralja Vukašina,
Opazi ga sa čardaka babo 155
I dva brata kralja Vukašina,
Te amidže Kraljevića Marka.
Sva trojica na noge skočiše,
Sva trojica Marka poznadoše
I pođoše njemu u sretanje. 160
Što je sluga ni broja im nema.
Kad se bliže primaknuo Marko,
Prvog srete Goješu vojvodu,
Njemu Marko božju pomoć viče,
Amidža mu boga prifatio. 165
Ruke šire, u lice se ljube
Pa ovako Marku progovara:
»Ja moj Marko, k’o rođeni sine,
»Ti ako ćeš pravo govoriti
»I po pravdi carstvo ostaviti, 170
»Svome adži milost učiniti
»K’o što sam ja tebi učinio.
»Ja sam tebe dobro milovao,
»Od milosti sa sobom vodio
»I tebe sam junaštvu učio. 175
»Čujem, Marko, ti upravljaš carstvom,
»Ti ostavi da je moje carstvo,
»More biti i moje i tvoje,
»Oba ćemo bratski carovati.«
Odgovara Marko Kraljeviću: 180
»Moj amidža, vojvoda Goješa,
»Kad nam sutra bijel danak dođe,
»Onda ćemo za to govoriti.«
Tu je Marko njega prolazio.
Malo junak ,u napredak bješe, 185
Al’ ga sreta despote Uglješa.
Ruke širi, u lice se ljube,
Progovara despote Uglješa: *
»Blago meni, eto moga Marka!
»Da moj Marko, k’o rođeni sine, 190
»Evo čujem ti upravljaš carstvom,
»Podaj adži despotu Uglješi,
»Ti ćeš biti meni uz koljeno,
»A kad bude mrijet’ po zemanu,
»Sve ću na te naručiti carstvo.« 195
Progovara Kraljeviću Marko:
»Moj amidža, despote Uglješa,
»Sutra ćemo o tom govoriti.«
Eto Marka do kraljeva dvora
Srete baba Vukašina kralja, 200
Ruke šire, u lice se ljube.
Marko babu pristupljuje ruci,
Kralje Marka rukom milovaše:
»Dobro doš’o, moj milosan sine,
»Čuo babo ti upravljaš carstvom, 205
»Sin će babu carstvo pokloniti,
»A kad babo bude umirati
»Opet sinu carstvo ostanuti.«
Kad to doču Kraljeviću Marko
’vako Marko babu odgovara: 210
»Da moj babo, zemlje gospodare,
»Ako bog da i sreća junačka,
»Sutra ćemo za to govoriti.«
Tako Marko u dvorove dođe
Pored njega Vukašine kralje 215
Oko kralja sluge i vojvode,
Pristupaju Marku i Šarinu.
Kod Marka su četiri čauša,
Sva četiri kralja Vukašina,
Marko njima poslovački kaže: 220
»O čauši, moja đeco draga,
»Dobro će vas darivati Marko,
»Ne vodite Šarca u podrume,
»Već ga vod’te u pjanu mejhanu,
»Neće Marko sjedit’ na čardaku.« 225
Sluge su mu konja prifatile.
Eto Marka s babom u čardake.
To dočula kraljica gospoja,
Mila majka Kraljevića Marka,
Da je Marko u dvor dolazio. 230
Pred Marka je izlazila majka.
Kad je Marko opazio majku,
Brzo joj je pristupio ruci,
Majka sina rukom zagrlila:
»Dobro doš’o, moj rođeni sine!« 235
Pa se majka pokraj Marka šeće,
S druge strane Vukašine kralje,
Vode Marka u bojeve gornje
Đe bijaše zastrta kadifa,
Sve kadifa čardaku do vrata, 240
Po kadifi od zlata šiljteta,
A okolo vezene serdžade,
Po njima su izvezene grane,
Zlatne grane na četiri strane,
U vrh bješe stolica od zlata, 245
To stolica Vukašina kralja,
Po njojzi su dragi kamenovi.
Iz njih biju sjajni plamenovi.
Sjaje čardak na četiri strane
Od stolice Vukašina kralja. 250
Na šiljteta posadiše Marka.
Lijepo su njega dočekali:
Kako Marko sjede u čardake,
Pred njega su sofru postavili,
A na njojzi svaku đakoniju, 255
Donesoše vino i rakiju.
Sjedi kralje u svojoj stolici,
Do njega je uz koljeno Marko.
Sluge služe Kraljevića Marka,
A kraljica po čardaku šeće, 260
Gleda sina Kraljevića Marka,
Jer se gospa sina zaželjela,
Spored njom se robinjica šeće
I pogleda Marka gospodara
Pa se čudi ko je i kako je, 265
Kazuje joj gospoja kraljica:
»To je čedo od srdašca moga.«
Pa kraljica dovikuje sluge
Da spremaju gospodsku večeru.
Ja da vidiš Vukašina kralja! 270
Tu se kralje bješe zamislio:
»Bože mili, silna sina moga,
»Na njemu je carstvo ostanulo,
»Da je bog d’o na drugom junaku,
»Ja bih lako poš’o carovati 275
»Al’ od sina carovat’ ne smijem.
»Da zaratim, izgubiću glavu
»A da išćem njemu carevinu,
»To ja znadem, poklonit’ mi neće.
»Bog ubio srpskog car Šćepana 280
»Kud ostavi srpsku carevinu
»Na mog sina Kraljevića Marka!
»Što je silne zemlje i države
»Ja se danas ne bojim nikoga
»Samo Marka, sina rođenoga! 285
»Još da nema moga sina Marka,
»Ja bih danas carovao carstvom
»I nosio krunu Nemanjića!«
Pa se smisli kralje Vukašine
Da pogubi svoga sina Marka, 290
Da caruje carstvom Nemanjića.
Nije lako pogubiti Marka,
U Marka je sablja o bedrici.
Ovako mu babo progovara:
»Da moj Marko, moj rođeni sine, 295
»Ti otpaši sablju od bedara,
»Pa ti rahat sjedi u čardaku
»U svojega baba rođenoga.«
Ali bješe na um palo Marku
Što su njega doma sjetovali 300
Pa ovako Marko progovara:
»Da moj babo, Vukašine kralje,
»Ovako je naučio Marko,
»Dobro meni k’o u baba svoga,
»Ne smeta mi sablja o bedrici.« 305
Viđe kralje da se čuva Marko
Pa je kralje na noge skočio.
Ode kralje u muške konake
Đe se sprema gospodska večera,
A kraljica u svome čardaku 310
Robinjici gospa naređuje
Da prostire gospodsku postelju
Đe će Marko u ložnicu doći.
Ja gle, vidi, Vukašina kralja
Đe zatrova gospodsku večeru 315
Da pogubi sina rođenoga!
To dočula robinjica mlada
Al’ ne smije nikom kazivati
Već kad veče od večere bilo,
Opremi se gospodska večera 320
A robinja ide u čardake
Đe no sjedi Kraljeviću Marko.
Ona nosi od zlata legena
I u ruci svilenu maramu,
Nosi vodu u ibriku zlatnu 325
Pa pred Marka dolazila bila
Da bi Marko umivao ruke.
Roni suze robinjica mlada
A pogleda Kraljevića Marka,
Jer robinji vrlo žao bješe 330
Da će kralje pogubiti Marka.
Kakav bješe Kraljeviću Marko,
Momak bješe vas u suvu zlatu
Staćan momak, visok i prikladan,
Mrke masti, visoke odrasti, 335
Struć u nogam, širok u plećima,
Mrke brke poprijeko suče
I crnijem očim' prevaljuje,
Iznad oči tanke obrvice,
Vedrog čela, junačkog pogleda, 340
Nad očima krilo i čelenka,
Momak ljepši od svake đevojke.
Al’ to Marku vrlo čudno bješe
Što robinja suze proljevaše,
U robinju očim pogledao 345
Pa raspuča puce niz rukave.
Da umiva svoje b’jele ruke,
Još robinji Marko progorara:
»Ej, robinjo mila baba moga,
»Što proljevaš suze niz obraze? 350
»Il’ je tebi ropstvo dodijalo,
»Il’ te babo udomiti neće,
»Il’ nijesi ruho sakupila?
»Ako ti je ropstvo dodijalo,
»Ja ću tebe ropstva oprostiti. 355
»Ako t’ babo udomiti neće,
»Ja ću tebe mladu udomiti.
»Ako n’jesi ruho sakupila,
»Ja ću tebi blaga darivati,
»Kupi ruha koliko ti drago.« 360
Kad to čula mlada robinjica,
Ovako je Marku govorila:
»Gospodaru Kraljeviću Marko,
»Nije meni ropstvo dodijalo,
»Nije zulum od tvog mila baba, 365
»Ne brani se*meni udomiti,
»Veće čuješ što ću govoriti.
»Sad će doći gospodska večera,
»Dobro ti je mene poslušati,
»Umi ruke, nemoj večerati, 370
»Biće tebi uz koljeno babo,
»Gledaće te babo za večerom,
»Služiće te oko sofre sluge.
»Primaj vino, piti ga ne smiješ
»Već ga bacaj kuda ti je drago.« 375
U riječi u kojoj bijahu
Dok eto ti kraljevijeh sluga
Među njima kralje Vukašine.
Nose sluge od zlata tepsiju,
Na tepsiji četeres sahana. 380
Drugi nose siniju od zlata.
Pred Marka su sofru postavili
A po sofri sićane sahane.
Al’ večera pusta zatrovana,
Što bijahu od zlata sahani, 385
Koliko je zatrovana bila,
Od sahana polećelo zlato.
Tu se Marko jadu osjetio
Što robinja govorila Marku.
Sjede kralju za zlatnu siniju 390
Pokraj njega Kraljeviću Marko.
Drugi momci pivo donesoše
Al’ i pivo bješe zatrovano,
Preko čaša pjena udarila.
Pozna Marko pivo zatrovano. 400
Progovara kralje Vukašine:
»De moj sine, Kraljeviću Marko,
»Ti večeraj gospodsku večeru
»A mene je zaboljela glava.«
Al’ se Marko jače osjetio 405
Zlo je njemu zametati kavgu,
Jer bijaše od boga grehota
A od ljudi velika sramota
Prvi Marko da počinje kavgu
U srpskome carstvu velikome 410
Na zakletvu slavnog car Šćepana.
Kad se slavni care prestavio,
Tri puta je Marka zaklinjao
Da mu Marko ne zameće kavgu
U njegovu carstvu čestitome. 415
Marko prima pivo zatrovano
Pa ga šljeva sebi u njedarca,
A privaća gospodsku večeru
Pa je meće sebi u džepove,
Otire se bijelom maramom 420
Da se ne bi osjetio kralje.
Tu se kralje osjetit’ ne može.
Taj je vakat bio prolazio,
Već kad vakat od ložnice bilo,
U sebi se pomislio Marko: 425
Hoće mene pogubiti babo.
Kad bih znao da ću poginuti,
Evo njemu pobjegnuti neću,
Sve ću čekat’ šta će učiniti
Pa najpošlje baba pogubiti. 430
Taman tako pomislio Marko,
Al’ eto ti gospoje kraljice,
Sinu Marku dolazila svome,
Zove gospa u postelju Marka.
Tu je Marko na noge skočio, 435
Ode junak u druge odaje,
A tu osta Vukašine kralje.
Ode Marko u svoju ložnicu
Ali ništa ne kazuje majci.
Ja da vidiš kralja Vukašina, 440
U sebi se pomislio kralje:
»Bože mili, silna sina moga,
»Ni bog njemu naudit’ ne more!
»On večera gospodsku večeru
»Al’ mu nije ništa naudila 445
»Nit’ naudi pivo ni večera!«
Pa se kralje po čardaku šeće.
Sastaše se sva tri brata mila,
Sva tri brata, tri Mrljavčevića,
Te vijeću taku učiniše 450
Da pogube Kraljevića Marka
U postelji đe no bješe Marko.
Kralj dobavi dva mrka dželata
Da on ide š njima u odaju
Đe no bješe Marko i kraljica. 455
Taman Marko u postelji bješe
Leg’o momak sanak boraviti,
Na bedri mu sablja opasana.
Čudila se Kraljevića majka
Što će Marku sablja opasana 460
Pa ovako sinu progovara:
»Da moj Marko, moje čedo drago,
»Zar ti tako sablja omiljela
»Pa ti malo što je danju nosiš,
»Već ti š njome u postelji spavaš!«  465
U riječi što je govorahu
Stade alke zveka na vratima,
A kraljica na noge skočila.
Od odaje vrata otvorila.
Al’ eto ti kralja Vukašina 470
I sa njime dva mrka dželata,
Gole sablje nose u rukama
Da pogube Kraljevića Marka.
Ja kad viđe gospoja kraljica,
Veliku se jadu osjetila, 475
Stade vriska gospoje kraljice:
»Ja moj Marko, pogubi te babo!« 
Jadan Marko na noge skočio,
A za britku sablju prifatio.
Planu sablja u rukama Marka, 480
Viđe kralje, prepade se ljuto,
Pleći dade i bježati stade.
Dva dželata Marko ugrabio,
Obojici glave otsjekao.
Bože mili, na svemu ti fala 485
Kad zatrubi truba pred dvorima
A diže se na 'iljade vojska
Oko kule kralja Vukašina
Da ufate Kraljevića Marka.
Ja da vidiš Kraljevića Marka! 490
Žao mu je ostaviti majke,
Uze majku za bijelu ruku,
D u drugu sablju okovanu
Pa udari niz kraljeve dvore.
Kako lako udario Marko, 495
Stade zveka sitnih basamaka,
Sva se kula iz temelja ljulja,
Sasiplju se stakla na sokaku,
Sađe Marko u mermer avliju.
Što je vojske Vukašina kralja, 500
Svaki voli Marka i kraljicu
Nego kralja svoga gospodara.
Kralj se bliže primaknut’ ne smije,
Jera znade da će poginuti.
Silna vojska propušćala Marka. 505
Eto njega u novu čaršiju
Do Šarina dopanuo svoga
Đe su mu ga sluge ostavile.
Na nj ga baci svoju milu majku
I još Marko posjede Šarina, 510
Majku steže od sablje kajasom
Da mu Šarac majku ne umahne,
Jer se Šarac stade propinjati,
Opazio ljuto ratovanje,
Po tri koplja u visinu đipa, 515
U širine dva’est i četiri.
Uzbuni se velika čaršija,
Začudi se malo i veliko,
Šćaše Marko da siječe vojsku
Al’ ga majka ljuto zaklinjaše: 520
»Nemoj Marko, moje čedo drago,
»’Aram tebi moja rana bila,
»Sve su ovđe tvoji prijatelji!«
Marko baba ni viđet’ ne može
Da on njemu posiječe glavu. 525
To je Marku vrlo žao bilo
Pa ovako govoriti pođe:
»Da moj babo, da te bog ubije
»S kime danas ratovanja tražiš?
»Jada bog da, pa suđeno bilo 530
»Kada Turci pošli ratovati,
»Prvu tvoju pogubili glavu!
»Što je bilo do sada careva,
»Lesi l’ ikad čuo ja vidio,
»Da ratuju u svojoj državi 535
»I u dvoru da zameću kavgu?
»Ako želiš ratovanja, babo,
»Vodi vojsku na polje Kosovo
»Đe su stari cari izvodili,
»Pa ti tamo traži ratovanja, 540
»Tamo pitaj na kome je carstvo,
»Ja ću doći da ti pravo kažem
»Dok ostavim svoju milu majku.« 
Misli Marko šta će učiniti
Đe će svoju ostaviti majku. 545
Ode Marko do Prilipa grada
Pa je tamo ostavio majku.
Ode Marko do Prizrena grada,
Sreta njega protopop Neđeljko
Roni suze niz bijelo lice: 550
»Da Moj Marko, k’o rođeni sine,
»Zar si meni u životu Marko,
»A čulo se do Prizrena grada
»Da te, sine, pogubio babo.
»Vas se Prizren u jade zavio. 555
»Već tvoj babo vojsku pokupio
I Kosovo s vojskom pritisnuo.
»Tuđe carstvo od Prizrena traži.
»Ja moj sine, Kraljeviću Marko,
»Silna vojska polje ufatila. 560
»Da je čija ne bi jada bilo,
»Već tvog baba Vukašina kralja
»I amidže tvoje obadvije,
»Sva trojica iskupili vojsku,
»Sva trojica tuđe carstvo traže.« 565
Odgovara Kraljeviću Marko:
»Bogom oče, protopop Neđeljko,
»Sjutra ću se pozdraviti s babom.« 
Tako im je noćca dolazila.
Kad bijela zora osvanula, 570
Diže vojsku carević Uroše
Pred njome je Kraljeviću Marko,
Vodi Marko carević Uroša,
Jer mu druga biti ne mogaše,
Četiri se sastadoše vojske 575
Na Kosovu kod bijele crkve,
Sva četiri zemlji gospodara.
Gleda Marko svoga mila baba
I amidže svoje obadvije
I Uroša cara velikoga. 580
Kod Marka su carevi fermani
Na koga je naručeno carstvo.
Marko gleda careve fermane
Pa on poče proklinjati ljuto:
»E moj babo, da te bog ubije, 585
»Što ti tuđu car^vinu tražiš
»Kod tolike tvoje kraljevine,
»Jada bog da ostala ti pusta!
»Ti amidža, despote Uglješa,
»I ti tražiš tuđu carevinu 590
»Ostalo ti tvoje dobro pusto,
»Gospoština i despotovina!
»Ti amidža, vojevoda Gojko,
»Što otimaš tuđu carevinu
»Sve ti bog d’o pusto ostanulo, 595
»Malo ti je vojvodinstva tvoga
»Već otimaš tuđe carstvo slavno!
»E da bog da vi prokleti bili,
»Evo kažu carevi fermani
»Na koga je naručeno carstvo, 600
»Na Uroša carevoga sina.
»Iza oca ostanulo sinu
»I na njega carstvo naručeno.«
Tu se kralje dogodio blizu,
Žao mu je što mu reče Marko, 605
Šćaše svoga pogubiti sina,
Al’ se Marko caru prepanuo
Da mu vojska cara ne ugrabi,
Uze njega za bijelu ruku
Pa pobježe u bijelu crkvu. 610
Kralje sina poćerao svoga,
Nagna njega na crkvena vrata,
A vrata se sama zatvoriše.
Kralj po vratim’ sabljom udario, 615
Iz vrata je krvca pokapala.
Misli kralje da posječe Marka
Ali anđel iz oblaka viknu:
»Kralj Vukašin, da te bog ubije
»Što posječe božijeg anđela?« 620
Tu se kralje bješe pokajao,
Viđe kralje da je zgriješio
Đe ne može pogubiti Marka,
Već za Marka božijeg anđela,
Pođe kralje proklinjati Marka: 625
»Da neka te, moj rođeni sine,
»Jeda bog da da suđeno bilo
»Da ti, sine, ne ispala duša
»Dokle turske care ne dvorio,
»Sedam cara jedan za drugijem. 630
»Kad si srpske dvorio careve
»I turski te cari dočekali!« 
Marko babu odgovara svome:
»Da moj babo, Vukašine kralje,
»I nad tobom nadvladali Turci, 635
»Posjekli te na vodi Marici
»Marica te voda odnijela!«
Poče care blagosivat’ Marka:
»Kume Marko, sve ti dobro bilo,
»Tvoje lice svjetlost na divanu 640
»A sablja ti sjekla na mejdanu
»Ime ti se vazda spominjalo,
»Dok je ljudi i dok je vijeka!« 
Što rekoše, sve je tako bilo.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Narodne pjesme iz zbirke Nikole T. Kašikovića, Svjetlost, Sarajevo, 1951, str. 56-75.