Marko Kraljević oslobaća roblje

Izvor: Викизворник


5

Marko Kraljević oslobađa roblje


Stade Marko da večera s majkom,
a to bilo prema Veligdanu,
pa je Marko majci govorijo:
„Čuješ li me moja stara majko!
Sutra hoću poći u Kosovu,
u Kosovu crkvi Gračanici,
no te pitam, moja stara majko:
da l' da uzmem svijetlo oružje?”
Na to njemu majka odgovara:
„Muči, Marko, što sada govoriš!
Gde je Prilep, a de je Kosovo!”
Marko majci opet odgovara:
„Ne brini se, moja stara majko,
ja ću brzo otić u Kosovu,
no te pitam da l' uzmem oružje?”
„A kako ćeš nositi oružje
kad je sutra dana Veligdana,
od boga je velika greota,
a od ljudi pokor i sramota”.
Marko leže sanak da pospava,
a kad prvi petli zapevali
on ustade iz meke postelje
te opravi sebe i Šarana,
Šaranu se na ramena baca,
ali njega ljuba zapituje:
„Zašto, Marko, oružje ne uzmeš?”
Odgovara Marko Kraljeviću:
„Tako me je majka naučila".
Ljuba Marku opet progovara:
„Uzmi, Marko, barem topuzinu,
te je metni Šarcu u zobnicu,
i niko je tu videti neće”.
Al’ Marko ni to ne hte uzeti,
no on pođe puta da putuje.
Kad je Marko bio na Ćupriji,
tad i drugi petli zapevali;
a kad doša u Skoplje široko,
tad su treći petli zapevali;
a zora je Marka zazorila,
zazorila ispod Kačanika,
Kačanika na onu klisuru.
I sunce je Marka ogrejalo,
ogrejalo u Šumu Nekudimsku.
Loša sreća tu Marka zatekla,
zarobili devet Arapina,
zarobili tri sindžira roblje:
jedan sindžir — mlada momčadija,
drugi sindžir — lijepe devojke,
treći sindžir — ona luda deca,
pa ih vode u zemlju arapsku.
Kad ih vide Kraljeviću Marko,
bez oružja ne smede izaći,
već uleze u prokletu šumu
dok da proću tri sindžira roblje.
Al’ kad roblje pored njega prošlo,
tad zaplaka jedno ludo dete,
i ovako sestri progovara:
„Pomozi mi, moja mila sejo,
težak sindžir ne mogu da nosim,
lude noge ne mogu da hode”.
Na to mu sestra odgovara:
„Id’ još malo, ti moj mili brate,
sad će proći Kraljeviću Marko,
on će otić crkvi Gračanici,
te da tamo on uzme pričešće,
možda će nas on tad izbaviti,
il’ za blago, ili sa sabljama”.
Marko sluša, ništa ne govori,
a suze mu kao kiša idu,
pa on kaže svome konju Šarcu:
„Da izaćemo, ti moj mili Šarče,
da izaćemo pred crne Arape!
Ja ću njima zavetovat blago,
a ti opet k njima se približuj,
pa kad sasvim ti im se približiš,
maši glavom k nekome Arapu
te od bedra otkini mu sablju,
njemu otkini a meni je dodaj,
pa će posle lasno biti s njima”.
Tad izaće Kraljeviću Marko,
on izaće pred crni Arape,
pa im veta jednu čizmu blaga
da mu puste tri sindžira roblje.
Marko veta i dve čizme blaga,
pa im veta i tri čizme blaga,
ali oni za blago ne haju.
Tad se Šarac jednome približi
te mu sablju sa bedra otkinu,
pa je maši Kraljeviću Marku.
Kad je Marko sablju dobavio,
on tad seče te crne Arape,
ne seče ih preko crne šije
no ih seče preko polovine:
od devet osamnajes načini,
pa on uze tri sindžira roblje,
decu metnu na konje arapske,
a ostali peške su otišli,
otišli su crkvi Gračanici.
Kad su bili blizu Gračanice
tad svi ljudi u Marka gledaju,
i ovako njemu govoriju:
„Ne hvala ti Kraljeviću Marko!
Zar nemade kad roblje da robiš,
no baš sada, na ovome danu?”
A Marko im na to odgovara:
„Nijesam ih, braćo, zarobio,
već sam ih ja jutros otkupio,
otkupio od crne Arape”.
Pa on ode tamo kod popova,
i ovako Marko zapituje:
„Čujete me, veliki popovi!
Da li hoće pričes da mi padne,
jer pogubih devet Arapina
te izbavih tri sindžira roblje?”
Al' govore veliki popovi:
„A kako će pričes da ti padne
kad si iseka devet Arapa?”
Govori im ćače samouče:
„Kako neće pričes da mu padne,
jer da nije roblje otkupio
još koliki grijeh bi tad bio?”
Tad popovi pričestili Marka.
Kad je Marko pričešće uzeo
on izaće iz bijele crkve,
te on proda te arapske konje,
pa on kupi zarobljenicima,
on im kupi ono dobro ruho,
pa ih prati svojim domovima,
a on ode belome Prilepu
te se napi crvenoga vina.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Narodna književnost Srba na Kosovu - Junačke pesme, priredio dr. Vladimir Bovan, Jedinstvo, Priština, 1980, str.: 151-154
  • Obыčai i pѣsni tureckihЪ SerbovЪ : (vЪ Prizrѣnѣ, Ipekѣ, Moravѣ i Dibrѣ) : izЪ putevыhЪ zapisokЪ I. S. Яstrebova. S. PeterburgЪ : Tipografія V. S. Balaševa, 1886, XXIV+626., str. 244-247.