Marko Kraljević i njegov sestrić

Izvor: Викизворник


Marko Kraljević i njegov sestrić

Podiže se vojvoda Dragiću.
Sa sred Bosne s kraj Hercegovine;
Ode Dragić od svojega dvora,
Do Prilipa grada bijeloga,
Do junaka Kraljevića Marka, 5
Da ga Marko uči sjeći Turke.
Na rastanku govori mu majka:
„Nu pričeka, moj sine Dragiću!
E ću tebi nešto sjetovati:
Kada budeš gorom putovati, 10
Koga sreteš prvoga junaka,
Nemoj mu se ukloniti s puta,
Da ćeš znati e ćeš poginuti;
Tu ćeš prvu sreću skušati."
Još ga majka sjetovati šćaše, 15
Al’ je Dragić slušat ne hoćaše;
Već okrenu drumom širokijem,
Dokle Dragić u planinu dođe,
Pa pogleda Dragić uz planinu,
Al’ ugleda golema junaka, 20
Na šarenu konju od megdana,
Na konju je noge prekrstio,
Pa uzeo sitnu tamburicu;
Sitno kuca, tanko popijeva,
Pripijeva Turke i hajduke: 25
„Đe ste, Turci i gorski hajduci!?
Ne krijte se krajem druma puta.“
Kad ga viđe vojvoda Dragiću,
Junak Dragić al’ se prepanuo,
Al’ mu junak tako govorio: 30
„More, memče, što si na vrančiću?!
Svrni vranca, da proćeram šarca!
Ako li ga ukloniti nećeš,
Ako si se momak oženio —
Ostaće ti samorana majka." 35
Gotovo se Dragić prepanuo,
Gotovo se ukloniti šćaše,
Al’ Dragiku došlo u pameti,
Što je njega sjetovala majka.
Pa naprije vranca progonio, 40
I junačkim grlom podviknuo:
„More, bane, koji jašeš šarca?
Svrni šarca, da proćeram vranca,
Ako li ga ukloniti nećeš,
Vjera moja tako mi pomogla! 45
Rusu ću ti okinuti glavu."
Mal’ po malo, dok se zavadiše,
Za britke se sablje ufatiše,
Konjske im se prsi sudariše,
A junaci sabljam’ kucuknuše; 50
Junak manu tri četiri puta,
I Dragiću ništa ne naudi,
Dragić manu sedamnajest puta,
Načinje mu sedamnajest rana,
Dok se junak poče navijati 55
I povijat po konju šarinu.
Malo bilo dugo ne trajalo,
Pade junak u zelenu travu,
Junak pade, a Dragić dopade,
Da mu sabljom osiječe glavu. 60
Al’ zavika ranjena delija,
„O za Boga, neznana delijo!
Odkalen si od kojega l’ grada?
Kako tebe po imenu viču?“
Al’ govori vojvoda Dragiću: 65
„O Boga mi, ranjena delijo!
Odavle sam, iz daleko nisam,
Sa sred Bosne s’ kraj Hercegovine —
Ja sam junak vojvoda Dragiću!
A sestrić sam Marku Kraljeviću; 70
Pa me stara opravila majka,
Do Prilipa, do ujaka moga,
Da me ujko uči sjeći Turke."
Kad to čuo ranjena delija,
On Dragiću bio govorio; 75
„Moj sestriću vojvoda Dragiću?!
Uzo čas te opravila majka,
Da potražiš svojega ujaka,
Da te ujko uči sjeći Turke;
A eto si bolji od ujaka, 80
Ja sam jadan Kraljeviću Marko."
Kad to čuo vojvoda Dragiću,
Proli suze niz bijelo lice,
I ovako govorio Marku:
„O za Boga, moj mio ujače! 85
Jesu l’ tvoje rane od prebola?
Mogu li te kako izvidati?“
Marko njemu na to odgovara:
„Moj sestriću vojvoda Dragiću!
Čini mi se da ću preboljeti; 90
Već ako ćeš mene poslušati,
Ti se skini sa konja vrančića,
Pa odpaši mukadem pojasa,
Utegni me, moj mio sestriću,
Od rebara, taman do bedara. 95
Pa me turi na konju mojemu,
Pa me goni u Prizdrenu gradu,
Tu ja imam Grka pobratima,
On će moje rane izvidati."
Kad to čuo vojvoda Dragiću, 100
Skoči Dragić sa konja vrančića,
Pa odpasa mukadem pojasa,
Te utegnu svojega ujaka,
Pa ga stavlja na konja šarina,
Te odoše put Prizrena grada, 105
U Prizrenu Grka naodili,
Vidao ga za godinu dana,
Vidao ga dok ga izvidao.
Pošto se je Marko izvidao,
Obadva se oni podigoše, 110
Kud god išli u Prolomu došli,
U Prolomu visoku planinu;
Kad su bili u Prolom planinu,
Marko svoga odsjednuo šarca,
I Dragić je odsjednuo vranca, 115
Pa on sjede do svoga ujaka.
Staše piti crvenoga vina,
Staše piti i eglenisati,
No što veli vojvoda Dragiću:
„Moj ujače Marko Kraljeviću! 120
Što te pitam pravo da mi kažeš:
Je si li se kadgod prepanuo
Od Turčina ili od Srbina?"
Marko njemu na to odgovara:
„Moj sestriću vojvoda Dragiću! 125
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Nijesam se nikad prepanuo,
Nako dva put u vijeku mome,
Od turčina Đerđelez Alije;
Dva put me je živa uhvatio, 130
I oba put život oprostio;
Pa je meni dao vjeru tvrdu,
Ako bi me trećom uhvatio,
Da će moju okinuti glavu."
Kad je Dragić Marka razumio, 135
Ovako je njemu govorio:
„Moj ujače, Kraljeviću Marko!
Dako Bog da? koji svašta dava,
Da ja trefim Đerđelez Aliju,
Da ga trefim đe god u Prolomu, 140
Ja bih njemu stao na megdanu;
Da bih znao izgubiti glavu."
U riječi koju govorahu,
Vedro bješe planinom zagrmje,
Stoji tutanj u Prolom planinu, 145
Sve padaju jele i borovi,
I sa jela prolijeću grane,
Al zavika vojvoda Dragiću:
„Moj ujače Kraljeviću Marko!
Što to stoji jeka uz planinu?" 150
Njemu veli Kraljeviću Marko:
„Moj sestriću vojvoda Dragiću!
Nije jeka od Boga poslata;
Već to ide Đerđelez Alija,
Su njegovo stotinu Turaka. 155
No ako ćeš mene poslušati,
Uzmi šarca i tvoga vrančića,
Pa ih svrni u kraj druma puta,
Za nas ćemo lako učinjeti —
Skrićvmo se u jelovo lišće, 160
Dokle prođe Đerđelez Alija,
I njegova ostala družina.“
Kad to čuo vojvoda Dragiću,
On ujaku Marku govorio:
„Moj ujače, luda ti si glava! 165
A tako mi Boga istinoga!
Ne bih danas skrio vranca moga,
Da bih znao izgubiti glavu."
To izreče na noge ustade,
Pa uzjaha svojega vrančića, 170
A za njim je pristanuo Marko;
Sve odvrće vojvodu Dragića,
Odvrće ga, al mu ne pomaže,
Pa kad viđe da mu ne pomaže,
On Dragiću riječ govorio: 175
„Moj sestriću vojvoda Dragiću!
Eto tebi Đerđelez Alija,
A meni ćeš ostaviti Turke."
Kako rekli tako učinjeli,
I naprijed konje progonili: 180
Dok viđeše Đerđelez Aliju,
Kad ga viđe vojvoda Dragiću,
Jaše junak na konja alata,
Na alatu noge prekrstio,
U ruke mu sitna tamburica, 185
Uz tamburu sitno popijeva:
Pripijeva Kraljevića Marka:
„Bre đidio, Kraljeviću Marko!
Ne vrzi se krajem druma puta,
Ako te je đegod u Prolomi, 190
Izidi mi da ti viđu lice."
Ćuti Marko, ništa ne govori,
Al’ ne ćuti vojvoda Dragiću,
Već Aliji Dragić progovara:
„More, Ture, što jašeš alata! 195
Ukloni se ispod druma puta,
Da proćeram mojega vrančića;
Il s’ ukloni, al’ mi se pokloni."
Kad Đerđelez sasluša Dragića,
Spušti noge konju u zenđije, 200
A pobači sitnu tamburicu,
Pa izvadi sablju od bedrice,
I naćera alata na vranca;
Ćeraju se po dugu mejdanu,
Ćeraju se tamo i ovamo, 205
Trefio se junak na junaka,
Jedan drugom ne da odmaknuti,
Ni junačke oči zavarati.
No Dragiću Bog i sreća dala,
Đerđelezu oči zavarao, 210
I jednom ga sabljom ošinuo,
Po dohvatu po debelu vratu;
Kol’ko ga je lako udario,
U šiju mu sablju salomio.
Kada viđe vojvoda Dragiću, 215
Kada viđe sablju salomljenu,
Ljuto se je bio prepanuo,
Jer mišljaše, da će poginuti,
Stade malo ne bi nikoliko:
Pade glava Đerđelez Alije. 220
Kad to viđe vojvoda Dragiću,
Obrnu se na četiri strane,
Da on vidi Kraljevića Marka,
Da ga vidi da ga obraduje;
No ni Marka ni od njega glasa, 225
Malo goni vojvoda Dragiću,
Malo goni, a brzo ga nađe,
Đe je sio u zelenu travu,
Oko njega pedeset Turaka,
Sve im ruse isječene glave. 230
Kad ga viđe vojvoda Dragiću,
Sve mu pravo po istini kaza;
Tu sjedoše te se odmoriše,
Al’ Dragića žeđa popanula,
Pa ujaku Marku govorio: 235
„Moj ujače, Kraljeviću Marko!
Znaš li đegod duplju il’ izvora?
Il’ jezera ili kamenicu?
E od žeđe hoću umrijeti?"
Marko njemu na to odgovara: 240
„Moj seetriću, vojvoda Dragiću!
Nit’ znam dupju, niti kamenicu,
Nit’ izvora, bez jedno jezero
I ono je gore u Prolomu,
Njega čuva nagorkinja vila, 245
Ne da vila vode bez belaja."
Zato Dragić ni abera nema,
Već uzjaha vranca pretiloga,
Pa proćera vranca uz planinu;
Njega vraće Kraljeviću Marko: 250
„Ne id’ tamo, moj mio sestriću!
Jer ćeš tamo izgubiti glavu."
Zato Dragić ni abera nema,
Već proćera vranca unaprijed,
Kad je doša na vodu jezero: 255
Al’ Dragiću Bog i sreća dala,
Zaspala je stražarica vila.
Kad to viđe vojvoda Dragiću,
On napoji sebe i vrančića.
Al’ mu vrazi mirovat ne daše, 260
Svlači sebe đuzel odijelo,
Pa se kuplje u vodu jezero,
Dok zaljulja zeleno jezero.
To začula stražarica vila,
U jezero uskočila vila, 265
Pa poćera Vojvodu Dragića -
Poćera ga tamo i ovamo.
Hitrija se nagonila vila,
Te no bolje pogoni Dragića,
Kad se Dragić nađe na nevolju, 270
On izlazi na kraj od jezera,
Pa dohvati sablju dimiskiju,
Te na sablju vilu dočekao.
Opet su se oni poćerali,
Al’ je vila viša đavolica, 275
I gotovo savlada Dragića;
Kad se Dragić viđe u nevolju,
Sablju baci u zelenu travu,
Za 6’jela se grla uhvatiše,
Pa se gone po dugu mejdanu, 280
Dokle Dragić b’jele zabalio;
Jadna vila b’jele i krvave.
Kad to viđe vojvoda Dragiću,
Skupi junak svu junačku snagu,
Pa omahnu s desna na lijevu, 285
Dok o zemlji udario vilom,
Pa joj oba oka izvadio,
Pa izvadi od zlata kutiju,
Meće oči u zlatnu kutiju,
A kutiju u svoja njedarca; 290
Pa uzjaha svojega vrančića,
Te otide do ujaka svoga,
Pa ujaku svome govorio:
„Moj ujače, Kraljeviću Marko!
Jaši šarca, ajde do jezera! 295
Te ti napij sebe i šarina,
I ne boj se stražarice vile.“
Njemu Marko to ne vjerovaše.
Tu se Dragić malo naljutio,
Iz njedara izvadi kutiju, 300
I izvadi oba oka crna,
Što je Dragić vili izvadio.
Kad je Marko oči ugledao,
Uzjahao Šarca pretiloga,
Pa ga eto na vodu jezero, 305
Ali vila sjedi kraj jezera,
Kuka vila do Boga se čuje;
Njojzi Marko Božju pomoć viče,
A vila mu bolje prifatila:
„Da si zdravo, Kraljeviću Markoi! 310
Marko vili stade govoriti:
„Mogu l! vilo napojiti sebe?
Napojiti sebe i šarina?"
A ćora mu vila odgovara:
„Jadan Marko, ne rugaj se sa mnom! 315
Jer znaš, Marko, nije davno bilo,
Kad si ovđe doša’ na jezero?
Da napojiš sebe i šarina;
Pa kad sam te opazila, Marko,
Poćerah te proz Prolom planinu, 320
I da ne bi tvojega šarina,
Oćah tvoju pogubiti glavu;
A sad dođe nekakva delija,
I dobi me danas na megdanu,
Obje mi je oči izvadio, 325
Još čuješ li, Kraljeviću Marko!
Mislila sam danas na svijetu,
Da ne ima boljega junaka,
Od junaka Kraljevića Marka!
A ja sam se Marko prevarila." 330
Kad to čuo Kraljeviću Marko,
To je njemu ža i zajad bilo;
Tek napoji sebe i šarina,
Ode pravo strmo niz planinu,
Dokle dođe vojvodi Dragiću, 335
Pa Dragiću Marko govorio:
„Jaši vranca, ajde da idemo!"
To je njega Dragić poslušao,
Uzjahao vranca od megdana,
Pa krenuše strmo niz planinu. 340
Kad su bili pri dnu od Proloma
Al’ zavika Kraljeviću Marko:
„Moj sestriću vojvoda Dragiću!
Nešto mi je šarac obronuo,
Ja bih reka da je obosio; 345
No ti skoči sa vrančića tvoga,
Podigni mi noge na šarinu,
Dragić Marka bio poslušao,
Side s vranca pa dofati šarca,
Podiže mu noge sve četiri, 350
No da vidiš prokletoga Marka,
Đe izvadi sablju od megdana;
Manu sabljom i desnicom rukom,
Te Dragića jednom udario,
Koliko ga lako udario, 355
Ukaza mu crne džigerice.
Kad to viđe vojvoda Dragiću
Ciknu Dragić iz grla bijela:
„O ujače jedan nesretniče!
Što učinje da od Boga nađeš? 360
Koje sam ti jade učinio?
Zar me zato oćeš pogubiti,
Zašto sam te dva put izbavio
Da junačku ne izgubiš glavu!"
To začula stražarica vila, 365
Pa je vila udrila u krila,
Te kraj Marka na samotuk dođe.“
Ščepa Marka za prsi junačke,
Pognaše se proz goru zelenu,
Al’ se vila jača nahodila, 370
Te gotovo Marka savladala.
Kad se Marko viđe na nevolju,
On doziva vojvodu Dragića:
„Moj sestriću vojvoda Dragiću!
Jesi l’ bare tolko u životu, 375
Da pomožeš meni na megdanu,
Jer ću danas izgubiti glavu?"
Dragić bješe srca milostiva,
Ža mu bješe svojega ujaka,
Pa zapeo luke i strijele, 380
Dobro gađe, bolje pogodio;
Stražaricu vilu ustreljio,
Živo joj je srce izvadio.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On potrča do sestrića svoga, 385
Pa sestriću Marko govorio:
„Moj sestriću vojvoda Dragiću!
Moš li jadan ranu preboljeti?
Ili ćeš mi danas umrijeti?“
Njemu Dragić na to odgovara: 390
„Prođi mi se jedan odpadniče!
Kako ću ti ujko preboljeti?
Kada mi se vide džigerice.
No čuj mene moj mio ujače:
Ti ćeš mene ođe sahraniti, 395
I za grob mi vranca privezati,
Neka znade i gora i trava,
Da je vranac bez svog gospodara.
Još čuli me, moj mio ujače:
Kada dođeš u Prilipu tvome, 400
Tu će doći moja stara majka,
Moja majka, tvoja mila seja,
Da te štogod za Dragića pita;
Laži Marko i kuni se krivo,
Da je mene Turčin pogubio, 405
Silan Turčin Đerđelez Alija,
I reci joj, moj mio ujače,
Kako si me dobro osvetio:
Zgubio si Đerđelez Aliju,
Tako će te vjerovati majka." 410
To izreče vojvoda Dragiću,
To izreče laku dušu pušti.
Tu je Marko njega sahranio,
Pa otide u Prilipu svome;
Malo bilo dugo ne trajalo, 415
Ali eto majka Dragićeva,
Da upita svoga brata Marka,
Da ga štogođ za Dragića pita.
Laže Marko ka se naučio,
Laže Marko, i kune se krivo: 420
„Čuješ mene, moja mila sejo,
Pogubi ga Đerđelez Alija,
Njeg’ Alija, a ja sam Aliju,
Dobro sam ti sina osvetio."
Vjeruje mu majka Dragićeva, 425
Pa je bratu Marku govorila:
„Fala tebi, mio brate Marko,
Kad si njega tako osvetio;
Ja ne žalim mojega Drggića,
Kad je dao život za poštenje."

Iz zbirke Ilije N. Zlatičanina.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Luča, književni list društva „Gorski vjenac“, godina V, sveska III i IV, za mart i april, urednik prof. Lazar T. Perović, Cetinje, K. C. Državna štamparija, 1899., str. 161-169.