Marko Kraljević i kći kralja Arapskoga

Pita majka Kraljevića Marka:
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Što ti gradiš mloge zadužbine?
"Il' si teško Bogu zgriješio,
"Il' si ludo blago zadobio?"
Veli njojzi od Prilipa Marko:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Jednom bijah u zemlji Arapskoj,
"Pa uranih na vodu čatrnju,
"Da napojim mojega Šarina;
"Kad ja dođoh na vodu čatrnju,
"Al' na vodi dvanaest Arapa;
"Ja šćadijah, mati, preko reda
"Da napojim mojega Šarina,
"Ne dade mi dvanaest Arapa;
"Mati moja, izvadismo kavgu:
"Ja potegoh tešku topuzinu.
"Te udarih crna Arapina,
"Ja jednoga, mene jedanaest,
"Ja dvojicu, mene desetina,
"Ja trojicu, mene devetina,
"Ja četiri, a mene osmina,
"Ja petinu, a mene sedmina,
"Ja šestinu, a mene šestina;
"Šestina je mene nadvladala,
"Svezaše mi ruke naopako,
"Odvedoše kralju Arapskome,
"Kralj me baci na dno u tavnicu,
"Ja tavnovah za sedam godina,
"Nit' ja znadoh, kad mi ljeto dođe,
"Nit ja znadoh, kad mi zima dođe,
"Osim jedno, moja stara majko:
"Zimi bi se grudale đevojke,
"Probace mi po grudu snijega,
"Po tom znadem, da je došla zima;
"Ljeti bace stručak bosioka,
"Po tom znadem, da je ljeto, majko.
"A kad nasta osma godinica,
"Tavnica mi nije dodijala,
"Dodija mi Arapka đevojka,
"Mila ćerca Kralja Arapskoga,
"Dolazeći jutrom i večerom;
"Viče mene na tavnički pendžer:
""Ne trun', jadan, u tavnici, Marko!
""Već daj mene tvoju vjeru tvrdu,
""Da ćeš mene uzet' za ljubovcu,
""Da izbavim tebe iz tavnice,
""Dobra tvoga iz podruma Šarca,
""Pokupiću žutijeh dukata,
""Bolan Marko, koliko ti drago.""
"Kad se, mati, viđeh na nevolji,
"Skinuh kapu, metnuh na koljeno,
"Pa se kunem kapi na koljenu:
""Tvrda vjera! ostavit' te ne ću,
""Tvrda vjera! prevarit' te ne ću;
""I sunce je vjerom prevrnulo,
""Te ne grije zimi k'o i ljeti,
""A ja vjerom prevrnuti ne ću.""
"To promisli Arapka đevojka,
"Promislila, da se kunem njojzi:
"Jedno veče bješe omrknulo,
"Otvori mi od tavnice vrata,
"Izvede me iz tavnice, majko,
"Dovede mi pomamna Šarina,
"I još sebe boljeg od Šarina,
"Na obadva bisage dukata,
"Donese mi sablju okovanu;
"Otale se dovatismo konja
"I odosmo kroz zemlju Arapsku.
"Kade jutro bješe osvanulo,
"I ja sjedoh, mati, otpočivat
"A uza me Aralka đevojka,
"Zagrli me crnijem rukama,
"Kad pogledah, moja stara majko,
"Ona crna, a bijeli zubi,
"To se mene mučno učinilo,
"Ja potegoh sablju okovanu,
"Udarih je po svilenu pasu,
"Kroz nju sablja, mati, prolećela;
"Privatih se mojega Šarina,
"Još Arapci glava progovara:
""Bogom brate, Kraljeviću Marko!
""Nemoj, bolan, mene ostaviti!""
"Tu sam, mati, Bogu zgriješio,
"A veliko blago zadobio,
"Te ja gradim mloge zadužbine."