Marko Kraljević i vila Bardarica

Izvor: Викизворник


Marko Kraljević i vila Bardarica

Uranio Kraljeviću Marko,
U Prilipu na bijeloj kuli,
Te s' umio i Bogu molio,
Kad s' umio i Bogu molio,
Bojali je čibuk zapalio, 5
A sluge mu kavu dohraniše,
Slatku kavu i bistru rakiju,
Dokje Marko ćeif napravio,
Pak doziva slugu Milutina,
Te ovako njemu govoraše:
»Milutine, moja prava slugo,
Hitro skoči od zemlje na noge,
Te otidi u podrum Šarinu,
Šarca peš mi timar učiniti,
Kad opremiš debela Šarina,
Izvedi ga iz topla podruma,
Dovedi ga na mermer-avliju,
Zaturi mu uzdu najabuku,
Danas meni valja putovati,
Jera sam se, brate, uželio,
Gospodara kralja Milutina,
I Miloša pobratima moga,
Valja meni do Prizrena sići,
Da ja viđu pobratima moga,
Pobratima Miloš Obilića.«
Kad to začu sluga Milutine,
Hitro sluga na noge skočio,
Pak odleće Šarcu u podrume,
Stade spremat Markova Šarina,
Šarina je timar učinio,
Mlakom vodom i rakli safunom,
U sunđer mu vodu pokupio,
A čaršafom dlaku izvadio,
Previ ćebe, turi tatariju.
A po njemu sedlo šenaiju,
A po sedlu zlatnu abaiju,
Zlatne kite pale niz kopite,
S obje strane do zelene trave,
Pak po njojzi purli risovinu,
A po risu mrku međedinu,
Da mu rosa risa ne pokvasi,
Zauzda ga đemom njemačkijem,
Prihvati ga za oba dizgina,
Izvede ga iz topla podruma,
Odvede ga pod bijelu kulu,
Pod bijelu kulu na avliju,
Pak mu baci dizgin za jabuku,
Sam se Šarac po avliji voda,
Sam se voda i tamo i amo;
Ode sluga na bijelu kulu,
Pravo ode gospodaru svome,
Gospodaru Kraljeviću Marku,
Pak se stade opremati Marko,
On obuče čudnu đeisiju,
Dobru svlači, a bolju oblači,
Ponajprije svilenu košulju,
Na košulju kadifli dolamu,
Na dolami sedamnajest dugma,
Svako dugme po od litru zlata,
A što mu je dugme pod grhocem
Ono mu je od tri litre zlata,
I ono se na burmu odvrće,
U n>em nosi čašu i maštrafu,
Čime Marko hladno pije vino,
U planini đe mehane nema,
Kad obuče na pleći dolamu,
Na dolamu troje toke sjajne,
Kake su mu troje toke sjajne,
Nijesu su mu vite ni kovate,
Već u Mljetcim od zlata izlite,
Svake toke od četiri oke;
A navuče na noge čakšire,
Mor čakšire, kovče đumišlije,
Više mu je pod koljenom zlata
Nego saje čohe na koljenu,
A na glavu kalpak i čelenke,
Kako mu je devet čelenaka,
I deseto na direku krilo,
Krilo mu se na čekrk okreće,
U sa'atu po dvanajest puta,
Znati more kad mu sa'at prođe,
Da ne vadi sa'at iz njedara.
Kad se Marko na kuli opremi,
On objesi niz bedricu ćordu,
Ponisko je objesio ćordu,
Sve mu sablja po kamenju zveči,
A povuče perna buzdovana,
Pak udari niz bijelu kulu,
Dok on siđe konju na avliju,
Pak prihvati svijetla Šarina,
Priteže mu na toke kolane,
Sva četiri jedan* po drugome,
Pak i petu ibrišim kanicu,
Što mu konja od kolana čuva,
Pak se Šarcu na srijedu baci,
Otište ga od bijele kule,
Daleko ga sluge ispratiše,
Gospodaru sretne pute daju,
Ode Marko brdu uz planinu,
Zdravo pređe četiri planine,
Dok iziđe na Prolog planinu,
Kad je bio kroz Prolog planinu,
Tu je Marko noćcu zanoćio,
U Prologu visokoj planini.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Osvanula sveta neđeljica,
Uranio Kraljeviću Marko,
U planini pod jelom zelenom,
Te s' umio i Bogu molio,
Pak Šarina konja opremio,
Pak se konju na srijedu baci,
Oćera ga kroz Prolog planinu,
Kad je bio posred od planine.
Na planini niđe vode nema,
A Marku je dodijala žeđa,
Koliko je Marko ožednio,
Još je gore Šarac ožednio,
Stade piska Markova Šarina,
Kajno l>ute pod kamenom guje,
A pogleda i tamo i amo,
Đe će hladnu vodu opaziti,
A Marko mu sjede besjediti:
»Moj Šarine, moje desno krilo,
Je li tebi žeđa dodijala?
Koliko je tebi dodijala,
Još je gore meni dodijala,
Ja ću zaklat tebe jali sebe,
Te se crne krvi napojiti.«
Dok zavika soko 'tica siva,
Sa planine sa jelove grane:
»Pobratime, Kraljeviću Marko,
Ti si junak, pak te kažu ljudi,
Ako s' junak, ko te kažu ljudi,
Ti ne kolji sebe ni Šarina,
Već naprijed poćeraj Šarina,
Ti ćeš naći studenu vodicu,
Pod jelikom zeleno jezero,
Kod jezera nagorkinju vilu,
Nagorkinju vilu Bardaricu,
Koja vodu i jezero čuva,
Oko vode četiri kapije,
Sve kapije od kamena suha,
Troja vrata vazda ztvorena,
A četvrta vazda otvorena,
Al' se nikom napojit ne dade,
Već uzima ljutu bardarinu,
Ko s' napije vode iz jezera,
Od junaka oba oka crna,
A od konja dvije noge prve,
A od 'tice iz ramena krila,
Tu se niko napojit ne more,
Ko joj dati bardarine neće;
Kraljeviću, od Prilipa Marko!
Ti si danas ožednio ljuto,
Pa je tebi neobično teško,
Pak ne moreš drumom putovati,
Ja kako je meni bolovati,
U planini na jelovoj grani,
Žedujući i dnevi i noći,
Nikako se napiti ne mogu,
Pak i male sve 'tice ostale,
Hitre 'tice male i velike,
I crvići i sitni mravići,
I po gori sva zvjerka ostala,
Sve je jadno u planini žedno,
Al' se ništa napiti ne smije,
Od nesretne vile Bardarice,
Ako s' junak, ko te kažu ljudi,
Ti naćeraj debela Šarina,
Ti se napoj vode iz jezera.«
Kad to začu Kraljeviću Marko,
Što govori soko sa planine,
Sa planine sa jelove grane,
U napredak poćera Šarina,
Okrenu ga zdesna nalijevo,
Dok on nađe jelu suhovrhu,
I pod jelom zeleno jezero,
Kod jezera četiri kapije,
Troja vrata jesu zatvorena,
A četvrta jesu otvorena,
Kod njih spava Bardarica vila,
Do n>e Marko doćera Šarina,
Kad napera na vrata Šarina,
Dobar Šarac vodu opazio,
Pak na vodu juriš učinio,
Marko pušta dizgin u Šarina,
Šarac mu se vode dobavio,
Pak on pade na prva koljena,
Dok se Šarac vode napojio,
Vila spava ni habera nema,
Kad se Šarac vode napojio,
Na prve se noge ispravio,
Pomače se Šarac od mejdana,
A dohvati ploča do kamena,
Taman Marko čušu izvadio,
Izvadio čašu i maštrafu,
Da zahvati vode iz jezera,
Da s' napojn na konju Šarinu,
Dok se vila od sna probudila.
A iza sna na noge skočila, 200
Pak na Marka očim' prevalila,
A zavika grlom bijelijem:
»Te ti li si, Kraljeviću Marko?
Ti l' si došo do vode jezera,
Da s' napiješ vode iz jezera? 205
Vjere mi se napojiti nećeš,
Dok ne dadeš bardarinu tešku.«
A Marko joj stade besjediti:
»Stani, vilo, grlo te boljelo!
Da s' napijem, pak da t' onda platim.« 210
Pak se Marko nage sa Šarina,
Te zahvati vode u maštrafi,
Pak pokvasi svoje grlo žedno,
Dok je vila na noge skočila,
Triput Marko vode zagrabio, 215
Svoje žedno grlo pokvasio,
Al' opet se nije napojio,
Pak pod sobom povrati Šarina,
Žedan Marko, pak se prepanuo,
Pleći dade, pak bježati stade, 220
Mislijaše, more pobjegnuti,
U dobra se Šarca pouzdati,
Brz je Šarac kajno gorska vila,
Al' je vila rasklopila krila,
Bježi Šarac gorom i planinom, 225
Dostiže ga u planini vila,
Dostiže ga vila Bardarica,
Kad se viđe na nevolji Marko,
Kad vidio đe je poginuo,
Dalje njojzi ni bježat ne šćaše, 230
Već prihvati od bedrice ćordu,
A pod sobom povrati Šarina,
Doisto je udariti šćaše,
Al' se vila udarit ne dade,
Već je vila Marka uhvatila, 235
I za sablju i za desnu ruku,
Iz ruku mu sablju izmaknula,
Britku sablju u travu bacila,
Uze Marka za prsi junačke,
S dobrijem ga konjem rastavila,
Spodbiše se po pleći junačke,
Sa Šarcom se konjem rastaviše,
Obadvoje u travu padoše,
Pak se nose po zelenoj travi,
Nosiše se četiri sa'ata,
Kad na peti sa'at nastupiše,
Jaki Marko, vesela mu majka!
Al' jejača Bardarica vila,
Dok su vilu pjene popanule,
B'jele pjene niz prsi panule,
Jadna Marka mutne i krvave,
Jer je njemu dodijala žeđa,
Kad se viđe na nevolji Marko,
Kad vidio đe će poginuti,
Tadaj Marko sjede besjediti:
»Bardarice, jedna nesretnice
Vidiš, vilo, grlo te boljelo!
Đe ćemo mi danas poginuti.
Et' otuda dva zelena vuka,
Privlače se od jele do jele,
Uhvatiće naske obadvoje,
Istrgati i mene i tebe.«
Kad to začu vila Bardarica,
Oko sebe očim' pogledala,
A na Marku ruke oslabila,
Đe će viđet dva zelena vuka,
Marko živom srcu pritužio,
Pak je vilom o tle udario,
Kad je njome o tle udario,
On ne traži sablju zakovanu,
Već krvave oči iskolači,
A poškripnu zubim' bijelijem,
Za grlo je zubim' uhvatio,
Pak je zakla u zelenoj travi,
Kajno vuče kad zakolje ovcu.
Pak od zemlje na noge skočio,
Do Šarina konja doskočio,
A iz trave sablju izvadio,
Odsiječe rozgu omarovu.
Pak se vrati vili Bardarici,
Zubima joj glavu otkinuo,
A na rozgu glavu nataknuo,
Pak se vrati do konja Šarina
Pak se njemu na srijedu baci,
Oćera ga do vode jezera,
I odnese Bardarice glavu,
Kada dođe do vode jezera,
Tu se Marko vode napojio,
Napojio sebe i Šarina,
Pak on pobi rozgu omarovu,
Ukraj vode zelena jezera,
A na rozgi Bardarice glavu,
Pak zavika grlom bijelijem:
»Ko gođ danas ima u planini,
Jali junak, jal' parip junački,
Jali 'tica na jelovoj grani,
Jal' ostala zvjerka svakojaka,
Ko je žedan danas u planini,
Neka ide na vodu jezero,
Neka pije vodu iz jezera,
Svu će Marko bardariju platit,
Ako mi se tom ne vjerujete,
Sad vidite Bardaricu vilu,
I njezinu posječenu glavu,
Više vama bardarije nema.«
Kad viđeše sivi sokolovi,
I zelene 'tice golubovi.
I na gori sve 'tice ostale,
I u gori zvjerka svakojaka,
I crvići i sitni mravići,
Sve poleće na vodu jezero,
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Okrenuo strmo niz planinu,
A zapjeva na konju Šarinu:
»Napojte se 'tice u planini,
I ostala zvjerko svakolika,
Više vama bardarije nema,
Neka znate Kraljevića Marka,
Kada Marko u mehanu dođe,
On ne plaća krčmarici pivo,
Veće na nju pogleduje krivo,
Ja kamoli da vam vodu plaća,
Ne bi Marko ni nosio gaća.
Ja kamoli toke i čakšire!«
Pak otalen oćera Šarina,
Kad se 'tice vode napojiše,
Po zelenoj gori popadoše,
Svakojake pjesme ispjevaše,
A u svakoj Marka pripjevaše:
»Neka Marka, vesela mu majka!«
Po gori se zvjerke raseliše,
Raseliše, pak se veseliše,
A po travi pogmilješe mravi.
Ode Marko u polje Kosovo,
Kada dođe do bijele crkve,
Do Ružice do bijele crkve,
Kod crkve se narod sastanuo,
Te se služi tajna leturđija,
U neđelju na svetog Iliju,
Marko dođe do bijele crkve,
On ne smije u bijelu crkvu,
Veće 'oda ispred b'jele crkve,
Marko 'oda a Šarina voda,
Sve on 'oda i tamo i amo,
Kad s' odsluži tajna leturđija,
Dok iziđe dvan'est kaluđera,
A pred njima Savo igumane,
Savo Marku dobro jutro daje,
A Marko mu prihvatio zdravlje,
Ovako mu Savo govorio:
»Kraljeviću, od Prilipa Marko
Što je tebi i gore ti bilo!
Te ti 'odaš, a Šarina vodaš,
Što ne ideš u bijelu crkvu,
Kad se služi tajna leturđija,
Što nijesi s narodom u crkvi?
Što si jutros sebe obojio
Crnom krvi sebe i Šarina
U neđelju na svetog Iliju,
Kak'a ti je golema nevolja?« zbo
Kad tu Marko začu lakrdiju,
Ovako je Savi govorio:
»Gospodine Savo igumane!
Ako 'odam, i Šarina vodam,
Ako 'odam, za nevolju mi je, 365
Jer sam velik grijeh učinio,
Učinio danas u planini,
Kad sam bio danas na planini,
Gospodine, kazat' ti ne smijem,
U planini niđe vode nema, 370
Osjem jedno zeleno jezero,
Kod jezera vila Bardarica,
Ona čuva vodu i jezero,
Ko s' napije, bardariju daje,
Od junaka oba oka crna, 375
A od konja obje noge prve,
A od 'tica iz ramena krila,
Tu se niko napiti ne smije,
A meni je žeđa dodijala
Koliko je meni dodijala, 380
Šćah zaklati sebe ja Šarina,
Pak na vodu napera Šarina,
Te napojih sebe i Šarina,
Opazi me nagorkinja vila,
Pak poćera naprijed Šarina, 385
Ja pogubih Bardaricu vilu,
I bez sablje i teška topuza,
Zaklah vilu zubim' bijelijem,
Napoji se svaka dihanija;
Tu sam velik grijeh učinio.« 390
A kad začu Savo igumane,
On je Marka rukam' zagrlio,
Zagrlio, pa ga poljubio,
Uz obraze s obadvije strane,
A najposlje među oči crne, 395
Ovako mu Savo govorio:
»Blago tebi, Kraljeviću Marko!
Blago tebi i ko te rodio,
Kad s' junaštvo tako učinio,
Ti si bolji sevap zadobio
Nego da si crkvu napravio.«
Pa ga uze za bijele ruke,
Odvede ga u bijelu crkvu,
Ispoviđe, pa ga pričestio,
Kad s' izišli iz bijele crkve,
Posjedoše u nove ćelije,
Pak se hladna napojiše vina,
Kad se hladna napojiše vina,
Marko svoga posjede Šarina,
Pak opera niz Kosovo ravno,
Marko ode, a Savo ostade.



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 115-125.