Marko Kraljević i Filip Madžarin

Vino pije tridest kapetana
U Karlovcu bijelome gradu,
Među njima Vilip Madžarine,
A do njega Zmaj-Despote Vuče,
Dokle su se vina napojili
I od vina ćeiv zadobili,
Pa se vali tridest kapetana,
Što je koji roblja narobio,
Koliko li glava osjekao;
Ali veli Vilip Madžarine;
"Braćo moja, tridest kapetana!
"Vidite li bijela Karlovca
"I u njemu tridest i tri kule?
"Ja sam svaku glavom nakitio,
"Do nijesam kulu na ćupriji,
"A i nju ću skoro okititi
"Rusom glavom Kraljevića Marka."
To govori Vilip Madžarine,
A mišljaše, niko ga ne čuje
Od Markovih vjernih prijatelja;
Al' ga čuje Zmaj-Despote Vuče,
Pobratim je Kraljeviću Marku,
Pa se skoči od zemlje na noge,
Dovatio divit i hartiju,
Te je sitnu knjigu napisao
Ka Prilipu gradu bijelome
Pobratimu Kraljeviću Marku,
'Vako Vuče Marku govoraše:
"Čuješ li me, Bogom pobratime!
"Evo imaš grdna dušmanina
"U Karlovcu Vilip-Macarina,
"On se jeste, brate, zarekao,
"Da će tvoju ukinuti glavu,
"Njom bijelu nakititi kulu;
"No se čuvaj, Bogom pobratime,
"Od Vilipa kake prijevare."
Pa mu Vuče knjigu opravio.
A kad Marku sitna knjiga dođe,
Te viđeo, što mu pobro piše,
On se skoči na noge lagane,
Opremi se na bijeloj kuli,
I pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
Pa se skide u arove donje,
Te opremi Šarca debeloga:
Pokri njega surom međedinom,
A zauzda đemom od čelika,
Objesi mu tešku topuzinu,
I gadare s obadvije strane;
Pa se šarcu na ramena baci,
A uprti koplje ubojito,
Ode pravo niz Kosovo ravno,
Od Pazara lomnim Vlahom Starim,
Pa se spusti Valjevskoj nahiji,
Ode pravo preko Mačve ravne
Dokle dođe šeru Dmitrovici,
Tuna Marko Savu prebrodio,
Ode pravo preko Srema ravna,
A kad dođe ka Karlovcu gradu,
Ode Marko niz novu čaršiju
Dokle dođe dvoru Vilipovu,
Ugna Šarca u mermer-avliju,
Pa ga dogna pred bijele dvore,
Al' Vilipa doma ne bijaše,
Već otiš'o u lov u planinu,
No mu stoji ljuba Anđelija,
A oko nje četiri dvorkinje,
Te joj drže skute i rukave.
Kada dođe Kraljeviću Marko,
On joj Božju pomoć nazivao:
"Božja pomoć, moja snaho mila!
"Jel' kod dvora Vilip pobratime?
A veli mu ljuba Vilipova:
"Id' otale, gola dervišino!
"S takijem se Vilip ne bratimi."
Kad to čuo Kraljeviću Marko,
Udari je dlanom po obrazu,
Na ruci mu burma pozlaćena,
Načini joj ranu na obrazu
I tri zdrava pomjeri joj zuba,
Pa joj skide tri niza dukata,
Te ih baci u svil'ne džepove,
Pa govori ljubi Vilipovoj:
"Pozdravi mi Vilip-Madžarina
"Kada dođe ozgo iz planine,
"Neka dođe u novu mehanu,
"Da se rujna nakitimo vina,
"Ni za moje ni njegovo blago,
"Već za tvoga zlaćena đerdana,"
Pa okrenu pomamna Šarina,
Ode pravo u novu mehanu;
Odja Šarca, sveza pred mehanu,
A on sjede pita rujno vino
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Dođe Vilip dvoru bijelome,
A srete ga ljuba Anđelija,
Roni suze niz bijelo lice,
Drži krvav jagluk u rukama,
A pita je Vilip Madžarine:
"Što je tebe, moja vjerna ljubo?
"Te proljevaš suze od očiju,
"Držiš krvav jagluk u rukama?"
Ode njemu ljuba govoriti:
"Gospodaru, Vilip-Madžarine!
"Ti kad ode u lov u planinu,
"A ja stajah pred bijelom kulom,
"Vrag donese jednu dervišinu,
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Pa po ćurku sablju pripasao,
"Uprtio koplje na ramena,
"Pa on jaše konja šarenoga,
"Pa ga dogna pred bijelu kulu,
"Mene božju pomoć nazivao:
""Božja pomoć, moja snaho mila!
""Jeli doma Vilip pobratime?""
"A ja njemu Boga ne privatih,
"No ovako njemu progovorih:
""Id' otale, gola dervišino!
""S takijem se Vilip ne bratimi."
"A on dogna konja šarenoga,
"Udari me dlanom po obrazu,
"Na ruci mu burma pozlaćena,
"Nagrdi mi prebijelo lice
"A pomjeri do tri zdrava zuba;
"Skide s mene tri niza dukata,
"Pa otide u novu mehanu,
"A tebe je 'vako pozdravio:
"Da otideš u novu mehanu,
"Da se rujna napojite vina,
"Ni za tvoje, ni njegovo blago,
"Već za moga zlaćena đerdana."
Kad to začu Vilip Madžarine,
A on reče ljubi Anđeliji:
"Muč', ne plači, moja vjerna ljubo!
"Sad će njega Vilip uvatiti,
"Dovešću ga dvoru bijelome,
"Nek ti nija u bešici sina."
Pa okrenu suru bedeviju,
Ode pravo niz novu čaršiju
Doke dođe pred novu mehanu,
Ali Šarac vezan pred vratima,
Vilip nagna suru bedeviju,
Da uiđe u novu mehanu,
Ali ne da Šarac od mejdana,
Već kobilu bije po rebrima;
Naljuti se Vilip Madžarine,
Pa potrže perna buzdovana,
Ode biti pred mehanom Šarca;
Al' propišta Šarac pred mehanom:
"Avaj mene do Boga miloga!
"Đe pogiboh jutros pred mehanom
"Od silnoga Vilip:Madžarina
"A kod moga slavna gospodara!"
No mu reče iz mehane Marko:
"Propušti ga u mehanu, Šarče!"
Kad je Šarac saslušao Marka,
Propusti ga u novu mehanu.
A kad Vilip uđe u mehanu,
A on Marku Boga ne naziva,
Veće trže tešku topuzinu,
Pa udari Kraljevića Marka,
Udari ga u pleći junačke,
Ali Marko ni habera nema,
Veće veli Vilip:Madžarinu:
"Sjedi s mirom, Madžarsko kopile!
"Ne budi mi po kožuhu buha,
"Već odjaši, da pijemo vino,
"Pa još ima dana za mejdana."
Al' to Vilip ne slušaše Marka,
Već ga ud'ri u desnicu ruku,
Te mu razbi čašu pozlaćenu
A prosu mu crveniku vino.
Kad go viđe Kraljeviću Marko,
A on skoči od zemlje na noge,
Na Madžara juriš učinio,
Njegovu mu sablju ugrabio,
Te ga njome Marko udario,
Udari ga po desnu ramenu,
Razdvoji ga na sedlu bojnome,
Pa kroz njega Marko dovatio
Na vratima mermera kamena,
I njega je pola presjekao,
Pa je oštru sablju zagledao,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Dobra gvožđa u loša junaka!"
Njome manu, ods'ječe mu glavu,
Pa je Šarcu baci u zobnicu,
Ode pravo dvoru Vilipovu,
Te mu obi bijelu riznicu,
Iz nje Marko povadio blago,
Pa otide drumom pjevajući,
Osta Vilip nogom kopajući,
A ljuba mu mlada kukajući.