Mali Radoica i zvornički Dizdar

Izvor: Викизворник



Mali Radoica i zvornički Dizdar

Jošt zorica ne zabijelila,
Ni Danica ukazala lišca,
A o danu lakrdije nema,
Podiže se zvornički dizdare
Su njegova četres' kavaza, 5
Ide dizdar gori Romaniji!
Ne bi l' kakva lova ulovio,
Ili srne il' 'ajdučke glave,
Sobom vodi hrte i sokole,
Dosta hrane, a dosta džebane, 10
Na dva konja gospodske sanade,
Đul dušeke, od svile jastuke,
I ostalu gospodsku prtljagu.
Kad došao gori Romaniji,
Gleda dizdar s desne na lijevu, 15
Đe će naći izvor vode ladne,
Da odmori sebe i družinu.
Namjera ga bila nanijela
Na 'ajdučku kamenu pećinu.
Al' dizdaru Bog i sreća dala 20
U pećini ne bješe 'ajduka,
Nikoga od dva 'arambaše
Starca Nova i brata Radivoja,
No otišli s četom u planinu
Ne bil turskog šićarili ćara, 25
Ali kako ukinuli glavu,
Nego jedno samo dijete ludo,
Dijete malo, a ono muška glava,
Zarobiše, pa ga odvedoše,
Više lova tražiti ne hćetu, 30
Povedoše u Zvornik dijete,
Malog Rada, Radivojeg sina.
Ranio ga mučno i nevoljno;
Kad dijete do podrasta bilo,
Nastale mu dvanaest godina, 35
Viši Rade od dvanaest ljeta
Nego drugo od dvadeset godina,
On pristupa zvorničkom dizdaru,
Celiva mu skuta i koljeno,
I sanadu đe dizdar sjeđaše, 40
Suze roni, ovako govori:
„Gospodaru, zvornički dizdare!
Evo ima pune tri godine,
I četvrta nasta polovica
Da te dvorim u odžaku tvome, 45
Bez ikakve pare ni dinara,
Ne izdvorih dara nikakvoga,
Ni dolame nove ni polovne;
Al' ti prosta moja dvorba bila,
I 'alal ti moje verovanje, 50
No te molim, u ruku te ljubim,
Pa te zemljom, pa i nebom kumim!
Kaži pravo tako bio zdravo:
Od koga sam roda i plemena?
Ko je mene i otac i majka? 55
Ili si me za blago kupio?
Il' me negđe živa zarobio?
Eto, govore đeca po Zvorniku,
Ne zna on ni roda ni plemena,
Nego robalj bez oca i majke.“ 60
Nasmija se stari dizdar-aga
Te ovako veli Radoici:
„Radoica, moja vjerna slugo!
Što me pitaš, pravo da ti kažem:
Nijesam te za novce kupio, 65
Ni na zoru ugrabio majci,
Nego evo sad godina peta,
Kad sam bio u lovu planini,
U 'ajdučkoj gori Romaniji
A sa mojih četrdeset kavaza, 70
Lov navede, a sreća nanese
Na kamenu od gore pećinu
Đe konače Novak i Radivoj,
I njihovi glasoviti hajduci,
Tebe nađoh, Rade, u pećini, 75
Samo sama bez nigđe nikoga
Zarobih te, talih mi donese,
I dovedoh na odžaku mome.
Sad je ne znam ko te porodio,
Ali Novak stari 'arambaša, 80
Al' Radivoj njegov pobratime,
I ako me oči ne varaju,
A i moja pamet osijeca,
Gledajući na oku tvojemu,
Ti si lavče od tih krvnika 85
Il' Novaka, ili Radivoja.“
Jošt da veli stari dizdar-aga:
„Radoica, pile od sokola!
'Oćeš li se, bolan, poturčiti?
Mojom ću te Fatom oženiti, 90
Ograditi kao moje dvore;
Ne dade mi Bog više evlada,
Nego Fatu, i Jusufa sina,
Kad umrem, dijeliće blago,
Pola Fata, a polak Jusufu.“ 95
A kad Rade sasluš'o dizdara
U đetetu tuče srce živo,
Ciknu grdno kao zmija ljuta:
„Eto, majko, moja slatka 'rano!
I babajko, moje sunce žarko! 100
'Este li mi danas u životu?
Tražite li vašeg Radoicu,
Ali ste ga već zaboravili?“
Đeglo ga starac dizdar-aga:
„Što je, Rade, da od Boga znadeš!? 105
Kakva ti je na srcu nevolja?
Al' ti malka piva i jestiva?
Il' ičega na odžaku mome?“
Rade muči ništa ne govori;
Obdan plače, a noću uzdiše, 110
Nit' šta jede, nit' 'oće da spava,
Sve spominje Starinu Novaka,
I babajka deli-Radivoja;
Na čudo se dosta načudilo,
Pisao bi, pisat' ne umije, 115
Bježao bi, kalajla nema,
Trčao bi, nema vjerna druga,
Plaćao bi, ali para nema,
Molio bi, ali nema svoga,
Plakao bi, nema ko žaliti, 120
Varao bi, al` ne zna koga će;
Danom misli, noću razmišljava.
Sve mislio doklen je smislio,
Čeka Rade dok neđelja dođe,
Pak se moli starcu dizdar-agi: 125
„Dizdar-aga, ako Boga znadeš,
Pušti mene do sela Trnovca
Da preslušam leturđiju svetu
Da se molim Bogu po zakonu
I pričestim po zakonu mome. 130
Ak' se bojiš kakve prijevare,
Nek' me prate tri-četiri druga
I doprate do odžaka tvoga.“
Turčin bio, al' se smilovao,
Radoici uzun dopustio, 135
Dade njemu četiri kavaza
Da ga prate i da ga povrate;
Radoicu ozeđede divno,
Udri njemu pusat i oružje,
Sinu Rade ka' na gori sunce, 140
Mili Bože, prikladna đetića!
Turska bi ga poželila majka,
Kamol' ne bi koja ga rodila.
Kad siđoše u mermer-avliju,
Viđele ga iz harema kade, 145
Sve na Rada ašik učinile,
A najviše Fatima đevojka,
Od muke je zaboljela glava;
Glava prođe, a groznica dođe,
Muka joj se srca prihvatila, 150
A o jadu nikom ne kazuje
Do Rustemi, tananoj robinji,
I robinji jade poverila.
Ode Rade Trnovici crkvi,
Do vrata ga dopratili Turci; 155
Nit' se krsti, niti klanja Rade,
Turski neće, naški ne umije.
Kad se svrši božja leturđija,
Svak' ga gleda, niko ne poznaje,
A ne smiju pitat' od Turaka 160
Otkuda je, od zemlje koje je li.
Al' da vidiš malog Radoicu,
Progovori bez turskog uzuna:
„Bogom braćo, neznani 'rišćani!
Zaklinjem vas od neba do zemlje, 165
Pa unakrs zemnje i svijeta!
Dajte glasa gori Romaniji,
Mom' amidži Starini Novaku,
Da sam njima ropstvo dopanuo
U rukama zvorničkog dizdara.“ 170
Jošt 'oćaše govoriti Rade
Al' mu Turci riječ prekinuše:
„Šuti, vlašče, 'ajdučko kopile!
Dok ti nije odlećela glava
Sa ramena pred vlaškim očima.“ 175
Ode Rade i odoše Turci.
Kad su došli u gradu Zvorniku,
Dizdar-agi po istini kažu.
Razljuti se stari dizdar-aga,
Pa posk'oči na noge lagane, 180
Da dovati sablju sa čivija,
Od hotnoće slomio čivije,
A od sablje pokida gajtane
Trže sabljom i desnicom rukom,
Doista ga pogubit' 'oćaše, 185
Ne dadu ga četiri kavaza:
„Ne dizdare, nemoj gospodare!
Ne krvari gospodske odaje,
Ni svilene vezene jastuke
I stambolske granate sanade, 190
Lako ćemo vlaščeta smaknuti,
Pred vlaškom ga crkvom objesiti,
Nemaš o čem' sablju krvariti.“
Tome dizdar birdem kail bilo,
Kavazima uzun ispustio. 195
Radoici sreća priskočila;
Turcima se Bajram primakao,
Sročiše dizdarevi kavazi,
Na Bajramu pogubiti Rada,
Rad' većega turskoga ajreta, 200
Rad' seira i većeg rahata.
Eto Bajram, eto deset dana,
Savezaše malog Radoicu,
Odvodeoše crkvi Trnovici
Kud 'oće da pogube Radu. 205
Prate Rada dvadeset kavaza,
Pa kad došli na avlijska vrata,
Dade im se nešto pogledati:
Neko kleči pred crkvena vrata,
Strašan junak, a strašna pogleda, 210
Na njim nema drugoga ođela
U zversku se kožu obukao:
Na glavi mu kapa od dva vuka,
A za kapom od ždrala krilo,
Dolama mu od tri međedine, 215
A dimije od grdne risovine,
Na noge mu od kože opanci,
Oko nogu od arlana čapci,
Kosmat momak kao ovca crna,
Grdne đolde, a oka krvava; 220
Kad kavazi viđeše junaka,
A Radivoj kad pogleda Turke
Grdno im se oči susretoše.
Uze 'ajduk brojiti kavaze,
A pogleda Radoicu sina, 225
'Ajduk jeknu, a crkva odjeknu
Od straha se razbežali Turci:
„Bjež, Alija! Što' ono, Mustafa,
Udri, Mujo, a što bježiš, Ibro?
Juriš, Uso, prođi se, Murate! 230
Viče Suljo: amanet i muhamet!
Ala Kardaš, što nas danas snađe?“
Radivoju srce uzigralo!
Smesta skoči, među Turke uskoči,
Radoicu ufati za ruku, 235
Izvuče ga između Turaka,
Pa izvadi sablju osmoperku,
Zaže oči, a zubima škripnu,
Zamahuje s desna na lijevo,
Ostrličke, ali smrtničke, 240
Ispod sablje ne osta mu mesa,
Pa krvave oči otvorio,
Kad šest stotin' junak' posjekao,
A šest stotin' na svu pravcu stružu.
Da ih hrti ne bi dostigli. 245
Rade gleda, u čudu se straši
Pa zavika od nevolje ljute:
„Ko si danas, neznani junače?
Kaži mi se, sa svačim te kumim!
Da nijesi pogan 'ajduk strašni 250
'Arambaša staroga Novaka,
I junaka deli-Radivoja?
Oprosti mi život na megdanu,
Povedi me gori Romaniji
Da ja znadem ko je mene babo 255
Pa ti alal moja rusa glava.“
Zaplaka se deli-Radivoje,
Pa zagrli Radoicu sina,
Suze roni, u lice ga ljubi:
„A tu li si, Radoico sine! 260
Blago mene jutros i dovjek!
Mnogo sam te natražio, sine!
I veliko potrošio blago,
Ne znam za te ni živa ni mrtva,
No mi aber, i list knjige dođe 265
Od rišćana popa iz Trnovca
Da si mene dopadnuo muka.
Bogu fala, i Trnovoj Petki!
Kad je babo izbavio sina.“
Otalen se oni podigoše, 270
I uzeše nešto od oružja,
I ođela s mrtvijeh` Turaka.
Drugo osta koga sreća nađe
Neka nosi kome je suđeno,
Sve za zdravlje deli-Radivoja, 275
I njegova Radoice sina.
To je bilo kad se činilo
Nama, braćo, dugo zdravlje bilo.



Izvor[uredi]

Vuk Vrčević, Arhiv SANU, Etnografska zbirka, rukopis br. 62/4.