Lolino pismo Ivanu Ribaru

Pismo Ive Lole Ribara svome ocu dr Ivanu Ribaru, povodom pogibije mlađeg brata Jurice Ribara, a neposredno pred Lolinu ppgibiju 24. novembra 1943. godine:^[1]

Dragi moj tata!

Iako se još – kažu – ne zna sigurno, ja znam i osjećam u trenutku kada ti ovo pišem, da našeg dragog, dobrog Jurice više nema. Pao je, kao i toliki drugi, u borbi za slobodu domovine, tamo negdje oko Kolašina u tamnim crnogorskim krševima. Riječi su suvišne, dragi moj tata, riječi ne mogu izraziti svu težinu udarca koji nas je zadesio. Volio bih stotinu puta i radi njega koji je bio bolji od mene, i radi svih nas, da sam ja pao na njegovu mjestu. Ali, eto, dogodilo se drugačije. Nikada ova rana neće zacijeliti. Ja sam samo godinu dana poslije moje Slobode izgubio brata – dva bića koja sam toliko volio, a koja su tek bila na pragu života. Ali znam kako je tek tebi, dragi tata, koji si izgubio sina, našeg mezimca. Nemoj plakati, ne daj se tata! Naš Jurica nije pao sam – on je za vječna vremena dio one plejade sinova ove zemlje koji su, davši život za nju, stvorili njenu čistu slavu, njenu besmrtnost. Njegova krv traži osvetu. Njegova žrtva nas obavezuje da dovršimo djelo! Ne radi se više o ličnoj sreći – radi se o obavezi prema našim mrtvima, o obavezi prema živima. Izvršiti tu obavezu, živjeti i vršiti svoju dužnost, ti je naše. Oprosti, što sve ovo pišem, ja znam da ti to sve znaš: mi svi znamo da si pokazao i dokazao da to znaš. Ja znam da ćeš i ovaj strašan udarac znati da podneseš. Ne daj se! Ostani miran, sposoban da do kraja izvršimo svoju dužnost, tata! Naš dragi Jurica to traži od tebe. Pomisli kolika bi bila njegova žalost kada bi doznao da svojim držanjem nismo bili dostojni njega. Biti slab – to bi značilo izdati njega i njegovu žrtvu! Mi svi, i ja, danas naročito, naša zemlja, za koju je umro naš Jurica, trebamo te, trebamo tvoje misli, tvoj rad, tvoje zdravlje, tvoj život, dragi tata. Moja Sloboda, onako mala i nježna, pošla je u smrt kao na šetnju, s osmjehom, koji je uvijek bio njezin. Naš Jurica prošao je kroz sto okršaja, pao je kao ratnik. Svjesno, mirno, vedro, kako je i živio. Tata, nikada ni za čas to ne smijemo zaboraviti, domovina neće! Jurica nije mrtav. On živi u srcima naših naroda, on živi dalje u nama. On živi u našim borbama, pobjedama, čije je svitanje već vidljivo. Teško mi je, tata, što nisam s tobom u ovom času. Ali ti nisi sam, ti nisi otac samo moj, već hiljade i hiljade mladih, kao što je bio naš Jurica, s drugovima s kojima je živio i koje je volio. Voli ih i ti još više nego danas! I znaj, da oni svi dijele našu bol, da smo jedno s drugovima koji su s nama. Divno je imati takvu porodicu! To je naš put – put naše dužnosti i volje, put našeg Jurice. Budi jak, dragi tata! Ne usami se, ne daj se, stegnimo zube, stisnimo šake radom i borbom, samo tim bit ćemo dostojni njega. Ja znam, ja sam siguran, da ćeš ti biti jak. Dragi tata, ti znaš koliko smo se uvijek, a naročito zadnjih godina, mi, tvoji sinovi, ponosili tobom i majkom, ti znaš koliko te volim. Znaj da ću učiniti sve da svojim životom, radom i ljubavlju bar djelimično nadoknadim tebi i našoj dragoj majci ovu veliku bol, sada kada ostajem tvoj jedini sin. Mi smo se uvijek dobro, sjajno slagali – tako i još bolje bit će u budućnosti, u našem zajedničkom radu, životu i borbi. Budimo dostojni našeg mezimca, dragi tata.

Mnogo te voli tvoj sin Lola.

Izvori

1. Petričević Jozo. 1978. IVO LOLO RIBAR — ponos pokoljenjima. „Mladost”, Beograd.