Lijepe haljine mnogo koješta učine

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Imao nekakav car jedinicu šćer, preko mjere lijepu, pa od više sile i nje ljepote proglasi u svijet: koji se mladić nađe da pogodi kakav biljeg ima ova đevojka i na kojemu mjestu, da će je dati njemu za ženu i da će mu dati polovinu carstva svoga, a koji ne pogodi da će se provrći u jagnje ili ostanuti bez glave. Ovo se čudo razglasi po svijetu tako da je na hiljade prosilaca od svakuda pristupljivalo, ali sve zaludu, i toliko sila mladića u jagnjad se prometnula, a sila vasiljena opet bez glave ostanulo. Ovi glas začu i jedan mladić, siromah no provrtan i domišljat, pa se slakomi na lijepu đevojku i na polovinu carstva, te ode k đevojci, ali ne daje prosi, nego samo da je vidi i da je nešto pita. Došavši u carev dvor – šta ćeš da vidiš? navrvlješe okolo njega Bog zna koliko jagnjića od svake vrste i skačući uzanj stane ih bleka, i to bješe znak kao da ga odvrate od te misli da se ne bi i on jagnjetom provrgao, a one glave što bjehu osječene i na kočiće pobjene u redu poče svaka suze prolijevati. Kad on to viđe, prepade se i hoćaše natrag da bježi, no ga dočeka nekakav čoek vas u krvave haljine obučen, krilat i s jednijem okom u glavi, koji zavika: "Stan'! kuda ćeš? natrag! jere si poginuo." U to se povrati te k carevoj đevojci koja ga dočeka i reče mu: "Jesi li došao i ti da me prosiš za ženu?" "Ne, čestita carice, nego sam čuo da se misliš s dobrijem časom udavati, pak sam došao da te pitam jeli ti potreba od kakvijeh haljina za vjenčanje." "Kakijeh haljina imaš?" upita ga ona, a on joj odgovori: "Imam gaće od mramora, košulju od rose, faculet u kome su žice žrake sunčane a potka zvijezde i mjesec, i crevlje od suhoga zlata ni tkate ni kovate; sad ako želiš sve ovo kupiti, zapovjedi da pođem donijeti, ma samo ovo da znaš: kad staneš provati jednu po jednu od ovijeh haljina, ne ću niko kod nas da bude, nego nas dvoje, pa ako ti valjaše, lasno ćemo se pogoditi, ako li ne valjaše, ondar ih nikomu ne ću kazivati nego ću ih dohraniti svojoj nevjesti." Prevari se careva šćer te mu reče da donese sve ovo. I on pođe i sve donese, a Bog zna od kuda je on ovo dobavio i imao. Oni se onda, zatvore u jednu kamaru, i ona počne najprije obukovati gaće, a on podviruj ne će li joj biljegu viđeti đegođ na nogama, dok svojom srećom viđe joj zvijezdu zlatnu na desnom koljenu, pa kad viđe, ništa ne reče, nego sam u sebi pomisli: blago meni jutros i do vijeka! Po tom stane careva šćer provati košulju i drugo ostalo, ali on već nije ni pazio ima li kakav drugi biljeg, i sve joj pođe kao daje o njoj krojeno. Onda se oni pogode za cijenu i ova plati koliko se pogodiše, i on novce svoje ponese, pa nakom nekoliko dana izođene se što najljepše mogaše i pođe prositi u cara đevojku Kad iziđe pred cara, reče mu: "E čestiti care! Ja sam došao da prosim tvoju šćer, nego da mi je daš." "Dobro" odgovori car, "nego znaš li ti kako se prosi moja šćer? i pazi dobro, ako joj ne pogodiš biljega, ti si poginuo, a ako pogodiš, na poklon ti ona i polovina carstva mojega." On se pokloni caru i reče: "Evalaj caru i taste moj! kad je tako, ona je moja. Ona ima zlatnu zvijezdu na desnome koljenu." Začudi se car čudu otkuda on ovo zna, ali mu ne bi kuđ kamo, nego mu je da i on se s njome vjenča. Kad je bilo da mu ocijepi polovinu carstva, reče mu zet: "Na poklon ti carstva polovina! samo da povratiš ove jadne duše kakve su i bile." U to car reče da u njegovoj volji to ne stoji, nego u njegove šćere "a tvoje" reče "žene". Ondar on zamoli svoju ženu i ona mu reče: "Pušti mi krv ispod ove zvijezde, pa neka svako jagnje od nje samo lizne jezikom a glavu svaku pomaži njome po donjoj usni, pa će se jagnje svako provrći opet čovjekom, a glave će oživljeti i postati ljudi kao što su i prije bili." On tako i uradi, i pošto se svak provrže kakav je bio, on ih sazva sve u svatove, pak s đevojkom doma Pjevajući i lubardajući, i tu ih časti pićem i jestivom, pa najposlije svaki svojoj kući, a on sa svojom mladom osta, i već Bog zna šta je od njih bilo, a sad se spominjalo.

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 100–103.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 157 godina.