Mili Bože! čuda velikoga!
Ljepa lijeZrnićeva Jele!
Kad obuče svilen kavad na se,
I podvije pod obrve vlase,
I kad kažedvje jabuke zlatne,
Sve bi s neba smamila oblake,
Kamo l' nebi na zemlji junake!
Uda sreća naučila Janka,
Našali se, progovori ljubi :
„Divna lije Zrnićeva Jele!
„Kad obuče svilen kavad na se,
„I podvije pod obrve vlase,
„I kad kaže dvjejabuke zlatne,
„Sve bi s neba smamila oblake,
„Kamo l' neće na zemljijunake!“
To mu ljubi vrlo mučno bilo.
Pa je sitnu knjigu načinila,
Teje šilje Zrnić-gospodaru,
Ovako mu u toj knjizi piše:
„O Zrniću, dragi gospodaru!
„Od kako si u lov otišao,
„Tvoja ljuba nije sama spala,
„Već s mojijem Jankom gospodarom.“
Kad Zrniću sitna knjiga došla,
I vidio, što mu knjiga piše,
Nema kade konja osedlati,
No se baca na gola konjica,
Pa otidedvoru bijelome.
Ugleda ga svoja ljubi draga,
Ispred njega ušetala mlada,
Konja prima, za zdravlje ga pita : ,
„Kako si mi mio gospodare!
„Jesi li mi lova ulovio?“
Muči junak, ništa ne govori,
Opet njemu mlada progovara:
„Bog mi s tobom dragi gospodaru!
„Što si tako sjetno neveselo?“
Onda Zrnić ljubi progovara:
„Prođi mi se moja ljubi draga!
„Kad sam sinoć naupuću bio,
„Ostade mi prsten dijomanat,
„Što mi ga jetvoja majka dala,
„Kad sam s tobom na polasku bio.“
Ali ljuba njemu odgovara:
„Mala šteta mili gospodare!
„Što si taki prsten izgubio,
„Ja imadem tri jabuke zlatne,
„Jabuke ću zlatne raskovati,
„Ljepši tebe prsten sakovati.“
Srdit Zrnić ljubu dočekao,
Iz potaje noža izvadio,
Pa je ljubu u srce udrio,
I ovaku riječ isturio :
„Kučko jedna, i ne ljubi moja!
„Od kuda ti tri jabuke zlatne?
„Ko jetebe poklonio dare?“
Jošt mu ljubi govoriti mogla:
„O Zrniću, dragi gospodare!
„Kad me pitaš, kazaću ti pravo,
„Oklen meni tri jabuke zlatne:
„Jednu mi je moja majka dama,
„Kada sam se isprosila za te;
„Drugu su mi moja braća dala,
„Kad sam pošla u zao čas za te;
„A treću mi starac babo dao,
„Kad sam zli čas na vjenčanje pošla.“
To izusti, a dušu ispusti.
Kada Zrnić dočuo riječi,
Sam sebejeu srceudrio.
Prije smrti reče tri riječi:
„Đako pali našidušmanini,
„Koji su me s tobom omrazili.“
Mrtav pade na zemljicu crnu,
Ukopaše jedno do drugoga.
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 21-24.
