Lihvarka/22

ČIN II

POJAVA IX

POJAVA IX

SAVIĆKA (dolazi na vrata, pa kad vidi Pavla, koji se za to vrijeme prikrada sobi i zviri kroz ključanicu, trgne se): Hu! On je! (Rukom brzo ispituje, da li joj je žijon u redu.)
PAVLE (zvireći kroz ključanicu): Ama gdje je ona to? Jelena! Prst! Jelena!
SAVIĆKA (za sebe): Traži me. Ah kako je mio!
PAVLE: Ne, boga mi, ja te više neću tražiti.
SAVIĆKA: Pavle!
PAVLE (se brzo okrene): Gos... gospođa Savićka?
SAVIĆKA: Jest, ona je! Zar ste se tako iznenadili. (Prilazi mu.) Hodite, hodite, eto ovdje ćemo zajedno sjesti.
PAVLE (za sebe): Dakle Jelena joj je sve kazala, kad je ova pisma uhvatila. Pa lijepo, tim bolje.
SAVIĆKA: Ovo pismo, vi ste pisali.
PAVLE: Dakle sam bio tako sretan da ga pročitate?
SAVIĆKA: Oho! Ta ne znate, kako sam uživala čitajući ga. Ovi osjećaji služe vam na čast.
PAVLE (vadeći iz džepa njeno pismo): A tek ovo gospo! Ta ništa na svijetu nije me tako razdragalo, kao ovo pismo. Ovo će biti hamajlija, koju ću kroz cijeli život nositi.
SAVIĆKA (obara oči stidljivo): Ah!
PAVLE: Da, da, gospo, do danas nijesam ni jednu ljubio tako; ali od onda kad vi bijaste u banji, ja ljubim...
SAVIĆKA (raširi naručja): Pavle! to mi je dosta! (Hoće da ga zagrli.)
PAVLE (začuđen ustručava se): Gospođo? ...
SAVIĆKA: Ne, ne, Pavle pusti me da te zagrlim.
PAVLE (za sebe): Nježna tetka! (Zagrli je.)
SAVIĆKA: Ah kako sam sretna. Pavle, ja te ljubim!
PAVLE: Šta-a? Gospođo, vi me ljubite?
SAVIĆKA: Odi, odi, ovamo! Ovdje ćemo se slatko narazgovarati. Pričaj mi Pavle, ali sve, sve: kako si se u mene zaljubio, i je l’ te moje pismo iznenadilo?
PAVLE (idući za njom): Dakle to je njezino pismo! O bogovi! Šta sad da radim. To mi je ona Ankina opomena.
SAVIĆKA: Ovdje, ovdje, pored mene. Bliže srcu, pa sad mi pričaj, — ali ne, prvo mi kaži, da li me zbilja ljubiš?
PAVLE (za sebe): Prava komedija! (Glasno.) Zar vas ? Da li vas ljubim? (Za sebe.) Šta da kažem? (Glasno.) Ta...
SAVIĆKA: Ah, kako drhćem od pomisla, kad bi ti nešto protivno kazao.
PAVLE (za se): Lijepo! Anka veli da se ne odam. (Glasno.) Ljubim, jest ja ljubim.
SAVIĆKA: Mene?
PAVLE: Pa koga drugog, ako ne vas.
SAVIĆKA: Da ne varaš, vragolane.
PAVLE (vragoljasto s patosom):

„Sumnjaj da li sunce gori,
Da l’ na nebu zvjezda sja,
Da l’ istina pravo zbori,
Samo ne da l’ ljubim ja!“

SAVIĆKA: Kako je to lijepo kazano; je su l’ to tvoji stihovi?
PAVLE: Sad su moji... ali vi...
SAVIĆKA: Ne, ne, mi smo sada svoji; kaži mi: ti!
PAVLE: Ti!
SAVIĆKA (stideći se pomalo): Ah Pavle! Ovo će ti, može biti, izgledati malo čudnovato, što se tako odmah pred tobom iskazah. Ali vjeruj, srce mi je čisto! Još u banji, kad sam te za onih pet nedjelja prema sebi gledala, ti si mi se jako dopao. Krivo mi bijaše, što nijesi prišao nama. A kad mi dodade ono pismo, ne znaš kako me je obradovalo! Tri put sam ga poljubila. Vidiš Pavle, ja te od onda još ljubim.
PAVLE (za se): O, nebo! Kako se titraš sa mojom sudbinom! (Glasno.) Dakle u banji? Vidiš, da sam ja to znao...?! (Za sebe.) Onda bih drugi list okrenuo.
SAVIĆKA: Šta bi ti onda?
PAVLE: Ja bih gledao da ti svu istinu kažem. Ali ne, ni sada ne će biti dockan. Gospođo, saslušajte me! Hoću da vam iskreno sve kažem, sve...
SAVIĆKA: Pričaj pričaj, Pavle, ja ću te rado slušati.
PAVLE: Dakle čujte! Istina je da sam zaljubljen i to jako zaljubljen. (Savićka obara oči.)
(Glas Stavrin spolja.): Ala je to grdna prašina na sokaku.
SAVIĆKA (skoči): Da ga đavo nosi. Na najmilijem predmetu uznemiriše nas. Ali neka, ti ćeš mi to, mili Pavle, produžiti, poslije, ako ostanemo sami, a dotle (poljubi ga) budi zadovoljan s tim. (Pođe vratima.)
PAVLE (za sebe): Hvala lijepo! Dakle još za nekoliko sati više moram igrati ovu strašnu ulogu! I obadva pisma da ona primi!

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.