Pređi na sadržaj

Lihvarka/18

Izvor: Викизворник

◄   POJAVA IV POJAVA V POJAVA VI   ►

POJAVA V

SAVIĆKA (ulazi): Evo me, evo, tetka Maco! Ti, Anka, idi sad! (Anka ode.)
MACA: A, ovdje mora nečega biti. Namodili ste se, namjestili; a znam da to nije zaradi mene. Vi nekog čekate, a? He, he, he!
SAVIĆKA (kao stidljivo): Ite molim vas, tetka Maco, šta to govorite! Eto baš sam vas zvala, znate...
MACA (vadeći karte): Samo istinu! Samo istinu; jer moje karte ne mare za laž.
SAVIĆKA: Pa znate, htjela sam da se uvjerim da li? ... Eh, tetka Maco, šta tu vazdan ... Inako, ako pogodite, pokloniću vam jednu haljinu. Prosto reći, znate on je lijep i imućan. A, šta velite?
MACA: Karte, karte će pokazati sve. Znate li vi kakve sam samo muke imala, dok sam ili na Veliki Petak, kad sam u crkvi prenoćila, krišom ispod jevanđelja ostavila i tako su tamo cijelu noć preležale. Ali od tada ni u dlaku ne griješe. Eto, gluvoj Savki prorekle su, da će pročuti; pa sad mi često i sama kaže: „Bože, Bože, seka Maco, ratosiljam se svojih ušiju! Eto, tako mnogo čujem, da čisto mrzim što sam pročula!" Pa su Stevani palilulki, onoj sa razrokim okom, prorekle da će iskopati ćup dukata; a ona je vidjela vatru baš pred njenim mutvakom. Doduše ona još nije iskopala ćup dukata, — ali vjerujte, ta će biti još bogata!
SAVIĆKA: Glete, molim vas! A onako što se tiče momaka i svatova?
MACA: He, he, — tek to i jeste pravi posao mojih karata. Baba Nasta, ona, što joj je, Bože prosti, nečastivi kroz odžak dolazio, prorekla je iz ovih karata, pok. pop Ivanu, da će mu sin uzeti Stanu za ženu; a kir Stavru vinaru, ta vi ga već dobro poznajete, da će lijepu djevojku za ženu uzeti. Eh, kako se pre neki dan radovao, kad sam mu to prorekla. Poslao mi je dvije oke one ljute prepečenice. Baš mu hvala. (Razmeće karte.)
SAVIĆKA: Slatka tetka Maco, kako ste sretni što znate razmetati.
MACA: O, to je još ništa, ali, ja se i u bilju razumijem. Slatka moja, mloga li čuda znam i razumijem, koja se svakom nedaju vidjeti! Noću, u oči Ivan-dana, vidim ti ja lijepo kako mak cvjeta. Uh, uh, uh, kakva se čuda tada ne vide, ali već... (dotle je razmjestila karte i prstom ih s lijeva na desno broji) 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7; 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7. Šta će to reći? Crveni kralj ukršta se sa makovom damom. (Opet broji.) 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7. E moja gospođo, tebi stoji mali put; ili si već putovala negdje ili ćeš putovati. Na putu mala briga, pa velika radost; gle, gle, do desetke maka evo i desetka karo, a to znači velike novce. Dakle na putu mala briga, pa velika radost zbog nekih velikih novaca. Ha, evo ga! U krevetu mlad momak (oteže), „izveče, pa za cijelo“! — Sretna gospođo! (Skuplja karte.) O, o, o! Šta bih ja dala, kad bi ove karte prorokle tako što mojoj Julki. Siroto djevojče, eno ga kako kopni, čisto je nestaje; baš čezne da se uda, ama nema sreće. Dobra je, i valjana, (miješa karte) ništa joj ne fali; samo što je sirota. Kad bi ona bila bogata, ta kupila bi deset muževa. Sijecite slatka! (Pruža joj karte.)
SAVIĆKA (siječe, za sebe): Da, ja ću ga kupiti.
MACA: Hoćete l’ na vas ili na momka?
SAVIĆKA: Pa... na mene!
MACA (razmeće i poklapa): Da vidimo dakle! (Otvara.) Oho! Kako se nađoste pre! Mlad momak vas pokriva, a ova karta kazuje vjenčanje, „pa u friško“. Baš imate sreće, koju rijetko koja ima. E tako je to kad je čovjek bogat!
SAVIĆKA: Bogat? Idite, molim vas! Svaki izmišlja koješta. A ja sirotica, jedva ako imam da podmirim najpotrebnije troškove. Boga mi, ni sama ne znam, kako će se to živjeti.
MACA: A moja sirota Julka! Ej, ej! Kažem ja njoj: Julka, čedo, ne brini se, ja ću ti u oči Ivana-dne nabrati makovog cvijeta...
SAVIĆKA (upada u riječ): A možete biljem da okrenete čovjeka?
MACA: E moja gospo, te kako! Eto, dođe mi lani Bosa Peršunova, pa: daj tetka Maco, daj! A ja šta ću, dadoh joj neku travu, te ona zapoji njome Mitra. Ta nije da je taj za njom ludio, već su ga na pošljetku morali u ludnicu odvesti. (Kucanje na vratima.)
SAVIĆKA (kupeći karte): Brzo, tetka Maco, brzo! Mogo bi nas kogod zateći sa kartama. Hajdmo tamo; u onoj sobi čeka užina. (Odu obe.)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.