Lihvarka/14
| ◄ POJAVA XIII | POJAVA I | POJAVA II ► |
ČIN II
(U istoj sobi. Ogledalce sa zida stoji sad na stolu, za kojim sjedi Savićka i namiešta svoju toaletu. Na stolu je kutija sa „reis-pulferom“, šoljica sa utucanom šišarkom i kičicom za taj posao.)
POJAVA I
SAVIĆKA (držeći objema rukama ogledalo): Ti glupo, ti luckasto ogledalo! Misliš da ćeš me zastrašiti, pokazujući mi ovo nekoliko bora oko očiju i usana! Šta? Ne mogu te nadmudriti? Zbilja, i ti si toliko glupo, da ne osjećaš moju nadmoćnost! A našto je frizer, pa mašamodkinja, pa apoteka, nego da tebe, ludo ogledalo, izigram? (Ostavlja ogledalo i prema njemu namješla chignon na glavu.) Tako! Ko bi sad reko da ovo nije moja kosa? Mrka, zatvorena boja, pa malo preliva na kesten; takvoj boji dolikuje otvoreno-zagasit "lajb“. A sad će i "rajs-pulfer“ pokazati svoju blagodjetnu moć. (Prevlaći četkicom po licu.) Nevalja, kad je lice zdravo crveno, to je prosta seljačka ljepota! Bijelo pa da se preljeva u bljedoću! (Uzima kičicu iz šišaraka.) Još malo gara, tako! (Prinoseći je obrvama.) Kraj od obrva treba da je malo izvijen na više (izvija kičicom obrve). To je vrlo primamljivo; izgleda kao da kaže: Ajte, molim vas ko će vam jošte to vjerovati? (Ostavi kičicu, pa se ogleda dalje. Ustajući.) Samo kao da mi je nešto u struku tijesno! pa i ovi nabori! (Zagledajući haljinu.) Ne, ne, dobro je, nego mi je "mider“ pokvaren malo; jedan se „fišpan“ izvuko, ali to ne mari. (Zove.) Anka! Anka!
|