Limunacija na selu/3

Izvor: Викизворник

◄   Glava druga Glava četvrta   ►


Glava treća


U kojoj je opisana mehana ćir-Đorđeva kao zemljište radnje Sretine. Pošto je ovaj događaj istinit, i većim delom se događa u toj mehani, to neće biti naodmet ovo malo geografije radi razumevanja događaja.

Mehana gazda-Đorđeva beše ugledna, najuglednija zgrada u selu. Beše mehana po planu, ako je još i to nužno i da vam napomenem u ovoj našoj veseloj zemlji gde je i danas još mnogo štošta bez plana, dok se jedine kafane i mehane već od nekih trideset godina najsavesnije po planu zidaju.

Neću vam mnogo opisivati, jer znam da je znate, iako niste u njoj bili. Ona je po planu kao i sve drumske mehane. Ćir Đorđe se postarao pa ima i lično i mesno pravo. Pa eto i ovo nije trebalo ni spominjati, pošto se samo po sebi razume. Jer to pravo dobijaju i uživaju i Užičani i Cincari u Srbiji od prve reči ili molbe njihove. Bar tako se priča: da je jedan ministar vnutrenih dela (sada već pokojni) rekao svome načelniku, u očajanju kad ga saleteše neki Užičani za pravo: »Odsada, reče ministar, koji god Užičanin zatraži mehansko pravo, odmah mu podajte, gospodine načelniče«. I to je tako posle ostalo zauvek, sve do današnjega dana. I kad ga Užičani uživaju, zar da ga ćir Đorđe »sepetkaš« nema?!

Beše to monumentalna zgrada, ta mehana. Pravoslavni Srbin jurio je danonoćno u nju, kao, bože me prosti, na Jordan, a bilo je tako udobno u njoj, da se čovek nije mogao da odvoji od nje. A to se i po meblu, odnosno jediku, moglo videti. Na stolicama i klupama je ostalo više sukna od čakšira seljačkih, nego runa od ovaca na kakvoj ogradi u toru. A to i jeste bio uzrok te je mnogome seljaku propao perčin u njoj, a radi nje i otišao mu bakrač na doboš. Ali ipak, ako se uzdignemo do nužne i potrebne objektivnosti, što jest, jest, — baš lepa mehana beše! Beše tako prostrana, udobna i lepa da bi se mogli u njoj i balovi Trgovačke omladine davati, kako je to lepo primetio jedan »putnik« što prodaje Singerove mašine šivaljke, kad je, putujući, svratio u nju. Malo je, istina, počađavela, ali je to opet bio dobar znak; znak da je uvek dobro posećena bila. A to je opet znak, što rekao ćir Pašona, da napredujemo »u vospitanje i civilizaciju jevropejsku«.

Pa ne samo da je spolja izgledom i iznutra rasporedom i komocijom bila monumentalna, nego se inače odlikovala od drugih, po drugim mestima, seljačkih mehančina. Nije, na primer, bila samo prosto okrečena (pa da posle vidiš po njoj mirijade muva) kao ostale seljačke mehane, nego se odlikovala ukusnim »molerajem«, bila je sva izmalana, sasvim onako po varoški. Gazda Đorđe kad je pravio, nije pare žalio. Naročito je pozvao jednoga molera iz varoši, pa mu je ovaj izmalao celu mehanu. Lepo ga je hranio i držao kod sebe, dok mu nije sve svršio, pa ga je onda isplatio časno i pošteno. Počeo je, istina, da mu onako kao poizdalje malo obagateliše moleraj, te na taj način da mu škontira nešto, ali se moler nije dao. Samo je nabio svoj kalabreski šešir na oči i dunuo na nos, a ruke metnuo na leđa, pa ga zapitao: »Kako, kako ono reče gazda-Đorđe, ne čuh dobro?!« i gazda Đorđe je odmah batalio sve i lepo mu isplatio. A dobro je i uradio. Jer moler je bio istena veštak, ali (kao svi veštaci i veliki ljudi što imaju poneku slabost i strast) bio i dobra pijanica i ubojica, te prema tome gotov na bitku kao bos u baru. A to se videlo i po njemu. Nos mu se tako jako crveneo da jednom umal’ zbog njega, ili bolje reći zbog njegove boje, nije glavom platio. Njime je jednom tako nadražio bika u selu (za koga i najmanja zoologija piše da ne trpi crvenu boju), da ga je spasao samo obližnji bagrem uz koji je zagrebao kao mačka. uz direk, kad je onaj jurnuo na njega, i ostao je na bagremu sve dotle dok nisu prispeli seljaci i bika odveli. No iako je od bika pobegao, jer je bik jedan beslovesan skot, od gazda-Đorđa se nije poplašio, nego mu je, kao što videste, podviknuo, a onaj popustio i isplatio ga onako kako su pogodili. Zadovoljan i jedan i drugi, sedoše i popiše »po jednu,« u slavu svršenog umetničkog dela. »Lepa reč gvozdena vrata otvara«, veli poslovica. Ova čast jako je kosnula molera, i ovaj, ushićen lepim rečma i dobrim vinom gazda-Đorđevim, namala mu još nešto i preko ugovora za sretna ostanka, onako pride, od one farbe što mu je ostala. Namalo mu je iza kelneraja, onako pride, jednoga Marka Bočarisa u prirodnoj veličini sa užasno velikim brkovima, kakve smrtan čovek nije ni video a kamoli poneo! Sa isukanom dimišćijom u desnoj i odsečenom turskom glavom u levoj ruci, a fustanela mu je izgledala kao najveći krinolin, a iz odsečene glave teče krv užasno debelim mlazom kao voda iz žljeba kad digneš ustavu pa poteče na vodenični točak.

Dugo je posle toga, tumačeći seljacima ko je Bočaris, spominjao gazda Đorđe i molera. Hvalio i Bočarisa i molera, hvalio ih obojicu, pa ne znaš koga više! A seljacima je tako lepo objasnio stvar da su mnogi seljaci posle neprestano držali da je Bočaris molovao kafanu ćir-Đorđevu, a moler da je sekao turske glave. Seljaci su mu sve primali i verovali, samo su se zbog onih grdnih Bočarisovih brkova često objašnjavali i prepirali. Nekako seljacima nikako nije išlo u glavu da je baš tolike velike brkove mogao imati, a ćir Đorđe se opet kleo svim na svetu, i pozivao na mnoge grčke stare istorije, i na one pre i na ove posle Hrista, da je baš tolike, ako ne i veće, brkove imao. Međutim, seljaci nisu verovali ni ćir-Đorđu ni grčkim istorijama, jer take brkove mogao je samo naš Kraljević Marko da ima i već niko više na svetu. — »Ama je l’ mu Marko ime?« — »Jeste!« veli ćir Đorđe. »E, pa šta ti tu nama onda pričaš?! Pa to je naš Kraljević Marko!« — vele seljaci. Tada bi kao malo i planuo ćir Đorđe i vatreno ih uveravao (ne dirajući, naravno, našeg Kraljevića Marka) da je to Bočaris, Marko Bočaris, upravo iz mlađanih godina, a da je, međutim, na tri dana pred pogibiju imao brkove dvaput veće od ovih na zidu namalanih. A seljaci i opet ne veruju, nego se samo gurkaju, a neki će čak i reći: »More, gazda-Đorđe, šta ti tu nama pričaš! Da je bilo još crne varbe, bili bi mu još veći brkovi«. — »Nema, gazda Đorđe«, — veli drugi — »ako taj tvoj Marko nije što bio rod onom našem Marku Kraljeviću, nikad on, vala, ne može take goleme brke da ima!« 

Kelneraj je bio od dobra drveta; nije bio politiran, ali vrlo ukusan. Gazda Đorđe je ugovorom tako vezao stolara koji ga je gradio, da je ovaj štetovao na njemu. Na kelneraju behu poređane mnoge stvari. Tu behu čaše nekog starog fazona, pa izgledahu kao ona kandila u džamiji, dalje: čašice, flašice, »pištolji«, čokančići za rakiju, koža na štalu za ubijanje bezobraznih i dosadnih muva i neizostavna tegla sa slatkim od ruže, pokrivena sa pet-šest lista neke pesmarice koju je spevao neki potkivački podnarednik. Pesmarica je bila mnogo deblja, ali je čitalačka publika pokidala list po list i raznosila.

U kafani je bilo deset do dvanaest stolova. I oni su svi u dobrom stanju, svi obojeni. Na nekima se samo poznaju po ivicama tragovi od nekih zuba; često ih diže Mića, nazvan »Oficir«, u zubima, kad se tako opkladi u okanicu vina. Stolice su sve čitave, jer se ovde svet još ne služi tim oružjem, ne zna još šta je to »nabiti nekom stolicu na glavu«.

Po duvarima kafane puno svakojakih slika. Tu su ona svakome već dobro poznata četiri godišnja vremena u četiri slike i pet delova sveta u pet slika; a to je svega devet lepih devojaka, svaka je simvol jednog godišnjeg vremena ili jednog dela sveta. Slike su različne ali jednake u tome što su sve devojke lepe, zdrave i rumene. Sve im se dopadaju, ali najviše Azija. Za simvol Azije najviše zamiču oči seljacima. Nakupe se pa je gledaju i diraju jedan drugoga njome a grešnoga čiča-Trifuna, sedamdesetpetogodišnjeg starca, najviše. — »Šta veliš ča-Tripune« — pitaju ga seljaci — »a da ti se ova nešto nađe u vajatu, bi l’ joj pripisao sav mal?« — »đavo si ti, ča-Tripune«, veli mu drugi! — »More ostav’te me, đeco, vama je do sprdnje, a ja muku mučim« — veli čiča Trifun — »prošlo je to mene kodža davno«. — »More« — veli treći, — »kad se stari panj upali, a, ča-Tripune!?« — »More, idi mi bedo s vrata!« — veli čiča Trifun. — »A, ča-Tripune, ne valja ti pos’o!« — veli četvrti — »kad si ti sebe oženjen! More, imaš sinove, pa ti je još do đavolstva!! Ako te čuje baba Petrija?!« — A Čiča Trifun razvuče ono njegovo smežurano lice, pa ne znaš da li se smeje ili plače. Tako ga jednako besposlena omladina dirala, dok se čovek ne odbi od mehane, pa neće u nju da ga, vala, baš i sami predsednik pozove.

A ima još i drugih slika. Jedna baš vrlo žalostiva. To je slika: sahranjivanje i vaskrs lovca, u nekoliko momenata naslikana. Na jednoj: kako ga sva divljač sahranjuje, i oni što činodejstvuju i pratnja, sve sama divljač a na drugoj naslikano kako je lovac ustao iz mrtvih, pa sedi u sanduku i gleda začuđeno oko sebe kako sva divljač, i lisice sa čiracima i zec sa krstačom, begaju kud koje od užasna sujeverna straha. I još jedna, opet žalosna slika, kako streljaju meksikanskog cara Maksimilijana, a on gleda u medaljon i veli: O, jadna moja Šarlota! — Tu su sliku seljaci gledali dosta radoznalo, ali ipak bez sačustvovanja, dosta ravnodušno. A tamo opet iza kelneraja, oko ognjišta za kafu, poizlepljivano mnoštvo šarenih korica od svakojakog cigar-papira, da je jedna lepota i milina bilo pogledati!

Odmah iza toga stoji ekserima zakucana jedna poveća crna mušema. Na njoj su kredom pobeležena imena sviju dobrih ispijača i rđavih platiša. Račun je u groševima, a troškovi dosta sitni, oni koje mušterija obično najlakše zaboravi. Kakvih ti tu nema imena. Najduža je rubrika Miće »Oficira« i Petra, ćate opštinskog. Trošak te dvojice ispunio je veći deo mušeme, zato o drugima nemam šta ni da vam kažem. A i o ovoj dvojici baš nisam trebao. Kajem se. Eto, neženjeni su nesretnici, i jedan i drugi, pa im to može i škoditi; blamira ih to! Nego eto, omaklo mi se ispod pera u ovoj epskoj opširnosti i brbljivosti mojoj.


Limunacija na selu - Sremac, Stevan