Lazarić vojvoda i Osman kapetan
Mala se je četa podignula,
Mala četa tridest Peraštana,
Pred tom četom Lazarić vojvoda.
Četa pođe zemlji od Kumbura,
Da se meću puškam’ na nikšane
I haraju turske vinograde.
Kad su došli zemlji od Kumbura,
Staše harat’ turske vinograde
I udarat’ puškam’ na nikšane.
Malo potlje vreme postojalo,
Glas dopade u Novome gradu,
U Novome Osman-kapetanu:
"Zlo ti jutro, Osman-kapetane,
"Zlo ti vino, a gore ti bilo,
"Hajduci ti Kumbur posvojiše,
"Meću ti se puškam’ na nikšane,
"I haraju tvoje vinograde."
Kad to čuo Osman-kapetane,
Skočio se na noge junačke,
Stade kupit’ po Novome Turke,
Tri stotine manje nijednoga;
A kad su se oni sakupili
Oni idu zemlji od Kumbura.
Kada su se bliže primaknuli,
Ugleda ih od hajdukah straža,
I sta zvati Lazarić-vojvodu:
"Lazariću, bubljumbašo naša,
"Evo na nas Turci od Novoga,
"Na njima se svijetli oružje
"Kako da su Perast osvojili."
Odgovara Lazarić vojvoda:
"Muči, stražo, okamenila se!
"Ne bije boj svijetlo oružje,
"Nego bojno srce od junaka."
Pak kada se Turci približiše,
Na Turke su juriš učinili.
Ne mogoše Turci oprijeti
Na jurišu silnijeh hajduka,
Neg’ plašivo pleći obratiše,
A za njima peraški hajduci,
Ćerali ih do Novoga grada,
I stotinu više pogubili.
Zadnji bježi Osman kapetane,
A za njime Lazarić vojvoda;
Ne moga ga Lazar dostignuti,
Vranac ga je konjic sačuvao,
U vrata je grada uljegao,
A za njime Lazarić vojvoda,
Mahnu sabljom, udari u vrata,
I ne moga Osman-kapetana,
Za malo mu moga pobjegnuti.
Za tijem se natrag povratiše,
Pjevajući, puškam’ potežući,
Zdravo došli u mjestu Perastu.
