Lažni car Šćepan Mali/1

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Petar II Petrović Njegoš

Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:




Djejstvije prvo
◄   Predgovor Djejstvije drugo   ►
Petar II Petrovic-Njegos.jpg

<poem>

JAVLENIJE PRVO

NA CETINjU

1767. godine u aprilu dovode glavari i mnogi narod Šćepana s Mirca na Cetinje. Jovo Gluhodoljanin pred njim nosi zname rusko; Pero Drpa s pročima svira mu u diple; Boško Tomić i Marko Pješivac pjevaju iz glasa.

SERDAR VUKALE

(pred narodom naslonivši se na mač) Veseli se, prahu Nemanjića, Nemanjića i Grebljanovića, jer će vaše krune zasijati kako jarko sunce na istoku, znamena se vaša razvijati nad velike vaše razvaline, poteći će krvave rijeke od nečiste krvi agarjanske, oprat Srbu ljagu sa obraza. Otvor'te se, viteške grobnice, sama slavo, samo pribježište po Kosovu srpskijeh junakah, evo zore na vaše bregove da nam opštu obasja svetinju i amanet naše narodnosti. Sad propojte, Visoki Dečani i lijepa larvo Studenice, sveti spomen iz vječne čitule za slobodu padšim junacima. Združite se, gromi i potresi, zemlji srpskoj drugo lice dajte, e nečistom nogom okaljata.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Stan', serdare, lakovjeran li si. Priđ' omjeri, pa ćeš iskočiti; ko posrne, mudrovat mu brane; nije šala što se uradilo. Izveo se narod iz svijesti, uzvijali Turci i Mlečići, oblači se sa svakoje strane; uzjarila braća pravoslavna okolo nas na četiri strane. Dok pomožeš, da se ne odmože; veće žalim bruke nego muke. Car se kaže, no ako uzlaže, - ta nesreća čemu će prilicat?!

SERDAR VUKALE

Čemu će prilicat? Ako išta oči pomagaju, i ako je igđe išta bilo, čisto znadi, oče igumane, car je ruski danas na Cetinju!

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Car......! O nesrećo, da te bog ubije, svagda si se na nas tovarila! Što je čemu podobno i biva. Po čem' tako ti poznade čisto cara glavom u toga čovjeka?

SERDAR VUKALE

U razlog se malo, amanet ti! Ja u vreći mačku ne kupujem. Evo ima po godine danah otkako je doša u Maine, sva je zemlja njemu povrvjela sa poklonom i sa kolačima; dohode mu dari nebrojeni. Kotor mu je poslao barjake sa krstašem orlom rusinskijem, a Dubrovnik sitne poslastice, poslastice s cukrom na tovare, rozoliju i ciparsko vino - da se hrani čim se pothranio; naš patrika iz Peći pitome spremio mu na poklon brnjaša, svoga hata kako gorsku vilu, zlatnu kupu Silnoga Dušana - oka zlata oku prima vina, carska kupa da s njom car napija. Koliko je našega naroda od Crnoga do Sinjega mora, svak ga zove carom i željkuje. Ja sam njemu posljednji pošao i vidio što je i kako je.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Velikoga čuda te mi pričaš! I po tome držiš ga za cara?! To je huka glupoga naroda, ja ti zato pjan poigra ne bih.

SERDAR VUKALE

Razumi me, i daj mi kazati. Kad pođosmo u petak za njega, u neđelju okupi se puka u Maine tušta nepregledna, izvedi ga ondje pred narodom, pa iznađi oko desetine te su bili u Petrovom Gradu sa vladikom našim Vasilijom. Svi makoše dušom i napretkom da je Petar i da ga poznaju. Ne ostavi ni na to od muke, već mi brže u manastir pošlji; donesoše lik Petra trećega, - svoj lik uze, pa poče plakati. Svak zaplaka, i nevolja bješe: viđi sliku, a viđi priliku, kako da si razreza jabuku, kako što su dvije kaplje vode; nego nemoj, oče, ludovati, ni kobiti sreću i poštenje cijeloga našega naroda; car je, vjeruj, al' kako ti drago.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Bi se, bruko, kada imaš s kime, Što mu drugo ime ne dadoste, no vežete neslik s neprilikom - grdnu glavu na trup nejakašni. Da li na nos neće posrnuti? Bi l', serdare, gadno viđet bilo trup đetinski s debeljevom glavom; glavu bičju na trup od juneta? No otvori oči te progledaj što bi moglo do poslijed biti.

SERDAR VUKALE

Hvala bogu, nesrećna čovjeka! Na kraj mu se stat ne može nigda: u njega su kuke i zavrake i mudrine neke iz dubine, što ni vragu na um doć ne može. I on misli u njegovoj glavi da mi ništa slano ne jedemo. Ma bud' li sam ja, igumne, slijep, ka toliki svijet oslijepi? Hajde, oče, molim ti se s kapom, ti s očima tako bistrijema, da se uža jednoga držimo i za vođom jednijem idemo, jer su druge karte propojale.

JAVLENIJE DRUGO

Vladika Sava dođe među narodom.

VLADIKA SAVA

Dobro došli, braćo Crnogorci! Svagda mi ve milo pogledati, nagledat se divote momakah, nagledat se svijetla oružja; smije vi se nebo pod kojim ste, smije vi se mjesto na komu ste, a kamoli vas ljubeće srce, pa jošt srce vašega vladike. Al' me dobro čujte i vjerujte, rad bih bio za što steć ne mogu: za ovacah mojih tri hiljade, za mojijeh stotinu volovah - da vas danas na sakupu nije, jer se bojim bruke i grdila.

VOJVODA NIKO MARTINOVIĆ

Rašta tako, dragi gospodare, iznenada nas zabuši listom? Sakup ovaj na zlo ne priliči, no na radost i na vječnu diku cijeloga roda rišćanskoga. Naša zemlja su čim se dičila do slobodom i do pribježištem? Jerbo nigđe spasenija nema u svijetu od tiranske ćudi do u naše gore stiješnjene. U njima se dosad utjecalo i tiranstvu po nosu davalo. Rašta caru da je zabranjeno, pa jošt našem caru pravoslavnom, - ja se tome dočudit ne mogu!

VLADIKA SAVA

To bi bila bruka i grdilo i pohula na junačku diku da ikomu utok zabranimo. On je moga uteć kao mnogi, ali što se lažom pretovari i uzvija narod na sve strane, - to mi ne da mira ni lijeka, to na dobro izisti ne može, no na bruku i veliku muku. Car je ime veliko, vojvoda! Car bez carstva - kud će veća bruka?

JAVLENIJE TREĆE

Izvedoše među narodom Nika Đurova, Marka Tanovića, Vuka Markova i jošt njih desetak koji su s vladikom Vasilijom hodili u P.-Burgu i gledali Petra III-ga. da ih čisto raspitaju je li on.

POP ANDRIJA ĐURAŠKOVIĆ

Čujte dobro, naša braćo draga, te ste skoro u Rusiju bili i gledali cara rusinskoga, kumimo vas od neba do zemlje, pa unakrst zemlje i svijeta, kažite nam bistro i lijepo je li ovo glavom car rusinski.

SVI (iz glasa)

Potežemo svi na našu dušu da je ovo glavom care Petre. Kada bjesmo ono u Rusiju, svi smo jednom sakupno otišli kod njegova dvora velikoga; i on glavom ispred svoga dvora šetaše se tamo i ovamo sav u srmi i u čistom zlatu, kratku pušku na ruke nosaše. I car Petar ak' ovo ne bude, cijelom se hvatamo narodu U sve naše glave i imuće; naše glave na ognju raznes'te, a imuće narodu u piće. A eto mu oblik pod Maine: da l' nijeste njega iznosili i viđeli - oči vam ispale - svekoliko što je i kako je.

NAROD (iz jednoga glasa)

Car je, car je, čisto smo viđeli. No, glavari cijela naroda, hajte k njemu te ga dovedite; želi narod gledat ga očima, pozdravit ga i poklonit mu se.

JAVLENIJE ČETVRTO

Odu glavari u sobu k Šćepanu i vode ga među narodom. Velika fiska od radosti, grmljave pušakah - čudo se radi. Načine mu sjednicu nasred polja te sjedne. Vladika Sava podaleko od njega sjedne, glavari oko njega dube; a narod sav u gomili krugom stoji.

ŠĆEPAN (k narodu)

Pozdravljam te, viteški narode, prava diko roda slavenskoga, ogledalo borbe nečuvene, prečišćena iskro vjekovima, mučeniče i žertvo slobode, prognaniče za čast od tiranah. Što uradi Istok sa Zapadom, kakve strašne učini promjene, kakve sile satrije vrijeme! Plijeniše narodi Rimljane, utopi se Grčka u basnama. Kakve mišce Osman isprelama, Z'jevajući da svijet proguta! Bola, kuran utrije Slavjane - bratske krvi prosipju rijeke. Ko bi ikad moga vjerovati da narodac jedan bez priprave mož' ostati i protivu stati divljoj sili, svih zalah sastavi, stambolskijeh grubijeh hakanah i otrovnoj sili vjerovanja? Pozdravljam te, svetinjo slavenska!

Celiva zemlju pred sobom.

U tebe je moje spasenije, a u mene tvoja sreća sjajna; sve ću one ispunit objete koje ti je moj veliki predak[a] toržestveno za trud obrekao; neće nigda blagorodna žertva bez obilnog ploda ostanuti. Pozdravljam te, junački utoče! Neka budeš i carskim utokom - ah nesrećna cara raskrunjena!

Plače i sav narod plače.

POP ANDRIJA

Gospodare, cio narod želi, ako milost tvoja izvoljava, da mu kažeš tvoja stranstvovanja i rašta te s prestola digoše.

ŠĆEPAN

Hoćahu me oženit Latinkom da s njom mrsim petke i srijede, a ja ne kćeh nikad ni dovijek svoju čistu vjeru pogaziti; voljeh carstvo zemno izgubiti no nebesno da izgubim carstvo. Tada meni krunu oduzeše, hoćahu mi i glavu uzeti. Ja pobjezi noću bez obzira; znam - za mene utočišta nije: ko bi smio, primiti me neće; ko bi htio, primit me ne smije. Hajde, smisli, baš u Crnu Goru, koja mi je srcu ponajbliže; primiće me, a primiti smiju. Te ja dođi srećno u Carigrad u jednoga dobra rišćanina, sve mu kaži što je i kako je. On me krovom u kuću namjesti, dok telali na svakoju stranu zaurlaše po kletom Stambolu: "Car je ruski negđe u sakrovu u našemu gradu velikome. Ko ga caru na poklon dovede, dava sultan blago nebrojeno, nek ga nosi dokle se nadosti; ko l' ga skrije ali kud proturi, nove će mu muke udariti kojih nema u kanon Osmanov." Prepade se moj kukavni gazda, drkteći mi počne govoriti: "Da se možeš mišom prometnuti, sakrio te ne bih nikojako od vražjega nosa i pretresa; da se možeš ticom prometnuti, ne bi tebe krila unijela kolike su kuke i okuke dok bi na put pravi izletio." Prepadoh se da ću poginuti jer su jezni Turci na Moskove. No kad mrče, gazda me pozove, te mi skupa dućanu njegovom, te on sa mnom u vreću pamuka, zamota me i naredi krasno, pa sjutradan pet stotinah vrećah iz Stambola spremi put Mletaka; te na brodu sa mnom u pamuku. Iz Stambola u vreću pobjegoh, a iz vreće u Mletke izljegoh; te ja morem dokle u Spljet dođem, sve za Goru Crnu propitujem. Kad vidješe žbiri i uvoda što željkujem i kud mi je srce, išćeraj me u Hercegovinu; te ja skitaj tamo i ovamo dokle dođi u Arslanovića. Ne pitaju što sam ni otkud sam, no pitaju koga sam zanata. - "Jahač dobar, drugo ne znam ništa." - " Dobro, N'jemče, sjutra ćemo vidjet; ako slažeš, glavom ćeš platiti." Sjutradan mi konja izvedoše, silna hata ka gorskoga diva, nekovana i neobjahana, te halata Arslanović-age. Skupilo se pedeset Turakah da gledaju ka ću poginuti. Ja pojaši hata ka sokola. Ponese me kako vihor ludi kud sam šćede i kud prvom skoči. Dan i noć sam na konju letio, dok od sile i umora pršte. Ja otolen pješke u bespuće, dan četvrti u Novome sađem, iz Novoga dođem u Maine i evo me, braćo, među vama. Sa najviše sreće na svijetu, sa gordoga carskoga prestola u nesreću najljuću upadoh - u skitanje, sramotno stradanje. Prezrela me jošte sreća nije kad sam doša u svome narodu, za kojim mi srce s ushićenjem u carskome domu tucijaše. Ah, sudbe se po vjetru okreću!

SAV NAROD

Blago nama, naše sunce sjajno, kad te sreća nama donijela! Jošt nijesmo sreću izgubili kad među se cara vidijesmo naše krvi, našega jezika. Za tvoj život naše polažemo, tvoja riječ naš će zakon biti; na naša ćeš djela vidijeti našu ljubav Rusij' posestrimi, našu ljubav k tvojoj carskoj glavi, našu ljubav k tvojoj carskoj kući.

JAVLENIJE PETO

Dohodi poklisar gospodina Obrjeskova, poslanika ruskoga u Carigradu, i dava vladici Savi pismo. Vladika natmuren čita i katkad se poobjehne.

ŠĆEPAN (zažarenoga lica)

Otkud pismo, gospodin-vladiko? Kakve ti je glase donijelo, te niti si sjetan ni veseo? Da se Turci od mene ne plaše, ali da me Rusi ne panjkaju da utoka ni ovđen ne nađem?

Vladici Savi ga je tobož mučno obličiti gdje je u kuću došao.

VLADIKA SAVA

Da...da...

ŠĆEPAN

Ja ne znadem što je to dakanje, no ja hoću čisto i otkrito da se zbori preda mnom i tvori.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (vladici Savi)

Što se stidiš od te paralaže? Gosteprimstvo da ne uvrijediš? Kod bestidna i sramotna lica dobrodjetelj nemade cijene. Da l' ne vidiš kuda on kuburi? Zvanijem se lažnim osveštava te prvenstvo neko prisvojava.

Huka i velika buka od Šćepana i svega naroda; da proždru Mrkojevića, ali se kojekako umire, i narod ište da mu se pročita pismo.

VLADIKA SAVA (čita pismo)

"Osvešteni gospodin-vladiko, i ostali vrhovni glavari od naroda hrabrog crnogorskog, sverusinska velika carica s duševnom je skorbom razumjela da se kod vas jeste pojavio samozvanac nekakav lažavi, a pod Petra trećega imenom. Svako znade, ja mnim i vi znate, da se Petar treći prestavio jošt tisuću i sedme stotine i šezdeset i druge godine u cvijetu od života svoga, od trideset i šest punih ljetah i stotinu tridest i pet danah, pa mi dođe visoka naredba da vam ovu objavim istinu."

ŠĆEPAN (hitno)

Kako ti se to pismo dopada, gospodine i vladiko sveti?

VLADIKA SAVA

Đavoliko veoma, Šćepane, u ružan si posa zagazio.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (vladici Savi)

Ne čudim se ja jednoj budali - u svašto će ona zagaziti, no se čudim našim prvencima, glavom buduć jednoga naroda, jošt naroda svim zlam izložena, za kakvom su otišli pameću, kakav ih je vjetar uzvijao. Da l' ne vidiš čisto Crnogorce jer su zlijem tragom obrnuli. Badava su svi dokazi naši, javne laže njegove badava - đavo im je oči zasjenio, đavo im je svijest polokao. Neki kažu da su ga poznali đe se s puškom ispred dvora šeta. Kada cari s puškama šetaju?! S druge strane - snovi i gatanja po svoj su se zemlji razasuli predskažujuć strašna sobitija.

VLADIKA SAVA

Ovo nije ništa do nesreće i grehovi neki sustignuli, te je prevrat doša i ovome, ka sve srpsko što se prevratilo.

ŠĆEPAN (narodu)

Čujete li ono mudrovanje? Oni su se mene uplašili jere ću im uzet vlast vrhovnu, pa kad im se vlast uzme vrhovna, predskazuju strašnu pogibiju Gori Crnoj i njenoj slobodi. Ko će gore, vašu postojbinu, strmoglavce igda okrenuti, ka pričaju ovi duhovnici? Ko ih može igda okrenuti dok su taki momci ka lavovi?

Pokazuje rukom na narod.

Ko ih igda može okrenuti kad osmanskom gigantskom napregu pred gorama ovim krvavijem čelikove spone popucaše, kada Osman, opiti dobićem, u najluđoj svojojzi pjanosti, Crnu Goru s mora na Moraču svu prekriva svojim lješinama, al' joj obraz ocrnit ne moga? Dohode im pisma nečesova te me prate zlobom i lažama; malo im je, krivokletnicima, e mi krunu moju oduzeše i sve carstvo, moju đedovinu, no me zloćom gone po svijetu ime carsko da meni oduzmu, te mi služi žalosnom utjehom u plačnome mome stranstvovanju.

Jako plače.

Čujte mene dobro, Crnogorci, iznova ste mene zacarili i dali mi božju vjeru tvrdu da ćete me vjerno poslužiti, a ja vama trude nagraditi. Vi me sada snova rascarite, al' nakaž'te i prožen'te grdno crnu kapu, oda zla bjelegu, koja laže među vama sije, jerbo sreće nije u narodu kojim kapa rukovodi crna.

Starešine i sav narod skoče kao bijesni i proženu vladiku Savu, Teodosiju Mrkojevića i njinu družinu, kojih u sve nije više od desetine bilo. Brže bolje potrče, uzmu vladici Savi sedamdeset volovah, podijeli ih narod.

ŠĆEPAN

Slušao sam, vjerova nijesam da Kastriot na Polju zadrimskom jednim mahom sablje i mišice u okolu hrabre svoje vojske volovsku je glavu odsjekao. A to čudo danas sa očima evo viđeh na polju cetinjskom: Markoviću Lazo s jataganom odsječe je volu oraćemu jednim mahom, ka glavu kupusa; pade glava pred njim na poljanu, a stranom se odvalja trupina. Sredstva ljude čine velikima; i Skenderbeg ne bi onaj bio da ga Zapad nije potpirao.

Šćepan postavlja uredbe po Crnoj Gori: ozida sedam kulah na vrhove od Lovćena za spomen sedam velikih bojeva crnogorskih s Turcima; prosiplje deset dukatah na drum (put) krstački da vidi smije li ih ko ukrasti, je li mu uredba jaka; povraća se okružen sa svim glavarima na Cetinju uz sviranje dipalah i grmljave pušakah.

ŠĆEPAN (u skupu među glavarima)

Sad sam svetu dužnost ispunio kad besmrtne digoh spomenike: sedam kulah na sedam planinah, vječni spomen za vitešku diku. Dokle čovjek po gorama stupa, dokle sunce svoj put ne izgubi, dotole se vijek protegnuo hrabrijema onim junacima kojima sam diga spomenike. Sada malo mogu odahnuti: uredbu sam u zemlju metnuo, znadem narod da me uvažava; prosipa sam na putu dukate - treći dan se cijeli nađoše. Nije stidno pohvalit se pravo - ja učinih što niko ne moga otkad ove gore ponikoše.


JAVLENIJE ŠESTO

Dolazi patrijarh pećki Vasilije Jovanović Brkić, sprovođen od mnogo naroda, utekavši noću iz postelje od Turakah koji su bili došli da ga odvedu Karaman-paši Dukađinskom da ga rečeni paša objesi ili na kolac udari zbog sporazumjenija koje je vodio s Šćepanom. Patrijarh pristupi smireno Šćepanu, a ovaj sjedi, prima ga kao car gordo, ne susretavši ga.

PATRIJARH

Blago meni i rodu srpskome, bogom prosta moja stradanija! Niti žalim stada ni prestola, niti lavre, građu Nemanjića, kada cara viđu na Cetinju, nad njim barjak, carsko znamenije!

Šćepanu se vija carski barjak na kuli.

Imao sam rašta postradati i trpjeti muke svakojake. To sam svagda u boga prosio da mu viđu ja pomazanika; želja mi se danas ispunila, sad mi žao nije umrijeti.

Plače patrijarh od radosti; čini mu Šćepan rukom znak da sjedne, patrijarh sjeda.

ŠĆEPAN

Zahvaljam ti, poštena starino, za veliko tvoje usrdije; tvoje žertve i tvoje trudove bog i ja ću znati nagraditi. Takovi su rijetki pastiri koji rado sobom i imućem pritiječu na oltar narodnji. Glas je opšti meni potvrdio stradanija tvoja nečuvena na ostrvu Cipru zatočnikom; no nam od njih štogod poraskaži, da mučenja spomen dijelimo, da ti duši bude polakšije.

PATRIJARH

Gospodare, naše sunce jarko, kada začuh da si ti došao u našemu kraju i narodu, zasjaše mi lavre Nemanjića, u raj mi se pretvori Rasija, srpska sveta zemlja Palestina; isto mi se srce obradova ka da Dušan veliki ustade, ka da Srbe pozva na osvetu; ja ti pošlji onaj kolač mali. Da imadoh krunu Nemanjića, šćah ti krunu na dar otpremiti. To se začu u ravnu Rasiju da ti spremih velike poklone: carsku kupu i hata mojega. Skoči grdni mučitelj hristjanski, od Rasije paša Karamane, uhvati me noću u Dečane i sveži mi ruke naopako, i spremi me Turkom svezanoga. Baciše me Cipru na otoku. Kad mi bjele razvezaše ruke, svi mi nokti s rukah popadaše. Tu tavnovah četiri mjeseca pod podrugom i pod mučenijem; sve sam dane u plač provodio moleći se nebu milosnome da mi dušu uzme iz tijela, izbavi me muke pesijanske. Kad se mjesec napuni četvrti, pustiše me iz kletoga ropstva. Kako dođoh u patrijaršiju, jošt s večera pođem u postelju. Tek san prvi bijah dohvatio, dok zatrupa neko na vratima; kad ali je momče od hristjanah, utresa se kao prut nad vodom: "Bjež' za boga, presveti patrika! Noćas tatar stiže iz Stambola poganome paši Karamanu da ti život uzme na mukama, na konopu al' na kletom kocu, - i sad će te uhvatiti Turci." Ja pobjezi u čemu se nađoh, ne odmakoh ni stotinu krokah, a manastir opasaše Turci. Stade piska jadne kaluđere i crkovne proče služitelje. Ništa ne znam što se učinilo, jesu li ih Turci pogubili i bijelu crkvu razurili.

Plače i svi naokolo plaču.


JAVLENIJE SEDMO

POP ANDRIJA ĐURAŠKOVIĆ

Bože dragi, na svemu ti hvala, kakve vlasti darova đavolu! Ma ako smo za greh prađedovski zakrivili da se izmučimo, ma nijesmo da se istražimo. Jer ako se listom istražimo, ko će ti se za grijeh kajati koji pade na srpsko koljeno? Ko li će ti uživat milosti kad se jednom na Srbe smiluješ?

ŠĆEPAN

Lakše, pope, kud si zagazio? A evo si, oprosti mi, bože, kada s bogom pravdu započeo.

POP ANDRIJA

Nevolja je, dragi gospodare, da izide čovjek iz svijesti što se čini na svakoju stranu; ka nevinost strada od tiranstva, kako plače pravda pred nepravdom. Oprosti mi, bože svemogući, kada ni ti glavu ne obrćeš što se čini po zemlji nesrećnoj, kada ti je to najmanja misa, kad nepravdu satrijeti nećeš.

ŠĆEPAN

Stani, pope, da te razaberem. U boga je trenuć što i vijek, u boga je vijek što i trenuć; drukčije se računa na nebo no na zemlju što mi računamo. Božja djela raspitat je trudno. Da l' ne čitaš njegovu tainu i u moju sudbu nečuvenu? Može biti da sam ja mesija dovedeni rukom nevidimom da zla ova listom utamanim, da nepravde razrušim oltare, da podignem i okrunim pravdu, da saberem stado razagnato.

Patrijarh ustaje na noge i čita "Slava vъ vыšnihъ Bogu".


JAVLENIJE OSMO

Dohodi momče nepoznato i daje Šćepanu pismo. Šćepan ga dava popu Andriji da ga pročita. Kaže pop - na pismu ne ima potpisa i hoće li na glas čitati. Šćepan daje znak da čita.

POP ANDRIJA (čita pismo)

"Vašem carskom veličastvu poklon! Bezimenjak ovo vama piše, bezimenjak, ama Srbin pravi. Bez prevare nek ti je na znanje: strašna ti se skuvala popara. Mljetke su je dobro osolile, a Carigrad bolje opaprio. Što je turske sile u Evropu eto ti je listom u svatove. Čvrsti kosti za opake gosti. Ja se bojim, i živ sam umro, da đavolja sila ne nadvlada, da slobode iskru ne ugasi, spram koje se iz ropstva krstimo. Ja sve ovo po čistini znadem, vražju mrežu pred očima imam. Od mora se malo što plašite; običaj je stari Venecije da sve maha pred Stambolom repom, Al' što će mu tu pomoći dužde? Ko će slabe izvest Talijance na litice vaše nepregledne, koje su se svuda nakapile po granice dužda mletačkoga, na kojim se izležu orlovi, s kojim vječno ratuju gromovi. Novi care, bio nami srećan! Evo zgode a evo prilike da pokažeš cijelu svijetu kako će ti kruna pristojati."

POP ANDRIJA

Bog da prosti, čudnoga Srbina! Krupno piše, ništa ne zameće, no istinu u oči govori. Uprav sada treba pokazati kako će ti kruna pristojati; pazi dobro, iz glave ne vadi od kakva si roda velikoga. Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka! Bez muke je junakovat lako, ma pod krunom od olova teško.

Šćepan, natmuren i obješenih brkah, pita knjigonošu ko mu je dao ovu knjigu. Knjigonoša mu natajno kaže da mu ono piše arhimandrit barski Debelja, kojega je Mehmet-paša skadarski spremio s pismima k providuru kotorskome da glave kako će udariti na CrnuGoru.

ŠĆEPAN (k patrijarhu)

Svetijejši oče patrijarše, ti poznaješ Turke u Evropi, koliko je sile u Turčina i jesu li valjasti junaci. Bismo li se mogli održati?

PATRIJARH

Gospodare, ne znam ti kazati; nigda roba za moć tiranina nemoj pitat da se ne prevariš. U ropstvu sam rođen i porasta, strah je turski krv moju smrzao; ja ne mogu već nikad imati ponjatija o tome pravoga, no se muči kako te bog uči. Sa pomoću božom i svetijeh, sa čistijem postom i molitvom bog će dati da se odbranite.

JAVLENIJE DEVETO

Dohode Turčin Perović, Vujadin Krivokapić, Bajo Gavrilović i Pejo Pešikan i dovode dva tatarina turska svezana pred Šćepanom.

ŠĆEPAN

Dobro došle, cucke četovođe! Dosta mi se glavah nanesoste, pa i robje dovodit počeste. Otkuda je to dvoje Turadi te ste mi ih na daru doveli?

BAJO GAVRILOVIĆ

Jad ih znao u njihovu glavu. Zapadosmo udno Sutorine, kad evo ih pravo put Novoga nagaziše, te ih pohvatasmo; a jedan ni u Novi uteče jer imaše konja prebijesna. Ja bi reka ere su tatari rašta ima nekakijeh knjigah tri najviše u njih rukoveti, i evo ih te ih razgledajte.

Dava Šćepanu pisma.

Koliko smo jada vidijeli pitajuć ih putom cijelijem da nam kažu što su i otkud su, i nikad im, pasijem vjerama, izmamiti riječ ne mogasmo. No gledajte što u pisma piše, a njih ćemo sada raspitati; ako išta slažu, pogiboše; oba ću ih udrit iza vrata!

Sila se naroda sabralo. Šćepan gleda pisma kao da umije čitati, a Bajo izvadi go mač više onoga starijega tatarina i počne ga pitati. Svak se iz ljubopitstva ućutao i gledaju što hoće da bude s Bajom i tatarinom.

BAJO GAVRILOVIĆ

Kažuj pravo, grdna poturice, otkuda si i kud si hodio, jer ti nije, vidiš, razmicanja, no ti glava sad o koncu visi. Ako slažeš, konac se prekide; kaza l' pravo, vjeruj jemca boga, pređe moje ne s'ječe se tvoja; zdravo ću te kući otpraviti pod oružjem, kape nakrivljene.

SMAJO (tatarin)

Ja sam rodom iz Hercegovine, iz tvrdoga Stoca na Bregavi; tatarin sam vezira Azama, u njegove prebivam saraje, uprav glavom u Visoku portu. Car otpravi do tri kapicije i sa njima tridest čohodara i trideset lakijeh tatarah. Ponesosmo tri carska fermana na rukama dva carska vezira, bosanskome i rumelinskome, i Mehmedu paši skadarskome - da podignu vojsku svukoliku da na vašu udre Goru Crnu, da uhvate cara moskovskoga te dobježa među Crnogorce; da mu devlet i kuvlet sataru te podiga đe mu mjesta nije protiv božje i careve volje. Ja sam doša s Mehmet-kapicijom te predasmo careva fermana Osman-paši, bosanskom veziru. Otpravi me vezir od Travnika da ponesem pisma u Kotoru koja piše mletački bailo iz Stambola duždu mletačkome. Suđeno mi ne bi zdravo proći, no me evo uloviste živa.

BAJO GAVRILOVIĆ

Pričaj, Smajo, amanet ti božji, svašta pravo - jednako ti biva, znati ćemo brzo svakojako.

SMAJO

Hoću, Bajo, tako mi proroka i visoka mečita Alaksa, ta na svetu kiblu ne pljunuo. Što ću kriti što je pred vratima? Krenuli smo iz Stambola grada; tek prođosmo široku Jedrenu, s ove strane široke Jedrene svud bijahu razviti barjaci, za njima se dizahu vojnici. Uglava je da prispije vojska svakolika na vaše granice o Gospođi maloj, te zovete. Beglerbeg će rumelinski doći baš sa pašom od Skadra bijela i silnijem pašom Karamanom - svi će doći i dovesti vojsku u prostranu Zetu do Morače. A bosanski vezir Osman-paša i sa njime paša Šuvajlija u petak će na Gacko panuti, pa otolen s vojskom silovitom u Nikšićko polje navaliti. Udriće vam sa svakoje strane. I slušaj me, Bajo pobratime: da ožive sve vaše dubrave, svi gvozdene da imate zube, svi u čelik da se okrenete, - ne bi mogli ništa uraditi, kakve su se johnule mrčave; no dogovor mudri načinite, učinite pogodbu s Turcima jer će vam se utrijet koljeno.

Smije se narod.

BAJO GAVRILOVIĆ

Pobratime, po turski luduješ. To je vama u trag ostanulo. Ne briži se nama, akobogda; mi smo vješti turskijem gostima: što ih više nama na čast dođe, gostimo ih svagda poštenije, sa višim ih spravimo kolačem. I sad ćemo, pobre, ako bog da, - pamti dobro hoću li lagati.

Daju oružje Smaju tatarinu i puštiše ga na slobodu te ode kući.

ŠĆEPAN (u sebi)

E mogah li bez ove pogrde? Divno li mi vrag poloka svijest! Kuda mi se đede pamet prazna da se kažem carom rusinskijem? Je li đavo jošt ikad čovjeka u ovakvu bruku zaprtljao? Što đavola krivim i bijedim? Ja sam krivac bogu i narodu. Prosto svašto, - evo sijaseta! Sad ako se narod osvijesti, i pogleda bistrijem očima kakve laži iz prsta isposah, kakve b'jede navukoh na njega, ne mari me vrći pod gomilom. Što će mudrost kad joj vr'jeme nije? Imalo se kad mudrovat prije. Drž' se laže, stare uzdanice, drž' ovako kako si počeo; neka bude svašto na svijetu, biće žnjetva bolja od posjeva. Od iskona i pantivijeka sva pričanja ne mogu slagati: narod ovaj mora vjeran biti, za hrabrost mu ne treba pitati.

ŠĆEPAN (narodu)

Da, evo ih, ne treba dvojiti, zlobne duše na pakost su spremne, Turci spremni na zlo crnogorsko - zna se zašto - kad dese priliku, a sada je viša nego igda. Kleta zavist duševna je kuga, bez krvi se trudno ona gasi; hajd i vragu razlog da nađemo. Pas i mačka, Turčin s Crnogorcem - ne mire se do suđena danka. Ova vražda niče na Kosovu; nepravda je turska posijala, crnogorska smjelost raspalila. Prosta bila sataninu rodu ćud opaka pod crnom haljinom, al' Mlečići - crn im obraz bio - što u vražjem kolu poigraše? Đe su kletve, svetinja hristjanska, te vezaše s vama od iskona da su vječni vaši prijatelji? Đe je krvca vaša prolivena te u pomoć njinu prolivaste za slobodu roda hristjanskoga? Đe je ono prijateljstvo staro te s prađedom mojim utvrdiše Aleksijom Mihailovićem?[b] Kako li se ljuto pothvaćaše Franjo Molin, dužde od Mletakah, da će ostat Mletke sa Rusijom dokle traju pravi prijatelji. Pogaziše danas prijateljstvo. Gadi mi se, i nevolja mi je, kad pogledam svojijem očima što Duodo, Justinijan pišu.[c] Ta ovo su pokršteni Turci: gadno dišu, još gadnije pišu.

JAVLENIJE DESETO

VOJVODA VUKSAN MILIĆ (Šćepanu)

Ja bih sada sve to mudrovanje, iz dubine što je, da se baci, da radimo - bez šta ne možemo. Napišimo knjige na sve strane, u sve naše dvadeset plemenah: ko se nije nagna na Cetinju, nek ustaje na noge lagane; neka momci narede oružje, barjaktari razviju barjake; neka svako kreće na granicu ka Ostrogu i ka Jednošima i k zelenu Viru crmničkome; neka svako stoji na oprezu, jer nebojšu svagda vuk izije.

Spremaju pisma i poslanike u sva plemena da svako ustaje i ide na rečena mjesta.

VOJVODA VUKSAN

Kako misliš ti sad, o Šćepane? Ol' predvodit u boj Crnogorce?

ŠĆEPAN

Upravla bih vojskom uređenom, ali gorskom upravljat ne znadem, koja nema topa ni konjikah, ni poznaje urednu komandu.

VOJVODA VUKSAN

Ako misliš na tome gledati, to se u nas doživljeti neće, - tome hoće velika prćija. Pa i da je svašta što trebuje, toga gore trpjeti ne mogu; da smo šćeli mi na to čekati, puške u boj mrčili ne bismo.

Zagrmješe topovi na sve deset gradovah turskijeh okolo Crne Gore po stotina ujednom; razječaše se i ustresoše gore crnogorske, znak da vojska turska ide jednako; grme, ne prestaju. Odvoji se dvije stotine momčadi crnogorske u dva kola i počeše pjevati. Sav narod okolo njih stade i sluša ih.

PRVO KOLO

Nek gromovi turski ore, nek se gore s njima bore, neka vraži prsne paka i prekrije svijet mraka; što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'editi.

DRUGO KOLO

Neka Osman zlobom diše, neka ga je triput više; kad je kod nas sloga sveta, oholost će pasti kleta; što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Nek se mnoštvom Turčin hvali, neka cio svijet žari; đe mišice upru naše, legu u prah turske baše; što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Nek se Stambol, Mletke vežu, Mustafine orde sležu; kad slobode potres čuju, tad će znati što vjeruju; što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Što se Turčin diga holi kada krivo boga moli, kad slobodu svetu ruži, a tiranstvu slepom služi? Što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Kada sinu naši mači, razleć će se Turskom plači, gostit će se gavranovi turskim mesom i vukovi; što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Ko će uzet naše slave dok su naše zdravo glave? Niko drugi, ni bog neće kad sloboda naša kreće. Što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Sloboda je ime divno, za njom ljudsko srce kivno; ko s njom umre, s njom se rodi, našem bogu taj ugodi; što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Hajdmo u boj svi pojući stare naše spominjući, kad je božja volja s nama a sila nam u mišcama; što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Prsa naša nabrečaše a mišice uzigraše, ne dadu nam više stati - u boj treba pohitati! Što je bilo, to će biti - Crnogorac pob'jediti.

Odoše svi narečena mjesta da dočekaju Turke, a Šćepan se sakrije negđe ukraj.

  1. Petar Veliki
  2. Viđi poslaničestvo Alberta Vimina od strane venecijanske dvoru ruskome, tako isto i gramatu Aleksije Mihailovića, ruskoga cara, Franju Molinu, duždu mletačkomu, pisano iz Smolenska 1764. godine mirobitija 23. dana novembra mjeseca.
  3. Prvi vicekonsul u Skadru, a drugi poslanik venecijanski u Carigradu.

Lažni car Šćepan Mali