Knjaz Nikola i Marko Miljanov
| Knjaz Nikola i Marko Miljanov Pisac: Slavko Perošević |
KNjAZ NIKOLA I
MARKO MILjANOV
Dizala se rujna zora
Iznad brda i ćuvika,
Kad s Cetinja, put Meduna
Krenu četa perjanika.
Svi bijahu pod oružjem,
Obučeni svi u srmi.
Dok kopita konjskih topot,
Kroz usnulu varoš grmi.
Mnoge oči, sa zebnjom ih
Posmatrahu iz prikrajka,
Pitajuć se: kom će jutros
Zakukati crna majka.
Jer u zeman, taj besudni,
Mnogog koji knjazu smeta,
Ubila je iz potaje,
Perjanička puška kleta.
To je bio strašni vakat,
Da ne može biti grđi.
Kad se pošten čojek često
Moro s puta sklanjat rđi.
R’ječ knjaževa, kad imaše,
Od zakona snagu jaču.
Kada pravda, prst bijaše,
Na puščanom obaraču.
Kada ljudi nevinijeh
Bjehu puni kazamati.
Nepokornost kad prestolu,
Mnogi svojom glavom plati.
To bijahu strašni vakti.
I Bog s neba kad je plaka.
Kada ljude i junake,
Klevetaše pogan svaka.
Narod željan pravičnosti,
Poče tiho da se buni.
Dok na dvoru kolo vode
Ulizice i špijuni.
A pesnica kad čelična,
Gospodara Crne Gore,
Na hatima bijesnijem
Pred Markove stiže dvore.
Prvi od njih, vučjim skokom
S umornoga konja sjaha.
Pa ovako pred vojvodom
Iz jednoga reče daha:
„Knjaz ti Marko poručuje
Da mu dođeš što moš’ prije,
Al’ zašto te zove k sebi
To nikome reko’ nije.
Vidio sam od zla nekog
Da ga d’jeli jedna dlaka.
Čini mi se rado bi ti
Sa ramena glavu smaka’.
Ja izvrših naređenje,
I rekoh ti što sam treba’,
A ti ako pođeš knjazu
Bog neka te čuva s neba.
Od srca ti ovo zborim,
Jer me tako savjest uči.
A ti sade Vojevodo
Porazmisli i odluči!“
Marko skoči, u bijesu,
Pa ovako sta da viče:
„Ja od knjaza crnogorskog
Ne bojim se perjaniče...
No ti riječ dajem da ću
Pod oružjem i na hatu,
Prije no što sunce zađe
Pred njegovu doć’ palatu.
Ja znam da ću na Cetinje
Gledat’ mjesto rusoj glavi
Al’ knjaževa samovolja
Ne plaši me i ne stravi.
Ali ako šta osjetim,
Kunem vam se u dva oka,
Oboriću oganj ljuti
Na cetinjskog krvoloka.
Savjesti ću biti čiste,
Jer nijesam u krivici.
Džaba će mu vjeruj biti
Svi njegovi perjanici.
Poljubit’ mu neću skute,
Ni ovoga, ja mnim puta.“
Pa zavika na seize:
„Sedlajte mi Arnauta.“
Hitre sluge bez riječi
Izvedoše sedlanika.
Na Cetinje ode Marko
Praćen četom perjanika.
Pod Krš Orlov počela se
Već jesenja spuštat tmina,
Kad pred dvorac knjažev banu
Ova ljudska veličina.
Osorno ga knjaz dočeka
I ne htje mu pružit ruku,
No započe sa visine
Vako zborit gorskom vuku:
„Načuo sam Vojevodo
Sa svake mi strane zbore,
Da nijesi više vjeran
Gospodaru Crne Gore.
Da naginješ ka Srbiji
I da tamo hvataš vezu.
Da si neka pisma piso’
U Beograd njinom knezu.
Ja ordenjem zakitih te
I vojvodsko dadoh zvanje,
A ti mene tako vraćaš
Ukazano poštovanje.
O jedinstvu srpskom pričaš
Protiv moje radiš krune.
I potajno potpomažeš
One što mi ime trune.
Al’ ovo je moja kuća,
Ja sam Crnu Goru stvara.
Pa il’ seli il’ me slušaj
Ko svojega gospodara.“
Knjaz Nikola kade presta,
Da galami i da viče,
U bijesu Marko grmnu:
„Kog’ vrijeđaš nesrećniče!
Ja nijesam tvoj poslušnik,
Niti sluga tvoga dvora,
Nego vitez kog poštuje
I cijeni Crna Gora.
Nemoj na me glas da dižeš.
Miči ruku sa silava,
Il’ će jednom od nas ođe,
Odlećeti rusa glava.
Moj nož evo trides’ ljeta
S’ječe age i nizame,
A ti misliš prepašću se
Tvoje vike i galame.
Još me koriš nepravedno
Da iz tvoga jedem čanka,
A znaš da sam četovao
Trides’ ljeta bez prestanka.
Dospio sam u boj svaki
Od Fundine do Morače.
Ni sam ne znam, kolk’o bula
Od mog oštrog noža plače.
Ovo ođe, što ti danas
Veliš da je tvoja kuća,
Branio sam krvlju svojom
Đe smrt siju tanad vruća.
Da se vaki, ko ja što sam
S turskom silom nije rva,
Kunem ti se već odavno
Ne bi ti se znalo strva.
U bojeve sa Turcima
Lećeli smo muški, često.
Al’ ne ko što ti zamišljaš,
Za tvoj ajtar i za presto.
Nego što je svaki od nas
U dubini duše snova,
Da svo srpstvo zajednički
Ispod jednog živi krova.
I ti isti rodu srpskom
Pisao si hvalospjeve,
I išao ispred vojske
U megdane i bojeve.
A sad leđa okreno si
Toj ideji i zavjetu,
I rad ličnih interesa
Sve na srpsku radiš štetu.
Oko sebe skupio si
Nekolika dvorska žbira,
Ne bi od njih našo gore
Pa da si ih ćorav bira.
Neljudskost je njina knjaže
Dosegnula do vrhunca.
Ne može se više življet
Od poganstva tvoga punca.
U posjetu dolazi ti
Samo onaj koji mora.
Sve što valja i vrijedi
Oćero si sa svog dvora.
Mnogo ljudi uglednijeh
Harambaša i serdara,
Nepravedno i neljudski
Opanjko si i nakara.
Zlo je u te gospodaru
Već odavno ušlo neko.
Leđa su ti okrenuli
Stojan, Novak, Jole, Peko...
Zbog odnosa neljudskoga,
I velike zlobe tvoje,
S tobom su se zavadili
Miljan Vukov i Radoje.
Crnoj Gori, tvrdi šanci,
Njihova su bila pleća.
Hrabrost njina, u mrak ropstva
Sijala je ko svijeća.
U Srbiju, mladi ljudi,
Bježe tražeć malo zraka.
Iz tamnice proklinju te
I Tomići iz Drobnjaka.
Oraovca Toma knjaže,
Bacao si u sindžire,
I još mnoge što ne htješe
Da se s vlašću tvojom mire.
Od zime su okovani
Umirali u tamnici,
A na muke svake su ih
Udarali perjanici.
Mnogoga si strijeljao
Bez presude i bez suca,
Tvoj plaćenik i na me je
Iz potaje jednom puca.
Prokocko si povjerenje
Kod narodnih knjaže masa.
Sinje more počelo je
Da se budi i talasa.
Sirotinja muke muči
I bori se protiv gladi.
Dok se duša tvoja, bolom
Nevinijeh ljudi sladi.
Anatema narodna će
Neminovno pasti na te.
Džaba ti je sve bogatstvo
Zemlja, zlato i palate.
Ti si krivac i vinovnik
Za velike ljudske drame,
Al’ znaj dobro pokušaš li,
Da prst jedan digneš na me...
Ako kreneš iz potaje
Da mi s glave skineš dlaku,
Nej’ se glave nanositi,
Da si oro’ u oblaku.
Uplašiti, ne možeš me,
A prodati čast ti neću.
Da sam htio, državu sam
Mogo’ od te imat veću.
Gospodarom zvali bi me
Arnautluk i sva Brda.
Živio bih u bogatstvu,
A da prstom ne bih mrda.
Al’ mene su preci knjaže,
Srpskog roda, ideali,
Za koje su kroz bojeve
Vitezovi mnogi pali...
Od ličnijeh interesa
Od bogatstva i od zlata,
Narodno je poštovanje
Miljanovom Marku plata.
Moje srce gospodaru
Rodoljubljem srpskim diše.
Ja sad idem i s tobom se
Nikad neću viđet’ više.
Ni na jedan poziv knjaže
Neću doći tvome dvoru.“
To izreče pa izađe
Držeć’ ruku na levoru.
U sedlo se, ko vuk gorski
Svoga zorna baci hata.
Junak kome čast bijaše
Od suvoga skuplja zlata.
A iz neba plavetnoga
Đe caruje svjetlost jarka,
Krstaš oro’, reskim klikom,
Pozdravljo je brata Marka.