Kroz svjetlost

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Petar Kočić
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Kroz svjetlost
Pisac: Petar Kočić


Petar Kocic.jpg

Kroz svjetlost



    Kad se sve zazeleni, i kad oštra, vrela svjetlost oblije zemlju, pa zemlja zamiriše onim osvježavnim, prijesnim mirisom na zeleno, njega obuzme toplo, nijemo drhtanje. Probude se uspomene i mila sjećanja na minule dane. Kako je sve to preliveno nečim tajanstvenim! Kako to sve bono dira i prija uzdrhtaloj, razdraganoj duši kao meka mjesečeva svjetlost kad se u mirišljavoj, ljetnoj noći razlije po obamrlim brdima i ćutljivim dolinama, kroz koje jednoliko šušti voda, a otud iz mrke, jelove šume dopire potmulo šaporenje i nekakvi nerazgovijetni, duboki uzdasi! Sva su se sjećanja stišala na dnu duše, pa odatle, u tople vedre dane, snažno zamirišu kao uvela kita miloduva, predišući slatkom tugom za burno prohujalim dobom delijanja i ašikovanja.

   Sve prođe i minu. Samo ga još zapahnjuje mirisni, slatki dah sjećanja i uspomena na prošle dane. I kad sunce zalazi, i kad se iznad modrih planinskih ovršaka polagano uzdižući rađa, uvijek ga to na nešto podsjeti, i njega oblada tuga i nasrtljiva, plamena čežnja za nečim nejasnim i rastegljivim kao dah. I duša se skupi da potajno, nečujno zagrca i propišti za danima punim svjetlosti, mirisa i zelenila, za danima koji se neće nikada, nikada vratiti.

   Svakog – svakog proljeća, kad se puna, jedra svjetlost razlije po mirišljavom, planinskom zelenilu, njega obuzme vrelo, grčevito drhtanje, uznemirenom dušom mu zastruji pregolema tuga, i on se sjeti onog prvog dana.

   Jahao je. Ponosito se uspravio u sedlu, zategao uzdu, pa jezdi kao kakav delija preko planinske doline. Ražljućen konj grize pomamno đem, frkće i baca mlaku, gustu pjenu, meka se zemlja ugiba pod kopitama, a oko njega struji svijetli, vreli, proljetni dan. Povrh njega, u toplom treperavom vazduhu, nešto vri, drhće i kao da lagano šumi: proljeće, proljeće!

   Po okrugloj dolini rasule se ovce s janjcima, a bjeličasta, uzavrela svjetlost rasplinula se po mekoj, svilastoj vuni, pa se ovce i janjci blješte i prelijevaju kao oveće grude blistavog, prepadanog, planinskog snijega.

   Okolna brda, kao malo namrgođena, utonula u gustu, ustreptalu timorinu, pa kao da nešto krupno, radosno šapću. Kroz timorasto plavetnilo još se bjelasaju, na jednom vrhuncu navrh Manjače ispod sumornih jela, razbacani, nestopljeni sniježni smetovi kao ovce kad polegnu na plandištu. Daleko još tamo blješti se u suncu han, osamljen na drumu, a iza hana, na strmoj, vrletnoj strani, strše oštro kroz punu, drhtavu svjetlost jele i omorike s onim čudnovatim premlazom duboke tuge i neizmjerne, vječite čežnje.

   "Hanu, hanu!’’ vri u njemu silna, rasplamćela želja, pa sve jače, oštrije bode konja mamuzama i, veseo, razdragan, otvara požudno usta da se nadiše osvježavne slasti koja se oko njeg razlijeva.

   Otkad je došao kući, sve ga nešto vuče tamo na drum. Voli on drum, voli han, voli onu čudnovatu, večernju, drumsku tišinu, kad samo slomljeni i prašinasti pijesak na drumu pod nogama škripi i tupo odjekuje, a iznad hana ujednačeno šumore mrke jele; omorike kroz prozračni, večernji suton. Slatko mu je, preslatko Vidino vragolasto, meko šaputanje. Zanosi ga njezin gipki ponositi hod, puna zaobljena njedra, ozbiljno napregnuto lice, i onaj duboki, topli sjaj što joj se svijetli u krupnim i kao ugljen crnim očima. I uvijek kad na nju pomisli, razdraganom dušom mu zatreperi nježna sjeta i on pane u meke, sladosne sanjarije.

   Sinoć je do velikih večernica sjedio s njom na divanani pred hanom. Svijet je prolazio drumom. Izlomljeno kamenje prštilo je i odjekivalo pod kolima i pod teškim, snažnim koracima, a ozdo, od Kadine Vode, uz drum, razlijegala se ona poznata kočijaška pjesma:

                                                Dojke rastu, jeleci pucaju,
                                                Srce ište, udati se hoće.

   Vida je sva zadrhtala. Topla, vlažna rumen oblila joj je obraze, i ona je stidljivo oborila glavu. On joj je nešto nespretno, zbunjeno rekao i izgubio se, sav drhćući u vreloj razdraganosti, u mlakom večernjem sumraku.

   Danas je, na ovom vedrom svijetlom danu, još više razdragan. U grudima mu se budi i diže živo, drhtavo, toplo vrenje. Naviru nejasni, snažni, dosad nepoznati osjećaji. Kroz dušu mu struji slatka, neodoljiva čežnja. Za čim – ni sam ne zna. Nešto u njemu vri, nekakva neizmjerna slast ispunjava mu raznježene, uzdrhtale grudi. Sad bi ga obuzela pritajena, nježna sjeta, sad bi opet, veseo razdragan, nekud daleko, daleko poletjeo. Kuda, kome – ni sam ne zna. Ali silno osjeća da se nešto toplo u njemu diže, da mu se nešto slatko i vrelo prelijeva u duši.

   Trza uzdu i nesvjesno, pomamno bode konja. Iz zagrijane zemlje diže se i širi mlaka, mirišljava svježina, a oko njeg se titra i kao pjenuši puna, jedra svjetlost. Sa sviju ga strana zapljuskuje i obuzima nešto prijatno, golicavo, jezivo. Drhće, zanosi se, i čini mu se da ne jaše na konju, već da ga nose nekakva meka, snažna krila kroz ovu milu planinsku dolinu, punu svjetlosti, mirisa i zelenila. Oči mu se zasjeniše. Samo nazire nepregledno zelenilo, obliveno u svjetlosti, kako se pred njim širi i podrhtava, a osjeća kako sve oko njeg primamljivo šumi, drhće, strepi. Ugiba se, uvija se, lomi se i krši, a kroz svu snagu, kroz sve živce struji nešto vrelo i neizmjerno slatko!

   Sve pomamnije, grčevitije bode konja. Pred njim se razlio Ponor, pa se kroz svježu, živo zelenu bujad vijuga i prelijeva pod suncem kao rastopljeno srebro. Sa plandišta riču i buču bakovi, doligaju govedari; sa perila odjekuju udarci pratljača, bijeli se na obali prostrto ubijeljeno platno i ženske bošče, a na oblim djevojačkim njedrima presjajivaju se dugi, blistavi gerdani. Dvije se djevojke zagrlile na perilu, pa se, uz razdragan, neobuzdan kikot natpjevaju:

                                                Ljubi, dragi, koliko ti drago;
                                                Samo nemoj izgristi po lišcu,
                                                Da mi majka ne pozna po lišcu

   Umiljati, jedri glasovi, puni uzdrhtale radosti, puni probuđene, životne snage i svježine, veselo drhću i trepere ispod vedrog, rasplamćelog neba, a tamo daleko, u modrim planinskim vrhuncima, kao da se razliježu drhtavi, zanosni odjeci: proljeće, proljeće!

   Ti ga snažni, vreli glasovi još više razdragaše, zaniješe, opiše. Pomamno, bijesno obode konja, u trku preletje preko Ponora, i u trenutku se stvori pred hanom.

   Vrata na dućanu zatvorena. Niti se ko vidi ni čuje, kao da je han opustio. On uzleti uz basamake i odškrinu vrata na maloj sobici. Vida je spavala na bijelom kao snijeg krevetu, obučena, zamršene kose. Jastuk joj se isplazao ispod glave, te joj se glava presamitila preko njega. Košulja joj se razmakla na zaobljenim prsima, a vrelo, životvorno sunce probilo kroz prozor pa se rasprštilo po glatkoj, vlažnoj, bjeličastomramorastoj udoljici između one dvije okruglaste, mesaste jabuke. Žeže i pali uzavrela vrućina, ali ona, sirota, ne osjeća, već slatko, zanosno, ubrzano diše. Obla se, puna njedra dižu i spuštaju, te se i bijela, tanka, malo ovlažena košulja na grudima sad snažno zategne, sad opet šumno popusti i ulekne. Za svijetlom, nakićenom tkaninom vide se ključevi od dućana i dva, tri stručka uvela miloduva.

   U čistoj, mirišljavoj sobici duboka tišina. Samo je tihano pretrzava Vidino burno, ubrzano disanje. On je gleda i kao da joj toplo, mirisno disanje proždire, a neka snažna milina razlijeva mu se po grudima, i on drhće i strepi.

   Poče u snu buncati. Oko usana joj zatreperi rastegnut, zadovoljan, stidljiv osmjejak. Vidi se da Vida nešto slatko sanja.

   Najednom diže glavu uvis kao zmija, sklopi čvrsto malo otvorene oči, raskrili ruke, pa kao da nešto traži da grli i ljubi. Pod grlom joj puče puce, i oble se, bijele grudi ukazaše. Drži raširene ruke, drhće i otegnuto, isprekidano, strasno mrmlja: "A-a-a!“ U tom bunovnom, nesvjesnom mrmljanju celo joj se lice oštro zategnu i kao da se pretvori u samu, neobuzdanu, plamenu strast. Njega obuze silna žalost što se ona tako pati, nešto ga snažno privuče njoj, i vrele, požudne usne grčevito se spojiše!… Dugo ga je, dugo, u zanosnom bunilu ljubila, grlila, grizla, dok se onesviješćena, iznemogla, blijeda, ne zavali na krevet, pa zaplaka.

   On sav zadrhta, zanese se u nekakvu čudnovatu zemlju, punu svjetlosti, mirisa i zelenila, u zemlju gdje sve primamljivo šumi, drhće, strepi. U tom zanosu zavuče joj glavu u vrela, mirišljava njedra, zagrize snažno zubma, kao bijesno pašče, u oblo tijelo, pa od silne, opojne razdraganosti zajeca. On ljubi i grčevito jeca, tople se suze slijevaju na milo, onesviješćeno tijelo, a napolju, kroz drhtavu, bjeličastu svjetlost i gustu timorinu, kao da zajedno sa njime jecaju puni, snažni, tajanstveni zvuci: proljeće, proljeće!


Napomene[uredi]

Takođe objavljeno iste godine i u istom časopisu, u Srpskom književnom glasniku, III/1903. knj. X, br. 6 , što nedvosmisleno upućuje na to da je sve te stvari Kočić istovremeno pisao i čak, vjerovatno, istovremeno J. Skerliću, uredniku Glasnika, poslao.

Izvori[uredi]

  • Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 104 godine.