Kroz maglu

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Petar Kočić
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Kroz maglu
Pisac: Petar Kočić


Petar Kocic.jpg

Kroz maglu



    Izjahao sam navrh Klanca. Iza mene se, pod blijedom, mutnom svjetlošću, širi Radmanjsko polje i svi brežuljci i ravnice dolje do Kozare, nad kojom se, kao i obično u jesen, bijahu nadnijeli mračni, zgusnuti, pri dnu zagasitoplavičasti oblaci.

    Pred mnom se, opet, planinskom dolinom, okruženom sa sviju strana brdima, rasula sjerkasta, vlažna magla, pa se, s ove strane do mene, bjelasa i katkad na površini lagano zaleluja. To je ona teška jesenska magla koja jednog jutra nenadno osvane, i koju, istom kad podobro zastudi, ljuti zimski vjetrovi u strašnom urliku raspršte i nekud daleko, daleko pred sobom otjeraju.

    Planinski vrhunci natmureno vire iz magle kao snažni, namrgođeni divovi, pokisnuli i ražljućeni na ledenu studen pozne jeseni. Uzvišeni, osamljeni, bliži oblačnom nebu nego oni sitni breščići što se kao iz petnih žila upinju da ih dostignu, hladni, tihi i sumorni, kao da prezrivo šapću: "Iako se gusti i teški oblaci crne nevolje na nama vječito odmaraju, opet smo snažni; naša snažna pleća podnose sve. Mi smo moćni, mi smo silni!“ – kao da krupno odahnu, odbijajući nemilostivo od sebe zalutalo, rastrgano, magleno pramenje.

    Ispod magle čuje se zveket gerdana, krupna, jasna zvona na ovnovima i volovima, žalobitni zvuci čobanskih svirala i sjetne, djevojačke pjesme, pune slatkog strahovanja, pune tihe, pritajene čežnje. Kobna je jesen na pragu, a zima se ledena primiče, pa je teško samotnom čeljadetu zimu prezimiti, dugu planinsku zimu, kad oštra mećava bijesno zviždi oko smrznutih jelovih brvana malene zgradice iz koje se širi jak miris suva cvijeća i uvelih, mirišljavih jabuka i krušaka; kad čvrste, mlade smrčike, zasute bijelim, debelim injem, od ljute studeni pucaju; kad ispod planine gladni i bijesni vuci urliču, pa kad se čovjeku, od straha i studeni, u žilama krv ledi a u kostima srž smrzava. Teško je samovati planinskom čeljadetu, teško, preteško!

    Konj ujednačio, pa ponosito, gipko jezdi u laganom ravanluku, dok neoklen iz magle, kao iznenada, jeknu pjesma:

                        Jesen dođe, a moj dragi ode;
                        Đe li ću ti prezimiti zimu!

    Umiljato, oblo, jedro grlo prigušeno, zabrinuto jeca i drhti kroz maglu približujući se prema meni. Svijetli, gvozdeni lanac ispod vrata na konju ujednačeno zvecka, i mi se polagano spuštamo u mračnu, planinsku dolinu. Sa sviju nas strana obasipa magla, jedva čujno strujeći pokraj ušiju. Zađosmo u maglu. Samo se još, podaleko iza nas, vidi vlažan, bljedunjav trag od mutne svjetlosti po žutom, utabanom putu.

    Duva studen vjetar, oštra, ledena izmaglica bije i grize po obrazima, oko brkova i kose hvata se mekano, bjeličasto inje, a pjesma se sve više i više približuje, bono, sjetno jecajući:

                        Jesen dođe, a moj dragi ode;
                        Đe li ću ti prezimiti zimu!

    Konj jezdi i striže kroz maglu. S obe strane puta, sa žive ograde, crvene se duguljaste bobice bijelog trna, i modre se okrugle, nabubrile trnjine kroz tanki, sivkasti prah. Pozno, planinsko voće!

    Istom se u blizini pokaže marvinče, ili se iznad mene zaleprša ptica, pa opet nijemo, nečujno utone u gustu, zbijenu maglu kao u sinje, nepokretno, duboko more. Negdje zveknu gerdan, ču se djevojački vrisak, onda liznu kroz maglu blijedocrvenkast plamen i prsnu varnica, pa se opet sve umiri. Samo pjesma i dalje jeca, cvili, i u slatkoj čežnji i tuzi umire, a žalobitni se pripjev sve tužnije, silnije, zanosnije ponavlja:

                        Jesen dođe, a moj dragi ode;
                        Đe li ću ti prezimiti zimu!

    Najedanput snažno duhnu vjetar, razbi maglu na sve strane, i preda mnom se, u mutnoj, drhtavoj svjetlosti, ukazaše krda ovaca, goveda, i gomilice čobana s nakukuljenim crnim haljinama. Sjedili su oko vatara, povrh kojih se mlitavo, iznemoglo povijaše crno pramenje rastrganog dima.

    Niz jednu okomitu nizbrdicu, izmeđ nekoliko osamljenih jela i omorika, na puškomet prema meni, silazilo je žensko čeljade što onako zanosno i žalostivno maloprije pjevaše kroz maglu. Čim je vjetar iznad nje rasprštio i raznio maglu, prestala je pjevati. Pjesma joj se skamenila na usnama. Bilo ju je stid, valjda, od svijeta. Na njoj se, kroz zamagljenu svjetlost, prelijevao blijedosrebrnkast gerdan, a dugom, svijetloplavom raspletenom kosom tresao je i povijao ledeni, uznemireni vjetar. Jadno čeljade! Možda je poludilo?

    Od jedne čudne i zagonetne bolesti, koja se nenadno pojavi, stradaju planinska ženska čeljad. Kad se čeljade razvije i od silne jedrine zabrekne da košulja na njedrima popuckuje; kad se nabubrile usne zarumene; kad vrela i usplamćela krv snažnije zastruji kroz nabrekle žile: u naponu snage, mladosti i zdravlja javi se ta nemilostiva boljka, i čeljade proviče, što narod kaže. Kobna je to tajna. Od čeg dolazi, ne zna niko. Planinska su srca tvrda. Bole svoje, jade svoje, želje svoje ne kazuju nikom, već ih nose u grob sobom. Jadno čeljade, da li je i tebe snašla ta nevidovna bijeda?

    U trenutku zviznu ražljućeni vihor s druge strane, istjera maglu iz planinskih gudura i uvala, pa je opet rasu po zgaženim strnjištima, sprženim, suvim sjenokosima i po žutoj, žilavoj bujadi, koja nijemo i ukočeno drijemaše pod studenim jesenskim dahom.

    Konj jezdi, lanac ispod vrata tupo i jednoliko odjekuje, uzbuđena magla snažnije struji kraj ušiju, a ledeno, svijetlo inje sve se više i više hvata po okrajcima zamršene grive, blijedo trepereći kroz zamućeni, magloviti vazduh.

    Konj zazrije u nešto i udari plahovito, zanoseći se, u stranu. Zadrhtah, napregoh oči i spazih kako se žensko čeljade, uz mekan zveket, probija kroz maglu prema meni. Sretosmo se. Maruška, modrooka Maruška!

    – Maruška, pobogu sestro, šta je tebi!? Što si kao luda rasplela kose?

    Ona ne odgovori ništa, već jedva čujno, pognute glave, nazva boga, pa se odmače malo u stranu i stade kraj jednog krošnjastog, ogoljelog trna, čije su šiljaste, vlažne bodlje s nekakvom jogunastom, prkosnom oštrinom stršile kroz mutnu, drhtavu maglu.

    – Zbilja, Maruška, kud si posrljala tako neobučena, u ovu prokletu maglu? Šta je tebi? … Jesi li ti ono malo prije pjevala?

    Šuti i ukočeno, pognute glave stoji, kao da su joj se svi živci skamenili, izumrli.

    – E, ljudi! – ču se neko podaleko ispred nas u magli. E, ljudi moji, što još čojek neće doživiti!

    – Ama šta? – ču se drugi glas.

    – Ne pitaj, pobogu brate! Ču li ti, vjere ti, pjesnu malo prije kroz maglu?

    – Čuo sam. Žalobitno i umiljato propjeva neko putom, tamo prema Klancu. Lijepo me ledeni trnci podiđoše i nekakva me tuga oblada. Sve mi se čini da je žensko grlo. A bi li znao ko je to propjevf?

    – Maruška Regodina. Pomisli, bolan brate, te sramote i tog čuda! Došli svatovi da je vode. Žene je uvele u zgradu, rasplele joj, po običaju, kose, i počele je za vjenčanje presvlačiti i kititi bosiljem. Izašle žene da jave da je sve gotovo, a ona ugrabi i sunu ko luda u maglu…

    – Prekidam te u riječi: za kog je to isprošena?

    – Za ’nu sakatu kljusinu, za ’nog mrcinog, krepalog Obrada.

    – Zar za njeg, bratimim te? ! Naka cura da pođe za ’nu mrcinu! E, to je, ljudi, bogu plakati!

    – Šta ćeš, mrcina zgodna, a ašika joj uzeše u vojsku. Kakav je Lako, da ga ne primiše uvano bi se danas kod Regodine kuće vruća, crljena krv prolila!… Onaj je modrooki đavo umiro za njim…

    Živ, vatren, odsječan razgovor i mek, ujednačen topot konjski nekako je čudnovato odjekivao kroz maglu, i sve se više i više odmicao, dok sasvim ne izumrije, umuknu.

    Visoko, tankovijasto, divljačno čeljade šuti. Tvrda jedrina zategla svaki krajić bijele, vlažne košulje na njoj.

    Poče drhtati i cvokotati zubma. Preko okruglih, punih njedara, koja se tresu od ljute studeni, stade se prelijevati svijetli gerdan od cvancika krstašica i talira krstaša.

    – Ama, zar si ti pobjegla, Maruška? Hladna, rastužena, modrooka Maruška skamenjeno šuti i drhće.

    Unezvijereno diže glavu i pogleda tužno, zabrinuto, očajno nekud u maglu. U modrim, trnjinasto modrim, uplakanim i mutnim očima tinjala je prikrivena tuga, pomiješana s onom nemirnom, uzdrhtalom čežnjom koja se često viđa u očima mlade, planinske čeljadi.

    – Kuda gledaš? Kuda ćeš? – upitah je nježno, blago, jer me obuze nekakvo jezivo sažaljenje.

    – Kuda ću! Ne znam ni sama… U maglu! – uzdahnu duboko, pa zajeca, a kroz izvezenu, tanku košulju počeše se burno dizati i spuštati oble, uzdrhtale grudi, tresući snažno teškim gerdanom.

    Jecajući, pogleda me dubokim, tužnim pogledom, pogledom koji moli, preklinje, tuži: Brate, brate, sve mi hoće da otmu – snove moje, želje moje, nade moje, sve, sve! Zar je on moja prilika? On, stara, zlobna, pakosna kljusina! On zar da zna i osjeća kakva je silna slast u ljubljenju, grljenju, griženju i divljačnom, grčevitom stezanju, kad kosti pucaju, snaga se uvija, a razdragano, uzdrhtalo srce hoće da iskoči iz rasplamćelih, razigranih grudi! O, kakva je neizmjerna i jeziva slast zagristi u toplo, jedro lice koje puca od mladosti i svježine! Kako se je ugodno i prijatno odmarati iza golicavog, sladosnog umora na miloj, muškoj ruci, kad oko tebe mirišu jabuke, kruške, suvo, skorušeno cvijeće, a na dvoru se prelijeva mjesečina po blistavom, okorelom snijegu!… Opet grljenje, ljubljenje, stezanje, griženje; opet drhtanje, zanosno drhtanje, drhtanje bez svijesti; opet meki, slatki zvuci, zvuci koje uvo ne čuje, ali koji toplo struje, trepere, prodiru kroz srce, razlijevaju se po snazi koja se, od silne slasti, uvija kao usijani, rastegljivi čelik. Napolju se nenadno digne onaj pritajeni, planinski vihor. Lome se i krše jele i smrčike pod teškim, skorenim injem. Neoklen iz daljine zaurliču vuci, a s planine, od čobanskih koliba, odjekuju uzvici i snažno se razliježu kroz sniježnu, uznemirenu, strahovitu noć. Ona se plašljivo pripija uza nj, a žedne, suve usne nešto nerazgovijetno šapuću… Uzvici izumiru, vjetar se smiruje, i noć, lagano šumeći oko brvana, počinje ujednačeno disati. Ona se još jače pripija uza nj i meće mu glavu u topla njedra. Noć protiče, miris se po zgradi razlijeva, a na svježu, snažnu, umornu mladost pada težak, dubok, sladak san… Zora! Zar tako brzo minu, prohuja noć? ! Opet ono strasno, preslatko, zorino milovanje; opet grljenje, ljubljenje, griženje, stezanje da kosti pršte; opet drhtavi, nijemi, gluvi zanos; opet pjesma, meka, slatka pjesma koju uvo ne čuje, ali koja vatreno struji kroz srce, razlijeva se toplo kroz snagu, zanosi, opija!… "Na rad, djeco, zora je!“ – čuje se svekar, Lakin otac. "Na rad! Dosta je milovanja, post vam vaš!“… I tako huje i protiču veseli, vedri, svijetli dani, dani i s oblacima bez oblaka, a za njima se nižu burno nemirne, slatke, preslatke noći.

    – Šta sam nekada sanjala i u slađanom, jezivom straovanju očekivala, pa vidi sad! – poče Maruška jače jecati i gušiti se. Al živa neću za njeg! – vrisnu i pomamno škripnu zubma. Volim da me vuci istrgaju nego da me se njegova ruka dotakne!

    Iznad nas se stade magla komješati i sve silnije šumiti. Šumi magla. Vjetar, sve oštriji, studeniji, provlači se ispod magle i obuzima nas sve većom, oštrijom studeni. U daljini se čuje snažan, potmuo tutanj i razliježe se kroz planinsku dolinu. Sad se izgubi, nestane ga, pa se opet povrati, hujeći kao udaljena huka morskih valova. Huji tutanj i proređuje, raznosi maglu. Izumrlo, ogoljelo trnje oko nas počinje se tresti, drhtati, savijati. Sve se jače diže bura, zviždi, jauče! Kroz prorijeđenu maglu već se ukazuju mrke, crne jele koje se krše i previjaju pod strašnim urlikom, a ispod njih se nijemo, ukočeno naziru spržene, gole ravni, hladne i mrtve, kao blijedi, mrtvački obrazi.

    – Maruška, kuda ćeš na ovakom vremenu? Vrati se natrag! – govorim ja, a snažni, bijesni vihor guši me, zaustavlja mi disanje.

    – Ne govori to!… Prije i u goru i u vodu nego natrag! Volim da me bijesni vuci na komadiće istrgaju nego da me se njegova ruka dotakne! – pisnu i, uplakanih, trnjinasto modrih očiju, svijetloplave, zamršene kose i uzdrhtalih usana, sunu u vlažnu, uzbuđenu, ledenu maglu, iz koje još za časak tihano dopiraše mekan zveket gerdana i isprekidano, prigušeno jecanje uvrijeđenog, ucvijeljenog i poniženog ženskog srca.


Napomene[uredi]

Svoju prvu "pjesmu u prozi" Kočić je objavio u Srpskom književnom glasniku, III/1903. knj. VIII, br. 3, s posvetom Pavlu Lagariću. Sledeće godine "Jelike i omorike" našle su svoje mjesto i u drugoj Kočićevoj knjizi ("S planine i ispod planine", Zagreb 1904).

Izvori[uredi]

  • Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 104 godine.