Krvavi pokolj kod Krnjaka
Tužnu priču pišem iz prošlosti,
Živi svjedok iz svoje mladosti.
Bješe jula dvadeset devetog,
A godišta četrdeset prvog.
Iz Krnjaka naređenja s’ čuju 5
Što ustaše raji poručuju.
Mujić Dragan povjerenik bio
I ustaške dužnosti vršio;
Po selima poslao pandure
Da pozive kroz sela proture; 10
Da se nosi za Slovence hrana,
Za našega brata već vezana,
Koje j’ Hitler s ognjišta prognao,
U kuće im Švabe naselio,
A Slovence posl’o k Paveliću 15
Da j’ naseli ovđe po Vojniću.
Kad su ljudi riječi razumjeli
Da Slovenac brat je u nevolji,
Na brzinu sakupiše hranu
Da odnesu još u istom danu; 20
I krenuše do mjesta Krnjaka,
Ne znajući da se kopa raka.
Od Budaka i njegovih pasa
Već su čuli svakojaka glasa,
Pa se htjeli pokoriti vlasti, 25
Ne bi l’ kako mogli glavu spasti;
Ali kad se u Krnjak skupiše,
Ustaše ih u zatvor sabiše,
Vezaše im i noge i ruke,
Staviše ih na velike muke; 30
Po sobama žandarske kasarne
Vadiše im one oči čarne
Da ne vide kako sija sunce,
Da ne bježe u planinske klance.
Do noći su čuda počinili, 35
Sa svih strana ljude dovlačili.
Dovedoše Kresojević Peru
I sa njime dva njegova sina,
Krasne momke, gledati milina.
Uhvatiše Pokrajac Mihajla 40
I sa njime Uzelac Todora —
Obojica komunisti stari,
Al’ ih krvnik na riječ prevari:
Za Slovence donijeli su hrane
Da ublaže svojoj braći rane. 45
Tomić Mitar bilježnik je bio,
Pa se i on ljuto prevario,
Što ga čeka nije vjerovao;
Pošten čovjek i pametna glava,
Ali o zlu nije ni sanjava’. 50
Učitelja prevare Ribara,
Što kulturu i prosvjetu stvara;
Omladinu j’ mnogu prosvjetio,
Nogom mrava nije očepio.
Prevara je, al’ se duša muti: 55
Mnogi vide: ovo na zlo sluti.
Plače jadna Maćešića Kata
Kad joj Jovu pozvaše na vrata:
„Diž’ se, Jovo, pa ti ajde s nama.“
Ne zna Jovo da se kopa jama. 60
Usteže se, al’ dželati vuku;
Jadna majka uze ga za ruku,
Majka vuče, a ustaše tuku,
Oteše ga iz majčinih ruku.
Jadna Kata udovica bila, 65
Pa je teško sina othranila,
Domaćina kući dočekala
I bez njega sada je ostala.
Još mu osta ojađena žena
I četiri djeteta malena, 70
A i peto na putu je veće,
Koje tatu ni vidjeti neće.
Al’ tu nijesu samo Krnjačani
Jer od Gline stižu kamioni
I u njima bješe ljudi dosta 75
Od Vojnića i Vrgina Mosta,
Što ustaše usput pokupiše,
U žandarsku kasarnu sabiše.
Tu ih biše, mukama mučiše,
Noge, ruke mnogim polomiše, 80
Pa ih tako u kamion slože.
Da li gledaš sa nebesa, bože?
Da postojiš, sišao bi dolje,
Bi li dao da s’ nevine kolje?
Kamioni krenuše do mjesta, 85
Do Božića kuda vodi cesta;
Tu na drumu ostaviše kola.
Jadni ljudi jauču od bola,
Na klanicu vode ih k’o stoku,
Udaraju po glavi i oku; 90
Žaliti se tu ništa ne vrijedi,
Dželat bije i ništa ne štedi;
Iz auta kad žrtvu izvuče,
Kud primjeri, tud kundakom tuče:
Sve do mjesta Ivanović jarka 95
Đe ih čeka iskopana raka;
Do jame ih povezane vuku,
Više jame maljevima tuku,
Noževima i trnokopima
Dok se nije jama napunila. 100
Neki od njih još pri svijesti bili,
Od prije su o bijegu mislkjš:
Na rukama žice pokidali,
Za bježaše na zgodu čekali;
Kad vidješe jamu iskopanu, 105
Poletješe svak na svoju stranu,
Ali čim su jadni pokušali,
Srušiše ih ustaški rafali;
Samo jedan glasnik pobjegao,
Koji javi što se tamo zbilo; 110
To je kovač iz Dugoga Dola,
Po imenu Bižiću Nikola
Koj’ jedini tu je sreće ima'
Da pobjegne i ispriča svima,
Tri stotine đe je ljudi palo, 115
Što j’ ustaškoj vlasti vjerovado.
Ispričao nečuvene muke,
Da im niko ne ide u ruke,
Da se diže kuka i motika
Jer težije neće biti muka. 120
Zaplakaše majke i sestrice,
Mlade žene i sitna dječica;
Od kukaša sva Loskuša ječi,
Ko bi tuge izbrojio riječi.
Zakukala iz Kršaka Kika: 125
Padoše joj sinci, njena dika;
Za nju nema više bijela dana,
Nema Ćane i nema Dragana.
Mladi Drago kao cvijet mio,
Pred mjesec se dana oženio; 130
Ostade mu udovica Ana,
Majci teška na srdašcu rana.
Ljuto kuka udovica Mara,
Žali muža, divna gospodara;
Nikola je duša kuće bio, 135
Živa mrava nije pogazio,
A u Mare srce milostivo
Pa od jada prepuklo je živo.
I još mnoge sirote ostaše,
Udovice crne zakukaše. 140
Mnoga seka sada traži brata,
Malo dijete zove đe je tata,
A nad jamom grakću tice vrane
Jer su jame slabo zatrpane,
Pa su našli na gomili mesa, 145
Oni gaču, a plaču nebesa.
Al’ iz jame izvor izvirao,
Pa se krvav u rijeku slijevao;
Voda Rijeka nije više plava,
Već protječe mutna i krvava; 150
Ide pravo u rijeku Koranu
Koja putem prima istu hranu;
Dočeka ih Kupa rasplakana,
Onda redom do Dunava Sava.
Krvave se rijeke sastadoše, 155
Jedna drugoj čuda kazivaše,
U Crno se more salijevaše,
Tamo crne glase odniješe.
Ova priča nije izmišljena,
Što napisa’ istina je živa, 160
Ali ovdje nije završena.
Kordun će se u plamen zaviti,
Na sve strane munje poletiti,
Partija će tamu rašćerati,
Petokraka zvijezda zasijati. 165
Tada ćemo kraj grobova stati
I slobode pjesmu zapjevati.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
