Krvava košulja
I San
Živi zraci sunca proljetnjega
Tek bijahu jednog jutra
Započeli pozlaćivat
Vrh Lovćena gorostasna;
Što se gleda sa puklom pučinom
Slovenskoga prema sebi mora,
Kao dvoje zaljubljenih,
Što s’ ne mogu siti načuditi
Jedno drugog divnom caru;
I tičice p’jevke po gorici
Biser-rosom obasutoj
U pjesme se milozvučne
Nježnim skladom razl’jegati;
I vjetrići — laki lahorići,
Puni mira, u Bog’a divote,
Od ubava gorskog cv’jeća
Titrati se mladim lišćem
I travica vitim perjem:
Ispod br’jesta stogodnoga,
Gordo k nebu izvitoga,
Sjedi Milka udovica,
Sjetna kao sinja kukavica...
Nit je blago sunce grije,
Ni p’jev tica usladjuje.
Ni tih vjetrić razblažuje:
Ona sjedi, gorke suze valja,
A vija se i previja
Čas na desno, čas na l’jevo,
Kao guja ugažena,
Ugažena — prignječena;
Pa odjednoč prsa joj se
Podigoše — uskipješe,
Vriskom vrisnu a grlom pokliknu:
˝Aoh, Niko! — moja diko
Plemenita!
Moj sokole — u nevolje
Pouzdani!
Oštra sabljo — desna ruko
Braći svojoj!
Gdje su tvoje — zv’jezde oči?
Kuku oči!
Gdje li vrane — duge kose?
Koso ljuta!
Gdje li vitki — stas junački?
Ah, do Boga!
Bl’jeda, tavna — nagrdjena,
Joj, do v’jeka!
Noćas na san — gledah tebe,
Strašno Bože!
Ljutu ranu — nasred srca,
Rano ljuta!
Što no ti je — zadadoše
Nevjernici!
(Što ni jade — u dom grade,
Platili ih!)
Ne junačkom — na megdanu,
Sram da ih je!
No na tvrdu — božju vjeru
Vjerolomci!
Meni kažeš — oštro zboriš
Prejadjeloj:
˝˝Još moj niko — proz toliko
Puste dobi
Ovu ranu — rastrovanu
Ne osveti;
Ne osveti — ne posveti
Desnu ruku !˝˝..,
Pa mi trenom — iz očiju,
Oči moje!
Ti tad manu — i nestanu,
Kam da mi je!
Ka’ posljednji — zračak sunca,
Kami sunce!
Kad u morski — jaz utone,
Lele Niko!
Tad se trgoh — snu iz krila,
Beskrilnica!
Više mrtva — do li živa,
Bože!... Bože!
Ama stani — podla zmijo,
Krvopijo!
Ne ćeš dugo — naša kugo,
Moriti nas!...
Gadna strvi — svojom krvi
Platićeš ni,
Pozlobice — nemilice
Krv prolitu;
A na soli — i na hljebu,
Kami! . . . kami !˝...
Jada Milka, v’jekom misli,
Kao gromom udarena:
˝Da, — ozbiljnim glasom grmnu
On baš mora svojom rukom
Osvetiti ocu rane,
Ili pasti na bojištu;
I ako je mlad i nejak,
Kao rose kap na listu
I u glavi ciglo oko
Jadnoj majci os’jedjeloj!:’ . . .
Pa se diže i otide
S razdraženom grudi, — koja
Il’ se mora raspuknuti
Od silnoga talasanja;
Il’ odlanut stopro sebi,
Kad joj želje uzburkane
Stanu, panu, stišaju se,
Ka’ rojevi čela utišani. —
II Riznica
Nedjelja je svetac bio,
Svetac Bogom nam’jenjeni,
Rad pokoja tjelesnoga,
Rad uzora duhovnoga:
Pao narod na Cetinje
K manastiru na molitvu;
Božju službu ostajao,
Pa pred crkvu na ledinu
Izišao,
Posjedao...
No momčadi i djevojkam
Krv ne dava mirovati,
Neg’ na noge jedni skaču
I u kolo hvataju se;
Drugi pale iz pušaka
Srebrokovnih, ubojitih;
Dok ti starci i junaci,
Domaćice i starice,
Kr’jepe sile,
Snaže žile
Punim kupam rakijice:
Sve u zdravlje, zdravlje i veselje,
U junačko i u prijateljsko. —
Kolo vodi mladjan Vule,
Crna oka — muška skoka,
Jedra pleća — hrabra srca;
Kolo vodi, pjesmu pjeva:
˝Djavoli se selo prosjednulo,
Kao Sodom u smradežno more!...
U njem ni se razjazi grobnica
Srpskoj slavi, srpskom veličanstvu,
I ugasnu najsjajnija zv’jezda
Nemanjića na srpskome nebu:
Dušan silni, Dušan neumrli,
Dušan, — koji uzdiže Srbiju
Do najveće sreće i uzora,
Do najveće slave i sjajnosti;
Slavnom hramu sklopi vjenčanice,
Kom Nemanja prvi osnov vrže;
Skuči Grka, nad’rva Ugrina,
Carstvo stvori, dušmane obori,
I razmače vladanju granice
Od Crnoga do Jadranskog mora,
Od Marice do studene Drave;
I zastavu orla bijeloga
Mal’ ne razvi na tvrdom bedemu
Ohologa grada Carigrada,
Božja kazan na kom se razvrši
Sa gordosti i sa maloumlja:
Umre Dušan; — sve nam umre s njime
Srpsko carstvo ode u komade...
Ubojstvom se Vukašin okalja
Mladog cara — svoga gospodara,
I sam pade od izdaj ne ruke
Zlata željna Arsojević sluge.
Grk, — zakletni zlotvorin Srbinu,
Azijatsku upusti aždaju
U njedarca — sebi do srdašca;
Te, čim njojzi ojačali zubi,
Prvog njega ćonu i porazi,
I na slavnom njegovom ognjištu
Savi sebi udesno gnijezdo. —
Lazar brani i sebe i carstvo
Hrabrom mišcom zeta Obilića,
Starca Juga s devet Jugovića:
Al’ zdravica zlokobna mu bješe;
Al’ ga izda na Kosovu Vuče,
Na Kosovu krvavome polju,
Gdje raspori Miloš Amurata,
I gdje Lazu sveta glava vrci. —
Nekrst tada poplavi nam carstvo
Ka’ bujica kad korito pr’jedje;
Naše zemlje, jednu iza druge,
Pod svoj jaram spregnu i utegnu
Pogrdi ni vjere spomenike;
Opusti ni sve narodne dike;
Najlakša ni nam’jeni mučenja,
Oštri kolac i tanka vješala;
Srpske cure skvrni nemilice;
Srpskoj majci milo čedo turči,
Vučki joj ga sa sise grabeći;
Srpskim sincim svoje apse puni,
Pod negvama i pod verigama
Čame, venu, svaku muku muče,
Dok ne skaplju, dok se ne umetu
Još ih zove rajom nevoljnicom.
Svojim robljem, izmećarim dina;
I haračeć’ do duše ih guli,
A i bez nje ostavlja ih često,
Kako mu se zvjerskoj volji svidja. —
Ona braća, oni vitezovi,
Što ne htjeli na vrat naprtiti
Taki jaram sebi ni svojima,
Uskočili u ove klisure,
Postojbinu starijeh Balšića
I junačke kuće Crnojeve,
Da s njihovih ponosnih vrhova
Pogledaju — k istoku, k zapadu,
I k sjeveru do više Dunava,
Na garišta puste srpske slave,
Ka ni mami suze iz očiju,
Tople suze uz toplije čustvo:
Te se sjete, što su njegda bili,
Što imali, što li izgubili;
Pa da brane sebe od dušmana
Smjelim srcem, oružanom rukom,
Dok i ciglog u životu teče...
I da motre na pučinu divnu
Jadranskog’a glasovita mora,
Koju grle zemlje prosv’jećene,
Te da njedra slatkom nadom kr’jepe,
E će njegda prosvjete plamenak
I medj’ ovim kršim prosijati,
I narodni ponos osveštati. —
Već četiri prevališe v’jeka,
Da mi ove branimo litije
Našom krvcom i našim životom
Zlotvoru se ne dajuć’ u ruke,
Nego grozne gradeći mu muke:
Bilo braneć’ granicom krajinu,
Il’ mu kletu odbijajuć’ silu,
Često puta na nas izvodjenu,
Kan’ da im je sv’jet uzimat b’jeli;
Bilo sveteć’ krvi i uvrede,
Našoj braći, našim blizikama
Učinjene, — često nanesene
Il’ pr’jevarom, il’ izdajstvom crnim!˝
˝˝Sine, sine, ah! izdajstvom
Zlobnik jade — nam zadade!˝˝,
— Pretrže mu pjesmu Milka,
Koja s popom dotlen bila
Na Nikinu tavnu grobu,
Za dušu mu pomen dajuć’
Po hrišćanskom običaju —
˝˝Sine, sine, — man’ se kola
I u kolu pjesme vrle!˝˝...
— Za ruku ga dohvativši,
Opet Milka zbiljski reče:
˝˝Sine, sine, — amo hodi,
Kud te stara majka vodi!...
Amo, amo, — već su doba,
Da izdajstvo zlotvor plati:
Vapi t’ očev glas iz groba...
Vapim i ja tvoja mati;...
A kad vape roditelji,
Je l’ svetijeg. išta, je li
Dobrom sinu — no tog časa
Pohitati, Poslušati
Sveti pozov roditeljskog glasa?˝˝
Vule, — kan da s’ u kam stvori,
Crne b’jele ne prozbori,
Neg’ ostavlja lako kolo
I za majkom tokom teče:
Njoj proz dušu plam veruga,
Njem’ proz prsa mraz probija;
Njoj iz zjena vatra kreše,
Njem u oči slutnja koči:
˝Što je, majko!... kud za Boga
Vodiš tako sinka tvoga?˝...
— Ka’ da trus ga od sna prenu,
Pitat majku on okrenu. —
˝˝Hajd’, kuda te vodi mati...
Ne pitaj me,... znaćeš, znati!˝˝…
˝Ah, do Boga! jes’ pri sebi!...
Šta je majko, — šta je tebi?˝...
,, ˝Ne pitaj me, . . . znaćeš, znati,...
Hajd’, kuda te vodi mati!˝˝...
˝Valjda mrtva glava pade!...
Ko ni grdne zada jade ?˝...
˝˝Hajde, sine! — sve ćeš znati;
Sve će tebi otkrit mati!˝˝...
I već Milka, uz te spore,
Dopanula k tužnu domu;
I tek što je prag prevrgla,
U riznicu odmah trgla,
Mašuć’ Vuli, da postupi —
Ona kamo — i on tamo...
Pa iz svežnja njekakova
Ključ malahan odmotala;
Na koljena k zemlji pala,
I u nuglu u kovčega
Bravu migla — kapak digla,
Na tjeme ga naslonila,
Te premeće ruho pusto,
Mekom svilom, zlatnom srmom
Izvezeno, Popunjeno ....
A, pa jadna — pravo sa dna
Već istegla komad jedan
Nečesova kobna ruha,
I pustila kapak s glave,
I jedva se ispravila,
Trepteć’, kao da je trese
Ta groznica troljetnica.
Daklen Vule sav zapanjen,
Kao stupac od mramora,
Pred njom stoji — i očika,
Kakvu tajnu saznat mora. —
Al’ i vidjet česa ima,
Kad mu ono ruho mati
Sad rastresla pred očima...
To košulja muška bila,
Baš na srcu prostr’jeljena
Puščanijem bojnim zrnom,
I svud brazdam mrke krvi
Napojena,
Nadojena. —
Vule pili, zborit ne zna,
Kao čovjek izvan sebe;
Pričat bi mu majka hćela,
Al’ joj pusto srce zebe...
Neg’ najzada — strasti svlada
Pa što jače — zborit zače:
˝Vule sinče — moj jedince!
Čedo mlado — moja nado!...
Ah! ovo je krvca tvoga
Roditelja nesretnoga,
Koju proli zlobni dušman:
Ne — junačkom na megdanu,
No na soli i na hljebu.
Mireć’ glave, — s našima se
Turci nješto por’ječkaju,
Porječkaju, posvadjaju:
Te Alija tad na vjeri
Iz puške ti oca smjeri...
On je lipsa’; njega nije,
Ama sin mu Mujo živi
(Gore kuče od pseteta.)
On ti taman svojom krvi
Krv očevu smirit mora...
Kami!... ah!... i ove noći
Na san vidjeh Nika doći;
Na srcu mi rane kaže,
Posrdito vičuć’ meni:
— Još osvetu one traže!
Baš od tvoje, sinko, ruke,
Ne dopa’ mi teške muke!...
Ne bila ti nikad prosta
Moja hrana, kad b’ izosta’!˝…
Kada čuo mladjan Vule
Taku povjest tugovitu,
Taku kletvu strahovitu,
Odvažno joj samo vrnu:
˝˝Eh, neba mi, hoću, mati!˝˝.
Pa očevu krv poljubi;
A njeg’ majka u vrh čela.
˝˝Hoću, Bogme!˝˝ — opetova,
Krv očevu više puta
Opet slatko pocjelova;
Pa se ode opremati,
Žedan boja i megdana,
Da osveti roditelja. —
III Put
