Konja kuje Vukašine kralju,
Dobar mu se konjic kovati ne dade,
Kralje konju govorio svome:
„Stani dobro, moje milo dobro!
Mogu li se pouzdat’ u tebe? 5
Da ti kujem noge sve četiri,
Da udarim s tobom u jezero,
Da uhitim vilu pribijelu,
Da je vjenčam meni za ljubovcu;
Ne bi li mi Bog i sreća dala, 10
Da bi mi dobar vila porodila porod!“
Dobar konjic vikom odgovara:
„Gospodine, Vukašine kralju!
Potkuj meni noge sve četiri,
Nemoj oštrih zavraćati čaval’, 15
Napoj to me vinom od Vidina,
I rakije sa Demir kapije,
Nazoblji me misirskom pšenicom."
Kad li ga je razumio kralju,
On mu kuje noge sve četiri, 20
A britke njemu ne zavraća čavle,
Nit’ mu dava iz Vidina vina,
I rakije baš sa Demir kapije,
Zob mu dava te misirske pšenice,
Pak je dobra kralju konja podsjednuo, 25
S njim udara u studeno jezero.
Tako njemu Bog i sreća don’jela,
Kralj je b’jelu uhitio vilu;
Ter joj snima krila i okrilja,
Ter je sebi vjenča za ljubovcu. 30
S njom je l’jepi kralju porodio porod,
L’jepi porod do dva svna draga:
Jedan sinak Kraljić Andrijaša,
Drugi sinak Kraljeviću Marko.
Izvor
Valtazar Bogišić: Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, knj. 1, Biograd, 1878., str. 231-232.
