Kralj Vukašin/33

ČIN PETI

POJAVA VI

POJAVA VI
Šumski prijedio, sa samostanom.
Ulaze Vukašin i Nikša.
Prvi je sa svim klonuo).

NIKŠA:
Nije l’ bolje u samostan ući?
VUKAŠIN (Sjeda na travu do kladenca):
Ovdje, Nikša, ovdje. — Oamo malo
Da odahnem do kladenca ovog,
Pa ćem’ odmah dalje odjahati. —
Umoren je više duh no t’jelo. —
Veži konja za taj dub, pa dobro
Na okolo pazi, da Moslimci
Ne bi otkud i amo naišli.
(Odlazi Nikša).
Ovdje d’jete. B’jednom caru, koji
Sam iz vojske satrvene bježi,
Nije sklanjat’ pod krov ničij’ glavu;
Jer kad jednom udari ga nebo,
I ljudi se svi na njega dižu...
A od tebe više neg’ i od kog
Prezat’ mi je sada. Ti baš jedan
Da se sa mnom u bijegu desiš!
O sotono, a da ga nijesi
Ti poslao sl’jedom stopa mojih?...
Ne, da mi se šćaše osvetiti,
Ne bi bio jednom već u boju
Spasao mi život. Njemu srce
Crv bezumne osvete ne grize,
No duh samo vlastoljubljem plamti.
To m’ umirih sjajiim obećanjem,
Pa bezbrižan mogu bit’ o njemu. —
Vaj! bez mojih teško ipak meni!
A ostadoh kao bor okresan!
O moj brate, o Uglješa slatki,
Sam pogibe da izbaviš mene!
Kud te, Marko, na jedanput nesta?
Kud zaluta, strašni lave, Gojko?
Da li sada pusta voda valja
T’jela vaša ka’no i Srećkovo?...
Gdje ću više takih srca naći,
Gdje ću naći takovih junaka?
Gnjevni Bože, jednim dahom svojim
Ti ih zbrisa! silne čete baci
Pod kopita muslomanskih konja,
Svu razvija moju moć i slavu!
Zla Jelena dobro prorokova,
I prokle me neodoljnom moću:
Bojište sam kost’ma posijao.
Ne, to nije plod njezine kletve,
Već s čovjekom pusga igra sudbe:
Što on dugom, teškom mukom zgradi,
To mu ona, zlobno sm’ješeći se,
Sve poruši za jedan trenutak.
(Pokazuje se Nikša s nožem u ruci).
Et’ Urošu, osvećen si sada;...
Vaj! bijaše i od prvog časa.
NIKŠA (stupa pred njega):
Nu još nije Arso vojevoda.
VUKAŠIN:
Šta to reče, o izmete skotski?
Ja na prazno o tebi ne slućah.
(Ne našavši mača o bedrima, hoće da bježi. Nikša ga zadržava podignutim nožem).
NIKŠA:
Tu... Zaludu tražiš mač, u b’jegu
Bog ti ga je istrg’o iz kore,
A buzdovan en' o sedlu visi
Tvom ponosnom, nu već pustom konju.
Hodi amo, oče moj, iz groba,
O nevini Nemanjiću, hodi,
Evo žrtvu vašim sjenkam’ koljem.
VUKAŠIN (Udara natrag, k njemu pruživ ruku):
Stoj; u šumi zaklaćeš me sama,
Bez oružja, k’o razbojnik kakav?
Ti bijaše dičan junak; po što
Za osvetom žedniš, daj mi sablju,
Il’ buzdovan, il’ što hoćeš daj mi,
Pa dijeli boj junački sa mnom.
Ako ti je dojsta određeno
Da me satreš, satrćeš me isto,
A neće te, kud se makneš, Srbi
I tuđinci pokazivat’ prstom
Kao sramnog, mučkog ubojicu.
NIKŠA:
Beščašniče, ti o časti zboriš?
Ne ubi li sa razbojnicima
Ti, razbojnik najveći na sv’jetu,
Dar Uroša usred dvora tvoga?
Ne posla li na vješala stidna
Dičnu glavu plemića mi oca?
Želju bih ti ipak ispunio,
Da tu imam drugi nož i mogu
Jednakim se s tobom bit’ oružjem
Al’ ovako suđeno je, vidiš,
Da pogineš kao kukavica.
VUKAŠIN:
Okani se sebarskoga noža,
A plemićki uzmi mač i daj mi.
NIKŠA:
To ne mogu. Na ovome nožu
Krv Arsina stoji zamrznuta.
Kada mu ga istrgoh iz grudi,
Duhovima nebeskim se zakleh
Da ću njime, samo njim probosti
I to zvjersko tvoje kleto srce.
Čas je doš’o.
VUKAŠIN:
Nije, prokletniče.
(Rvaju se. Nikša ga strovali, pa mu zabode nož u grudi, govoreći:)
NIKŠA:
Čas je doš’o, glas ne slaga noćas;
Grob ti t’jelo, pak’o guta dušu.
VUKAŠIN:
Oh, najgrđi od svijeh đavola!...
Pomoć, ljudi!... Ubijen sam... pomoć!
NIKŠA:
Sada urlaj koliko god hoćeš,
Sto života, tisuću da imaš,
Već ti ne bi ni jednoga mog’o
Iko spasti od udarca toga.
Ovog zlatnog dvoglavoga orla,
Znak nasljednji carskog dostojanstva,
Ja ću skinut’ sa prsiju tvojih,
Da ukrasim njime Lazareve.
CARICA (u kaluđerskom odijelu):
Od ovuda
Dolažaše onaj tužni ,jauk.
(Carica i Nikša smotre se, pa staju kao skamenjeni
jedno prema drugome.)
NIKŠA:
Je l opsjena ovo?... Ti darice!
CARICA:
Nikša!
(Nikša joj pokazuje Vukašina)
NIKŠA:
Eto, gledaj:
Ja oborih lažnu veličinu,
I izbavih od nakaze srpstvo.
Osveta je dovršena. Zbogom. (Otide)
CARICA (Približava se Vukašinu i gleda, pa prekrstivši ruke na prsima i sagnuvši glavu govori:)
O božija pravdo strahovita,
Ja pred tobom uništena stojim:
Skršiv presto ubici mog sina,
Do maternjih dovuče ga noga,
Da žalosno tu ispusti dušu!
VUKAŠIN:
Da bih mog’o brže izdahnuti,
Nož m’ izvuci, Jelena, iz grudi.
Tebe valj’da to mrziti neće.
CARICA (Izvlači mu nož i zgrožena baca ga):
Grozno! grozno!
VUKAŠIN:
Oh! na tom ti hvala!
CARICA:
Krv njegova briznu mi na lice!
VUKAŠIN:
Ti preživje i pravednu žrtvu
I nemilog žrtvenika... prosti,
I nevinu djecu mi ne kuni. (Izdiše)
CARICA:
Iz krvi si krunu iscrpao,
Pa u krvi kruna ti se topi!
Ko na zemlji zna kazniti tako,
U vječnosti znaće da oprosti;
Njem’ i kazna i oproštaj ide.
Božjim hramom otkad dvor zam’jenih
I duh mirom njegovim opojih,
Ja zam’jenih i molitvom kletvu,
Pa vapijem iz dubine srca:
Budi prosto svakomu, i meni;...
Nu ne mogu a da ti nad lešem
Ne zahvalim Bogu osvetniku. —
Lažni sv’jete, sad konačno zbogom;
Već nikakva s tobom posla nemam.
(Odstupa polako.)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.