Kraljica
Kraljica
Putnici koji dolaze morem pod Šibenik vide s lijeve strane grada, pod krilom tvrdinje, oko stotinu kuća. To je zagrađe Dolac. U staro doba tu se sklonio zbjeg od turske sile, pak se, s vremenom, narod množio, te se gradilo i prigrađivalo, dokle su se zgrade tako zbile da se, u njekijem uličicama, dva plećata Dolačanina jedva mogu razminuti, a s prozora, koji se sučeljavaju, mogli bi se susjedi rukovati.
Srećom njihovom, Dolačani se malo bave u Docu, nego se najviše nalaze na drugoj strani zatona, gdje su im zemlje i stanovi. Oni nemaju pedlja zemlje koja se obrađuje, osim preko mora. Sreća je što su im ženske čistunice, inače ne bi bolijest izbivala iz te tjeskobe.
Milina je jutrom pogledati kad ispod Doca otplovi dvadeset-trideset brodića, punijeh čeljadi. Graja i pjesma ore se po pučini. Veslaju sa dva, četiri i šest vesala, te brodići lete, mile, uporedno, u gomili, lak se skupe, pa se rastrkaju, kao jato ptica po vazduhu. Nije rijetko da se otisne "regata", - odvoji se njekoliko lađa sa jednakijem brojem veslara, pa nastane utakmica. Starijima obično to nije po volji, jer se troši snaga uzalud, ali se. malo po malo, i oni zagriju, te sokoli svaki svoje...
Iskrcavši se na suprotnu obalu, narod se raziđe kao mravi po svojim stazama. Što im je baštine od starine ostalo, s nje bi se mogla hraniti jedva polovina Dolačana. Umnožio se narod, a ne raseljava se. Nego je vrijedna dolačka ruka, pa je raskrčila svaku i najmanju škrapu i u nju usadila lozu ili maslinu. Osim toga, gaje goru i stoku, koliko se može, ali glavna im je ljetina vino i ulje. Ima desetak kuća dolačkijeh koje mogu snijeti pod krov preko stotinu barjela vina i pedeset barjela ulja, a to iznosi do hiljadu talijera dohotka. Biće dvadeset kuća kojima može ljetina donijeti polovinu toga, pa dolaze oni koji se "jematvom" mogu ishraniti, a, najposlije, najveći broj porodica naknađuje oskudicu zaradom, ljudi po nadnicama, ženske tkanjem i poslugom po gradu. Dolačani se pomažu nješto i ribanjem, ali vrlo malo, prema onome što bi mogli.
Svečanikom Dolačani saborišu na obali.
Najbogatiji među njima bješe Josif Bujasov, knez dolački, čovjek gromoradan i trbušast, odjeven kao i ostali težaci suknenijem benevrecima i gunjem, sa crvenom kapicom. Bješe čovjek nabusit, ali ne stoga što se ponosio svojim bogatstvom, nego što bješe take ćudi. Od oca mu osta veliko imanje, koje on umnoži, vrlo prostijem načinom: zakupljivao je vino i ulje od siromašnijih svojih zemljaka, pa je, zajedno sa svojim, prodavao kad cijena skoči. Uostalom, Josif se ne samo odijevao kao i drugi težaci, nego je i radio i hranio se kao i oni. Bio je tvrdica, a izdašan je bio samo - savjetima. Ko bi želio da čuje njegovo mišljenje o njekom poslu, taj bi čuo mnogo više nego što tražaše. Ali se nije nametao, ni pojedinima, ni u zboru. Dolačani ga pak dizahu do neba pred izvanjcima, ponoseći se što im je knez bistar i bogat, što može zapredati "Latinima" po gradu. Josif osta udovcem prilično mlad, ali se ne htjede ponovo ženiti od straha da se ne namjeri na upornu ženu, kakva mu bješe pokojna Marija, s kojom imadijaše jedinca Iva...
Ivo je izvijen mladić, tanka vrata "sijerijeh očiju, rijetke kose, a odjeven svitnijem haljinama. Da je smio od oca, odavno se on ćaše preobući "na latinsku." Slabunjavi Ivo nadgledao je samo poslenike. Na oca se umetnuo u jednoj stvari - bješe tvrdica. Stari ga je prezirao. Obično bi ga zvao: "Ona moja nesreća!" Najviše se Josif bojaše da Ivo ne uzme kakvu razmaženu curu, ili, što je gore, kakvu Latinku iz grada koja ne bi htjela slušati svekra. Taj strah jednako moraše staroga, jer je Ivo rado pristajao za suknjama. Stoga bi Josif bio zadovoljan da Ivo uzme i najsiromašniju curu iz Doca.
Tu je u zboru i Grgur Pivić, jedan od najsiromašnijih Dolačana, ljudina, kao da je pod Velebitom rastao, prilično glupa izgleda, ali se drži njekako ponosito, tako da, ko ga ne zna, mjerio bi riječi pred njim. Uz njega je sedam njegovijeh sinova, sve po izbor momci, jedan ljepši on drugoga, a najljepši najmlađi Marko. (Molim vas zapamtite to ime: Marko Pivić.)
Tu su i svi ostali Dolačani, stari i mladi, različni obličjem, imanjem i pameću, ali, opet, svi imaju nješto zajedničkoga, čim se odlikuju od ostalih ljudi iz triju zagrađa šibeničkih.
Dakle, kao što rekosmo, radnijem danom u Docu je tišina. Ali se to naknadi svečanikom, osobito svečera. Tada u Docu vri! Mladići idu ulicama, te se ustavljaju pod prozorima da otpjevaju po jednu svi skupa za ljubav jednome drugu iz gomile. Tako se svi obrede. Djevojke kojima pripijevaju stanu iza pritvorenijeh kapaka na prozoru i njihovi to ne brane. Pjevanje je skladno. Sadržina pjesama nalik na tu vrstu pjesama među Srbima u Ugarskoj. Pošto se mladići rastave, otide svaki svome zlatu pod prozor, i tu se šapuće po dva-tri časa. Često, cura izađe pred vrata, i to joj njezini ne brane, osobito ako su vrata na ulici. Mladić u kuću ne ulazi dok ne isprosi. Uostalom, taj običaj vlada i po ostalijem zagrađima. Pored sve te slobode, ne dešava se sramote djevojačkoj kući. Naprotiv, korisno je po oboje mladijeh da se izbliže poznaju.
Njekad bješe običaj da dolački mladići prozovu kraljicom onu djevojku koja je bila najljepša. Razumije se da to nije išlo lako, da trebaše dosta vremena dokle se nesuglasice izravnaju da, bar većina, srećnoj djevojci prizna to visoko odlikovanje. Ali tako ne bješe sa Anđom, kćerju Šimete i Antice Purića. Čim se Anđa zadjevojči, omladina nju jednoglasno proglasi kraljicom.
Vi već ne sumnjate da Anđa to bješe zaslužila, a da vas utvrdim u tome kazaću vam da Anđa bijaše puka siromašica, kći jednoga nadničara. Na čast, dakle, neka je taj izbor ondašnjoj omladini dolačkoj! Ali, opet, i omladinu imadijaše što zanijeti, jer bilo je i biće pravijeh kraljica po svijetu, koje nose krupne đerdane, kojima se klanja malo i veliko, ali odista malo se koja mogaše isporediti sa njom, jer stasa Anđelinoga i bijelog obraza, crnog oka i žarkog pogleda, priroda ne daje izdašno ni kraljicama po rođenju...
A već ste zapamtili ime Marka Pivića, sedmog sina Grgura i Jelene Pivića? Zaista da bješe običaj po ljepoti birati kralja, Marka, ne bi mimoišla ta čast.
Ele... ta već samo se kaže!
Markiša, kad god je mogao, pjevaše pod kraljičinijem prozorom, a njoj opet miliji bješe njegov glas, nego li slavujev. Kad bi se u društvu ispjevao, tada bi pod prozorom s njom šaputao kao i drugi što čine. Često bi kraljica izašla pred vrata, te bi se grlili i ljubili, kao i drugi - sve kao i drugi.
Šimeta i Antica, roditelji kraljičini, ne osvrćahu se ni malo na njezino ašikovanje. Eto joj, neka bira! Što odabere, biće njezino, samo neka se udomi poštenijem načinom, a već suđeno joj je da gladuje!
Grgur i Jelena (roditelji Markovi) marahu još manje za sinovlje ašikovanje. Oni bijahu načisto s njim u tome. Stotinu su mu puta rekli da ka njima ne dovodi ni kraljice, ni koju manju od kraljice, jer hljeba nema. Tako rekoše i ostalijem sinovima, osim najstarijega.
Mislite li da je to bunilo Marka i kraljicu?
Ni malo, boga mi! Oni se tome smijahu. Mladi, zdravi, nenavikli gospodstvu, a, svrh svega, zaljubljeni jedno u drugo do ušiju, pa da se boje kako će preživjeti. Koješta! Marko će se najmiti u krčke mline, gdje snažan, mlad čovjek, može zarađivati više nego što mu treba, pa eto hljeba i ljubavi do smrti.
Nego, ni on ni ona ne pomišljaju da ih usud može rastaviti.
Bijaše oko Petrova dana. Jedne nedjelje poslije podne, Šimeta i Antica Purići kunjahu za stolom. Kraljica bijaše otišla ka njenoj drugarici. Njezina dva mala brata igrahu se s ostalom djecom po obali. Nenadno vrata se otvoriše i stupi u sobu knez Josip Bujasov.
Da je mati božja, koja višaše vrhu kreveta, sišla iz svoga okvira, ne ćahu se muž i žena većma začuditi, jer knez nije nikada nikoga pohodio.
Šimeta, ustajući, zabobonji nješto. Antica sa razjapljenim ustima gledaše obojicu.
Knez zlovoljno pogleda po sobi, sjede, pljunu preda se, pa otrije nogom.
- Uf! vrućina, brate! Ako ovako potraje, spržiće sve! Baš sam prekojuče gledao onaj tvoj mladi vinograd - nema, brate, ništa, lišće je uvelo.
Šimeta potvrdi glavom.
- A, ovaj, ako nas i ove godine ljetina izda, onda smo propali.
- Zar ti da propadneš! - reče najzad lagano Šimeta.
- Ja sam... ovaj... navikao spavati poslije ručka, a danas nikako ne mogu... Pa onda, i druga je!... Ona moja nesreća, moj Ivo, eto se nakanio da se okući. Hajde, velim, dobro! Koju ćeš? "Biće ti, veli, po volji ona, koju sam izabrao!" Pa ded' kaži je! Aja! Krio je njekoliko dana, ali danas kaza... Hoće vašu Anđu... Sad razumijete zašto sam došao?...
Oni se zgledaše, kao da sumnjaju: da li je čovjek šenuo.
- Ja... ovaj... nemam ništa protiv toga... Anđa je valjana, slušaće me. Šta vi mislite?
Ni Šimeta ni Antica ne mogahu progovoriti. Josif planu:
- Koga ste se đavola skamenili? Recite:
"Pristajemo!" Recite: "Ne pristajemo!" Ili, baš, ne govorite sad ništa" neto mi, ti stari, donesi sjutra odgovor. zbogom!
I Josif otide ni ponuđen, akamoli počašćen.
Toga večera bila je bruka u kući Purićevoj.
- Kučko, ciganko, izrode! - prdi majka kraljicu. - Mjesto da ljubiš zemlju gdje nogama staje, ti ga odbijaš. A radi koga? Radi onog gladnog Marka Pivića, koji ne može ni sam sebe hraniti. Ama, znaš li što radiš!? Čim se zanosiš, nesrećnjice? Zavrtio ti se mozak što te prozvaše kraljicom, je li? To ti mnogo valja! A znaš li, nesrećnjice, da onaj čovjek zakuca na koja god hoćeš vrata u gradu, da bi mu se svuda poklonili! Znaš li ti to?
- Znam, majko, ali ne mogu, - odgovara plačući kraljica.
- Muči, ženo, umukla zanavijek! - Lakše bar da ne čuju susjedi. Ko bi ovo mogao vjerovati? Da je nagovaramo da pođe za Iva Bujasova, za jedinca Josifova, za čovjeka koji ima u svojoj pivnici dvije stotine barjela vina i pedeset barjela ulja! I neće ga naša cura zato što nije lijep, što je ona kraljica, ha-ha-ha!...
- Nije stoga, ćaća moj...
- Hoćeš, dijete, ili ću te prokleti. Kleknuću na gola koljena pred Gospom, pa ću te klet ako me ne poslušaš, - dodaje mati.
- Nemoj, mamo, tako govoriti!...
- Ja ću ti nožem grlo prerezati! - prihvati otac. - Vidiš, ovijem ću te nožem zaklati, kao jagnje!...
- Kamo sreća da 'oćeš odmah, ćaća!
- Ne govori tako, moja golubice, moja jabuko, nego poslušaj svoju majčicu, koja bi pregorjela, svoja oka za tebe!... Vidjećeš da se nećeš kajati. Kasnije ćeš me blagosiljati. Koja majka ne želi sreću svome djetetu? Zar ja to tražim iz svoje koristi? Ta ja ću do malo sklopiti svoje oči navijek. Ako me ne poslušaš, to će se dogoditi prije vremena... - Ne mogu, majko!...
– Nećeš, kćeri, jer nas ne ljubiš! Dijete, dijete teški li je ovo čas po mene! Meni je pedeset godina na plećima, ia mojim zadnijem plećima, koja su se grčila od zore do mraka svakoga dana da vas prehranim. Pogledaj žuljeve na mojim dlanovima! Sad bog dade da te, udomim kako ni jedan otac u Docu ne udomi kćer, a ti pljuješ na dar božji, na pričesnu čašu pljuješ, razumiješ li?... Ima li u tvojoj glavi mozga koliko u kokošinjoj? Jesi li ti moja kći, ili je u tebi latinska krv, kad se toliko zanosiš za jednijem dronjavcem? Zar se poštena težačka djevojka zanosi tako bezočno za jednijem čovjekom? Ama ti si, dakle šinjora?... Mašeš glavom! Pa, pokaži da nijesi! Poslušaj svoju pamet, a ne utrobu! Bog je stavio pamet vrhu utrobe, jadnice! Poslušaj boga, ta ovdje je njegova ruka! Vidiš li da ti daje načina da pomogneš svojima, poštenijem putom? Evo, nas dvoje starijeh, gronulijeh od rabote i od godina, pa, sjutra, kad nas nestane, ostaće ti dva brata nasred puta, ako nas ne poslušaš...
Tako se nizahu, na izmjenu, prijetnje i molbe grdnje i tepanja, - sve što može izaći iz gladne duše kad je zagrije pomisao na korist. Anđa se donjekle opiraše, pa najzad reče:
- Može biti da će se Ivo predomisliti... ta ja nikad s njim nijesam razgovarala. Na to skoči starac kao pomaman:
- Zar sam ja ruvijan, iako sam siromah! Zar da se moja kći iz šale prosi!
- A, more, ta bi se šala krvlju oprala! Tako ih zateče ponoći.
Sjutradan Šimeta odnese odgovor: "Roditelji su zadovoljni, cura je zadovoljna."
Kraljica je bolovala njekoliko dana. Diže je s kreveta ne toliko njega materina, koliko milosrđe prema svojima, - milosrđe koje nju navede da pregori svoju ljubav, što joj bješe milija od života.
Vjeridba se svrši svečano.
Ivo je dolazio svakoga dana ka Purićima. Dolačanke su mnogo torokale o tome. Bilo ih je koje su tvrdile da je stara Antica morala omađijati Iva. Djevojke su zavidjele kraljici, a kad se uvjeriše da nije srećna, onda je žaljahu.
A Marko Pivić niti se jadao, niti je prijetio, šta više, on je čestitao Ivu, a Purićima je nazivao boga, kao i dotle. Ne bješe isprosio kraljicu, dakle mu se u obraz nije taklo, a, opet, znao je da kraljica ne prevjeri od svoje volje. Kako mu je pak u srcu bilo, to mu se na licu moglo čitati.
Vjenčanje je imalo biti na "Svisvete" (1 novembra po novom). Njekoliko dana prije toga svečanika, uraniše Dolačani na obalu da se krenu na rabotu, kao obično. Istok bijaše vedar, ali sve ostalo nebo zastrli bjehu oblaci. Iz one vedrine duhaše vjetrić, te gonjaše oblake ka zapadu. More bješe uzburkano. Dolačani, podijeljeni na gomilice, stojahu oko svojih brodića, gledajući u nebo, ščinjajući se da li da kreću.
Šimeta Purić, kraljica i dva joj brata, stigoše na obalu pošljednji, pa odmah uskakaše u svoj brod. Tome se niko ne začudi, jer stari Purić nikad ne čekaše da "prebaci vrijeme". Kraljica oborenijeh očiju, zašijava veslom, stariji joj brat namještaše krmu, a otac pribija sovu na drugom boku. Vjerenik odriješi im konop, pa otisnu brod nogom. Kraljica ga (pogleda. U taj mah, on poljubi vrhove od svojih prsta, pak joj posla poljubac...
- A što nju ne poljubi u ruku, kao što čine Latini? - zapita ga neki vragolan. Diže se smijeh među omladinom.
- A, Markiša? Je li, da bi tako trebalo? - opet će onaj, obrnuv se Marku Piviću.
Marko se raskoračio, i gleda na daleko, u mutni zrenik, preko zatona.
- Ne zapinjite za mene, nimalo! Ja ne zabadam nosa u tuđe poslove, - odgovori on mrko.
- Hajde da se ide! - zagrajiše stariji, posokoljeni, gledajući kako Šimetin brod odmiče.
Gotovo svi uskakaše.
Ali, u taj mah, vedrina se raskola oko sunca, vjetar jače duhnu sa protivne strane, more zapljuska obalu, te svi izađoše vičući:
- Oje! oo! natrag! Fortunao! Nevera!...
U tinji čas diže se huka sa sviju strana, valovi se stadoše propinjati, kao bijesni konji...
- Za ime Isusovo, šta ovo bi u jedan tren!... Nesreća grdna!... Utopiše se Purići!
- Utopiše se! Utopiše! - čuje se kroz vjetar.
Dolačani se zbiše u gomilu. Nikome ne osta kapi krvi u obrazima gledajući šta biva sa nesrećnom lađom nasred zatona. Vodeni breščić. nabuji pod njom i odiže je kao orahovu ljusku, valovi sa sviju strana jurišaju, te čas obrću njom u kovitlac, čas je naginju, čas joj tone kljun, čas krma...
Glas dopade Antici, te istrča iz kuće, busajući se u grudi i čupajući kosu. Poče žena preklinjati ljude da idu u pomoć. Njeki se stadoše dozivati, ali ih prekide divlja vika iz stotine grla.
- Utopiše se!
Marko Pivić, blijed kao mrtvac, prope se navrh prsta i izbulji oči pa viknu: "Nije! Ha braćo, za mnom! Pomoći će nam Bog i sveti Nikola!"
Na te riječi uskočiše za njim šest Pivića u veliki brod kneza Josifa...
Dok su oni namještali vesla, Marko iskoči i poteče ka Ivu, kraljičinu vjereniku, pa ga uze za ruku, pozivajući ga da bude osmi veslar...
Opet se razlijegnu užasna vika...
Ivo se stade opirati svom snagom.
Marko mu pljunu u obraz, pa uskoči ka braći, te se odmah otiskoše...
More bjesni put njih, ali ga i oni bijesno lome. Udari slabotinja ljudska protiv sile prirodne, ali se bog smilova na ljudsko junaštvo, te Pivići stigoše na vrijeme. Purići prihvatiše konop, te, nakon neiskazanijeh napora, stigoše svi k obali, gdje ih dočekaše radosni uzvici...
Marko izvede kraljicu, pa je pred svima poljubi u čelo, rekavši:
- Ovoga puta bog mi te dade - niko mi te već ne ote!...
- E ovo će se pričati! - rekoše gotovo svi Dolačani i Dolačanke.
Junak siromašak pljunu u obraz bogatoj kukavici i preote mu prstenovanu djevojku!
- E baš ga je ona u boga izmolila!
- E baš je on nju na sablji dobio!
- E baš čast i slava Markiši Piviću i kraljici Purića!