Kraljevska proklamacija Hercegovcima, Bosancima i Dalmatincima od 1915.
Proglas Hercegovcima, Bosancima i Dalmatincima
Hercegovci, Bosanci i Dalmatinci! |
|
Kada u toku prošle godine na veliku Božju pravdu silna Austro-Ugarska Monarhija navijesti rat Srbiji, mi Crnogorci po ljubavi i dužnosti stadosmo istog dana, istoga časa ovoj uz rame junačko da se bratski i složno odupremo velikome carstvu. Brojno nadmoćije neprijatelja nije nas zaplašilo, već mi smo mu Srbi odlučno na megdan izašli i, zagrijavani materinskom ljubavi velike Rusije, mi smo vjerovali u njenu zaštitu i moćnu pomoć. Vjerovali smo da ćemo uz nju i sa njom pobijediti. Naš silni pokrovitelj car Nikola II posla svoje neizbrojne legione da oslobađaju neoslobođeno Slovenstvo, da pomaže i zaštiti Srpstvo. Ti mu legioni danas pobjedonosno ispravljaju poljsku kraljevinu, pošto Lavovo i Pšemisl pregaziše i eto mu se penju uz visoke Karpate da sađu u ravnice Mađarske k Pešti i Beču da tamo kazne nesmislene izazivače koji usljed srećne tišine mira i rada svijeta ovaj teški i krvavi rat prouzrokovaše. Četvrt vijeka Nijemci su se po sablji zorno kucali, izazivajući narode velike i visoke kulture Engleske i Francuske. Ti plemeniti narodi udružiše se slovenskom caru Nikoli da zajedno sruše jednu moć opasnu za poredak svijeta i eto ih uz carsko njegovo rame da dokažu Nijemcima da njihovo svesvjetsko zadarivanje nije bilo do jedna umobolna utopija. Zločin je zavaditi svijet i okrvaviti zemlju ljudskom krvi. Samosilna dva carstva, Austro-Ugarska i Njemačka, povukoše svu odgovornost pred Bogom i ljudima. Njemačka otpoče svoj zločin na radnu i prosvijećenu Belgiju, a Austrija na ratovima iznurenu Srbiju. Evo skoro godinu dana otkako mi Srbi slavodobitno odbijamo napade Ćesarovine. Neprijatelja smo tukli i na Drini, i na Savi, i na Grahovu, i na podnožju Lovćena, a porazili smo ga na Biogradu. Od toga dana nastupilo je jedno zatišje na našem srpskom frontu. Dok se Rus prikuplja pri Karpatima i u Galiciji, a mi očekujući bolje dane i ljepše za pohode, dobri srpski narod u Hercegovini, Bosni i Dalmaciji brižno očekuje pojavu dva srpska kralja i udružene njihove vojske da nastave uspješnu borbu i oslobode ga. |
Hercegovci, Bosanci i Dalmatinci! |
|
Srećni i dobri dani evo nastupiše. Evo i mene, kojega ova divna uslovija vremena i svetinja zadaće srpske danas podmlađuje. Evo me k vama da crno-žute boje pomoću Božjom uništim među vama i zamijenim ih crveno-plavom i bijelom, koje su boje sv. Save Nemanjića i mojega Doma. Njih s radošću moji hitri barjaktari donose vam u želji da vas čas prije zagrle. |
Hercegovci, Bosanci i Dalmatinci! |
|
Sretnite raširenim rukama te moje sokolove, tu smjelu vašu braću, koja vam donose slobodu i pravdu. Priđite i mojem očinskom zagrljaju, mojim starim grudima, u kojima je od postanka kucalo srce koje je čeznulo za vas i vašu sudbu duboko osjećalo. Pohitajte oko mene, draga djeco, da vas izljubim, da vam kažem da među vas unosim moj ustav i moju toplu ljubav i ravnopravnost bez razlike vjeroispovijesti. |
Srbi Hercegovine, Bosne i Dalmacije! |
|
Tolerantnost vjerska bila je kroz duže od dva vijeka vrlina vladalaca iz moga Doma. To nije bila tek samo tolerantnost, već i srdačno blagovoljenje sa iskrenim poštovanjem svačijeg ubjeđenja i kulta. Prema tome, neka svak ljubi i poštuje svoju vjeru, a ja ću biti najrevnosniji i najiskreniji zaštitnik svih vjera. Ali svi, braćo, zajedno vjerujmo i klanjajmo se bez razlike jednome istome oltaru velikog i svetog kulta narodnosti, kulta duševnog i nerazdjeljivog ujedinjenja Srpstva, koje će nam zajemčiti samostalnost, silu, snagu, krepost, poštovanje i bogatstvo. A sad srećan sam, dragi Hercegovci, Bosanci i Dalmatinci, da su dva srpska kraljevstva stekla jaku još pomoć za uništenje našega neprijatelja. Iz preko mora stižu pravcem Triglava k Semeringu od zapada kao oblaci lete regimente blagorodne Italije. Junaci Viktora Emanuela II i Garibaldija uputili su se onamo gdje se robuje. Na njihovim barjacima ispisana su načela narodnosti, snaga pravdom osveštane, pomoću kojom su oni njihovu divnu domovinu ujedinili i proslavili. Svoj sjajni mač izvadili su da krče put slobodi dugostradajućih naroda. Njihovi bersaljeri i alpinci utrkivaće se u hrabrosti i hitrini po Triglavu i Semeringu sa sinovima stare Crne Gore, Šumadije i Mačve. Vojske mojega dragog zeta, Viktora Emanuela III, pritijesniće sa zapada Austriju, dok sa sjevera moj drugi zet, vaš zet, veliki knjaz Nikola, već ju uspješno ruši, a od istoka upašće joj u Erdelj i Bukovinu hrabri Rumuni. Oprobane i slavodobitne trupe srbijanske koje će predvoditi mladi vitez od Kumanova, moj ljubljeni unuk prestolonasljednik Aleksandar, udružene sa vitezovima Crne Gore, predvođenima braniocem Lovćena, mojim dragim sinom knjazom Petrom, velikim vojvodom zahumskim, sa juga, stegnuće čeličnim obručem Austriju, da joj niotkud izlaska nema, već nako bi k nebu odletjela, a po višoj pravdi grešne nebo ne prihvaća. |
Naprijed, Hercegovci, Bosanci i Dalmatinci! |
|
Sada ali ikad! Zgoda je! Sjetite se koliko se pokoljenja našega roda na potlačenoj i mukom namučenoj ovoj srpskoj kori zemlje izmijenilo u želji da im ovakav dan osvane, da svoje dugo robovanje, patnje i krvave uvrede osvete. Na noge sinovi Hercegovine, Bosne i Dalmacije, na noge ako Boga znate za carem slavjanskijem i za dva mlada srpska sokola, sestrićem i ujakom od krvi Karađorđa i roda vladike Danila. Pa neka Bog vaše pute blagoslovi! Sa kutnjeg praga vašega javite se i dičnoj braći našoj, Hrvatima, i upitajte ih da li se još sjećaju svojih slavnih za domovinu mučenika, banova Zrinjskog i Frankopana; sjećaju li se njihovog za narod stradanja i grozne njihove smrti u Viner-Najštatu? Sjećaju li se još ta braća velikih junaštava i žrtava podnesenih za Austriju na bojnim poljima Njemačke i Italije? Na Lutcenu Hrvatska je ruka smrtni udar zadala viteškom švedskom kralju Gustavu Adolfu. Znaju li oni to? Znaju li kako gordi Beč zahvali banu Jelačiću i hrvatskom narodu za zasluge u 1848? I imaju li još pred očima velikansku pojavu svoga slavnoga sveštenika i patriote Štrosmajera? Sjećaju li se njegovih toplih podviga za narod? Sjećaju li se njegovog dubokog znanja i riječi izrečenih u Vatikanu na latinskom jeziku, ne manje latinskih i jezgrovitih od riječi samoga Cicerona, s kojima je nanio čast svemu jugoslovenskom narodu pred sv. ocem papom i cijelim vrhovnim duhovnim poglavarstvom svega rimokatoličkog svijeta? Pa ih zapitajte da li je i za njih kucnuo čas oslobođenja? Vide li Kozaka kako vodi za uzdu svoga vrijednoga konja niz Karpate sa željom da mu se na ramena baci čim se ravnice dohvati? Vide li od dugog ratovanja garavu svoju braću Srbijance kako Srijemom i Slavonijom k njima hitaju da im pruže bratsku ruku pomoći i izbavljenja? A pričuja li im se štogod od strane Mostara i Dubrovnika? Vide li bojnu maglu, zavrgnutu brdima Dalmacije, Hercegovine, Bosne i čuju li iz nje sokolovski krik osloboditelja iz Crne Gore? Da li dopire odlijeganje groma ruskoga i srpskog topa Hrvatskom i cijelim Jugoslovenstvom, i zna li se tamo što navješćuje taj gospodareći glas – navješćuje slobodu i jedinstvo slavenskog juga, pa k njemu ko je junak, ko ljubi oružje, ko ljubi slobodu! 1915. |
Izvori[uredi]
- Cjelokupna djela Nikole I Petrovića Njegoša, knjiga četvrta, Govori, Cetinje 1969., str. 130-134. (priredio Savo Vukmanović)
|