Kraljević Milovan i Čekme Asan aga

Vino pije od Budima kralje,
Služi mu ga sine Milovane.
Kad se kralje napojio vina,
Onda veli sinu Milovanu:
"Pij mi vina, sine Milovane,
"Pij mi vina da mi rasteš, sine,
"Da bi tebe oženio babo
"Ja Vlainjom ja Latinkom mladom."
Al’ besjedi Milovane ludi:
"Neću ti se oženiti, babo,
"Ni Vlainjom ni Latinkom mladom,
"Do Turkinjom iz turske Krajine.
"Jesam bio skoro do Udbine,
"Viđeo sam Čekmenovu ljubu.
"Ako Bog da i suđeno bude,
"Oću s’, babo, oženiti njome.
"Daj mi, babo, dora od megdana,
"I daj mene sablju dimiskiju,
"Da ja idem u tursku Krajinu."
Veli njemu od Budima kralje:
"Prođi me se, sine Milovane,
"Ne mašaj se prisojkinje guje,
"Ljuta jeste, oće zakinuti.
"Ako mogu tebe pregoreti,
"Ja ne mogu pregoreti dora,
"A ni moje sablje dimiskije.
"Turci će mi zarobiti dora,
"A i moju sablju dimiskiju,
"Đe sijeku Udbinjani Turci
"A na konju od Budima kralja
"I njegovom sabljom dimiskijom,
"S’jeku naske Turci po megdanu."
A da vidiš luda Milovana,
On na baba oči naoblači,
Pogleda ga mrko poprijeko.
Ode mu se kralje izmicati,
Milovan se bliže primicati,
Pa izvadi od tavnice ključe,
Pa i babu u krioce baci:
"Ne fala ti, da moj mili babo.
"Dok je meni od megdana vranca,
"I mojega mača zelenoga,
"Neću tebi ni iskati dora,
"Niti tvoje sablje dimiskije.
"Idi, babo, dolje u tamnicu,
"Te ti vidi roblje u tamnici,
"Što sam junak s vrancem zadobio."
Uze kralje ključe od tamnice,
Pa on ode prokletoj tamnici,
Od tamnice otvorio vrata.
Stade piska roblja iz tamnice.
A kad viđe od Budima kralje,
Đe j’ tamnica robljem okićena,
On tamnici zatvorio vrata,
Pak pošeta na tananu kulu.
Kada dođe sinu Milovanu,
Baci njemu od aara ključe,
Uze Mićo od aara ključe.
Pak odšeta konju i aaru,
Te otvori aar konjušnicu,
I otvori devetora vrata,
I desetu bravu dubrovačku,
Pa izvodi dora debeloga.
Pa dorinu timar učinio,
Osedla ga sedlom srebrnijem,
Pa ga pokri čoom do kopita,
A po čosi puli risovinu,
Pa preturi dvije agadare,
Baci na nj’ga suru međedinu,
Pa poteže četiri kolana,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom,
Pa odšeta na bijelu kulu.
Kad izide na bijelu kulu,
Na se udri divno odijelo:
Najnaprijed kovče i čakšire,
Na čakšire kopče erderlije,
A iz nji su sićani sindžiri,
Iz sindžira zlatne titreike,
Što ih kade ispod grla nose;
A na pleći zelenu dolamu,
I na njojzi trideset putaca,
Svako puce po od litre zlata,
A što mu je puce pod grocem,
Ono tegli do tri litre zlata,
Pa se ono na burmu otvara,
Kad Milovan čaše ne imade,
Da on njime ladno pije vino;
Pa s’ uteže mukadem pojasom,
I za pojas dva čifta pušaka,
Među njima noži i sindžiri,
Sve u srebru i u suvu zlatu;
Po dolami toke i jeleke,
Zlatne toke od četiri oke,
A na glavu kalpak i čelenke,
Pa pripasa sablju dimiskiju.
Pa otide velikoj odaji,
Od odaje otvorio vrata,
Svom se babu smjerno poklonio,
Ljubi njega u skut i u ruku:
"S Bogom ostaj, da moj mili babo!"
"Ajde s Bogom, ludi Milovane!
"Ode d’jete, na avliju siđe,
Na avliji nalazio majku,
Staru majku i milosnu seku,
Majku ljubi u skut i u ruku:
"Ostaj s Bogom, moja stara majko!"
"Ajd’ sa zdravljem, da moj mio sine!"
Pa on ode debelu dorinu,
Privede ga binjaktaš-kamenu,
I na sebe krsta udario,
Pa posjede dora od megdana,
Naćera ga gradu na kapiju.
Na kapiji sestrica Jelica,
Uvatila za dizgen dorina,
Te se s bratom seja poljubila.
"Ostaj s Bogom, moja mila sejo!"
"Ajd’ sa zdravljem, brate Milovane!"
Otlen Mićo okrenu dorina,
I otide u tursku Krajinu.
Prešao je polja i ravnine,
Fatio se brda i planina,
Pa on side na vodu Čatrnju
Na Čatrnji trideset robinja,
One b’jele ono tanko platno.
Kako dođe ludi Milovane,
A on njima božju pomoć daje.
One njemu ljepše prifatiše.
Pa govori ludi Milovane:
"Oj Boga vi, trideset robinja,
"Čije platno, čije l’ su robinje!"
Vele njemu trideset robinja:
"Oj Boga mi, neznana delijo,
"Robinje smo Čekme-Asan-age,
"Platno jeste ljube Čekmenove,
"Eda Bog da te ga ne izdere!"
Onda reče ludi Milovane:
"Oj Boga vi, tanane robinje,
"Đe je mene Bogom pobratime,
"Pobratime Čekme Asan aga?"
Besjede mu tanane robinje:
"Oj Boga mi, neznana delijo,
"Eno Čekme na bijeloj kuli
"I sa šnjime tridest Udbinjana,
"Spremili su konje i oružje,
"I oni se u četu spremaju.
"Ako l’ nama junak ne vjeruješ,
"Sad će otud ljuba Čekmenova,
"I ona će pravo kazivati."
U riječi koju besjedili,
Al’ eto ti Čekmenove ljube.
Da kakva je, šinula je guja,
Oko nje su četiri robinje,
Dvije drže skute i rukave,
Dvije pred njom rosu odbijaju.
Koliko je stasna i prikladna,
Toliko joj ruo odgovara,
Sve na njojzi svila i kadiva.
Kad je viđe d’jete Milovane,
Dora garnu sjajnom bakarlijom,
Sve mu doro na kolače skače,
A gleda ga Čekmenova ljuba,
Gledala ga pa je besjedila:
"Bože mili, čuda velikoga!
"Dobra konja, a boljeg junaka,
"Blago majci koja ga rodila,
"I ljubovci koja njega ljubi."
A Milovan prićera dorina,
Pa on njojzi turski selam daje:
"Selam aleć, moja snao mila!"
"Aleć selam, neznani đevere!"
Veli njojzi Milovane ludi:
"Đe je meni Bogom pobratime,
"Pobratime Čekme Asan aga?"
Ona njemu tijo besjedila:
"Oj Boga mi, neznani đevere,
"Eno Čekme na bijeloj kuli,
"Ladno pije sa družinom vino,
"Spremili su konje i oružje,
"Oni misle u četu da idu."
Onda reče ludi Milovane:
"Snao moja, Čekmenova ljubo,
"Primakni se da se darujemo,
"Jer će mene opojiti pobro,
"Nećemo se moći darivati."
Primače se ljuba Čekmenova,
A izvadi Milovane ludi,
On izvadi od zlata jabuku,
Pa joj pruži ruku i jabuku.
Pruži ruku ljuba Čekmenova,
Pruži ruku da uzme jabuku,
Milovan joj ne dade jabuke,
Već j’ uvati za bijelu ruku,
Pa je turi za se na dorina,
Uteže je mukadom pojasom,
Tri puta je pasom opasao,
A četvrtom od sablje kajasom,
Da mu bulu vijor ne ukine,
Pa pobježe poljem udbinjskijem.
Glas dopade na bijelu kulu,
Glas dopade Čekme-Asan-agi.
Turci odma na noge skočiše,
Na gotove konje pojaaše,
Poćeraše luda Milovana.
Silni konji, a bijesni Turci,
Udbinjsko mi polje prećeraše,
Fatiše se brda i planine.
Kad su bili nasreda planine,
Svi stadoše konji i junaci,
A ne stade Čekmen na putalju.
Turčin silan, a konj mu bijesan,
Sve on ćera luda Milovana,
Doćera ga polju budimskome.
Ugleda ih sestrica Jelica,
Pa na gradu otvori kapiju.
Kad uleće ludi Milovane,
Te uleće gradu u kapiju,
Za njim seja zatvorila vrata.
Dogoni se Čekme Asan aga,
Dogoni se gradu na kapiju,
Pa poteže perna buzdovana,
Te udara na gradu kapiju,
Buzdovanu pera polećela,
A kapija ni abera nema.
Kad to viđe Čekme Asan aga,
On doziva od Budima kralja:
"Čuješ more, od Budima kralje,
"U zo čas si podranio sina,
"Budima ću tebe raskopati,
"Tebe, kralje, stara objesiti,
"Milovana luda pogubiti.
To govori Čekme Asan aga,
A ne veli Ture ako Bog da,
Kako njemu ni pomoći neće.
Dokle reče ludi Milovane:
"Kurvo jedna, Čekme-Asan-aga,
"Ti ne preti kralju ni Budimu,
"Sjaši tvoga debela putalja,
"Ja ću tebe opraviti vina,
"Pa odista slobodno se napij.
"Čekaj mene do zorice b’jele,
"Dokle svane i ogrije sunce,
"Jer sam ti se Bogu zatekao,
"Da obljubim tvoju vjernu ljubu,
"Eto mene tebe na megdana."
To je Čekme jedva dočekao,
Te odsjede pomamna putalja,
Milovan mu opravio vina.
Al’ je Ture od njeg’ srdovito,
Ne šće njemu ni gledati vino,
Veće svu noć po poljicu oda,
Svu noć oda, a putalja voda,
A Jelica po gradu dorina.
A Milovan na bijeloj kuli
Spava junak s bulom na dušeku,
Kad se budi, on sve bulu ljubi.
A kad svanu i ogrija sunce,
Skoči Mićo od zemlje na noge,
Umio se, i Bogu molio,
I pripaso svijetlo oružje,
Pa on ide od Budima kralju:
"Oprosti me, da moj mili babo,
"Čini mi se valja umrijeti."
"Da si prosto, sine Milovane!"
Pa otide pravo na avliju,
Na avliji nalazio majku:
"Oprosti me, moja mila majko!"
"Da si prosto, da moj mio sine!"
Pa priskoči debelu dorinu,
Pa posjede dora od megdana,
L’jevom rukom dizgen pokupio,
A u desnoj koplje koštunica,
Pa naćera dora na kapiju.
Na kapiji sestrica Jelica
Roni suze niz bijelo lice.
Reče njojzi ludi Milovane:
"Ostaj s Bogom, i oprosti, seko!"
Pa išćera u polje dorina.
Kad ga viđe Čekme Asan aga,
Jedva Ture dočekalo bilo,
Pa posjede bijesna putalja.
Onda reče ludi Milovane:
"Kurvo jedna, Čekme-Asan-ago,
"Ti zaodi debela putalja,
"Tvoj je megdan, tvoje zazivanje."
Jedva Ture riječ dočekalo,
Te zaodi debela putalja,
A pobježe Mićo na dorinu.
Za njim Čekme naturi putalja,
Bojno koplje Čekme položio
Baš putalju između ušiju,
Mića gleda u pleći junačke.
No zaludu što je položio,
Konj se doro boju naučio,
Na daleko koplje opazio,
Te on pade na prva koljena,
Preko njega koplje polećelo.
Junak bješe ludi Milovane,
Više sebe koplje ufatio,
Pa ga prebi na dvoje na troje.
Kad to viđe Čekme Asan aga,
Pleći dade, a bježati stade.
Za njim Mićo naturi dorina.
Odma doro pristiže putalja,
Bojno koplje Mićo položio
Baš dorinu između ušiju,
Gleda Ture u pleći junačke.
Đe gledao, onđe pogodio,
Iz bojna ga sedla izgonio,
Pribode ga u zelenu travu.
Turčin pade, Milovan dopade,
Te Turčinu posiječe glavu,
Pa putalja za dorina veže,
A s Turčina ćeisiju skida,
Na putalja ćeisiju veže,
U terćije Čekmenovu glavu,
Pa otide u bijela grada.
Kako dođe u bijela grada,
Na grad turi Čekmenovu glavu,
Pa doziva svoga mila babu:
"Čuješ li me, da moj mio babo,
"Ne boj mi se Čekme-Asan-age,
"Čekmen nam je dobar prijatelju,
"Tebe, babo, poslao putalja,
"Mene, babo, poklonio ljubu,
"A on čuva našega Budima."
Pa otide na bijelu kulu,
Te opremi bjelogrlu kadu,
Pa je njojzi tijo besjedio:
"Ajde, kado, da se prekrstimo."
Odvede je u bijelu crkvu,
Krstiše je i znamenovaše,
Lijepo joj ime nađenuo,
L’jepo ime dilber Anđelija,
Pa je Mićo za se privjenčao,
Te je ljubi, kad je njemu drago.