Kraljević Marko u svatovima Senjanina Ive
Kad se ženi Senjanine Ive,
Na daleko isprosi djevojku:
Sedam dana preko polja ravna,
A četiri preko gore crne,
Čak daleko iz zemlje latinske, 5
Od nekoga kralja Tokajskoga.
Tri tovara potrošio blaga:
Jedan tovar potrošio blaga,
Dok je junak došo do djevojke;
Drugi tovar potrošio blaga, 10
Dokle junak isprosi djevojku;
Treći tovar potrošio blaga,
Dok je junak svate sakupio.
I on kupi tri stotin’svatova:
Bere kuma Relju od Budima, 15
A prikumka Brankovića Vuka,
Starog svata iz gore Novaka,
A djevera Kraljevića Marka.
Al besjedi Kraljeviću Marko:
"Draga braćo, kićeni svatovi, 20
Znate l' kakav jeste tamo adet?
Ovakvi je braćo tamo adet:
Kad dođemo u zemlju latinsku,
Svi sjašite sa dobrih konjica,
Pješke ajte, a konje vodajte, 25
Poskidajte kape kubaklije,
Neka vas gleda staro i mlado.
Kad dođemo Tokaljevu dvoru,
Išetat će sluge i sluškinje,
Da poprime konje i oružje, 30
Konje dajte, oružja ne dajte!
Kad sjednemo u dvor za trpezu,
Britke sablje preko krila vuc’te,
Bojna koplja sebi pritežujte,
Kalpačine na oči navuc'te 35
Boga mol’te, nek se počne kavga!"
Digoše se Bogom putovati:
Kad su došli u zemlju latinsku,
Svi sjašiše sa dobrih konjica,
Poskidaše kape kubaklije, 40
Pješke hode, a konje privode,
Sve ih gleda i staro i mlado.
Kad su došli Tokaljevu dvoru,
Isšetaše sluge i sluškinje,
Da pospreme konje i oružje, 45
Konje daše, oružja ne daše.
Kad sjedoše u dvor za trpezu,
Kubaklije na oči navuku,
Britke sabije preko krila vuku,
Bojna koplja k sebi pritežuju, 50
Boga mole, da se počne kavga,
Da se pravi od svatova rajta. —
Piše vino nešto malo vrijeme,
Nešto malo, tri nedjelje dana,
Al besjedi Kraljeviću Marko: 55
"Aj Tokalju, novi prijatelju,
Izvedi nam gospoju djevojku,
I nosi nam gospodskoga dara.
Jeste vrijeme Bogom putovati!
Ako jesmo zimu zimovali, 60
Ne moramo ljeto ljetovati,
Nit moramo, nit mi baš hoćemo,
Makar bilo krvi do koljena."
Al besjedi od Tokalja kralju:
"Oj djevere, Kraljeviću Mario, 65
Kud si junak brže navalio?
Pre ti bilo još malo vremena."
Al besjedi Kraljeviću Marko:
"Šut’, Tokalju, više ne besjedi,
Da ne vadim sablje iz korica!" 70
Ode Tokalj na najvišu kulu,
Pa je svojoj kćerci besjedio,
"Oj Katice, jedinice kćerco,
Svilu svlači, a zlato oblači!
Na se meći čudo i znamenje; 75
Sitan biser i drago kamenje;
Jeste vjijeme Bogom putovati
Od zuluma Kraljevića Marka
Bijelu dvoru Senkoviea Ive."
To je ona jedva dočekala: 80
Svilu svlači, a zlato oblači,
Na se meće čudo i znamenje,
Sitan biser i drago kamenje.
Digoše se Bogom putovati,
I odoše uprav bijeloj crkvi, 85
Pa se vjenča momak i djevojka,
I pođoše svomu bijelom dvoru.
Kad su bili u gori zelenoj,
Al govori od Tokalja kralju:
»Boga tebi, slugo Vilovnjašu, 90
Evo danas devet godin’ dana,
Kako branim tebe i konjica.
Tri puta sam udavao kćercu,
Sva tri puta jes’ je otimao,
A ako je sad četvrti puta, 95
Ljubi kćercu u mojemu dvoru,
Tvoja ljuba, tvoja kraljevina."
Kad je sluga razumio riječi,
To je sluga jedva dočekao,
Na se meće čudo i znamenje, 100
Sitan biser i drago kamenje,
Te usjeda konja Vilovnjaša,
Po imenu komu ime Barna,
Koji nosi tri na sebi glave.
Kad poskoči kleti Vilovnjaašu, 105
Iz kopita kremen vatru daje,
Iz zuba mu tiha kiša pada,
Iz nozdrva modar plamen liže,
Iz očiju strašna munja sijeva
Iz ušiju gromovi pucaju 110
Na grivi mu bijeli liljan cvate.
Kad je bio u gori zelenoj,
I svatovi čudo ugledaše,
Svi se gosti gorom razbjegoše,
Sam ostade Marko i djevojka. 115
Al besjedi Kraljeviću Marko:
"Da je meni znati ko ne znati,
Da od Boga jesu to strahote,
I sam bih se kudgod uklonio;
Ja l’ da znadem, tvoga mudrog babe 120
Da velike jesu to mudrine,
Višnjem bi se Bogu pomolio,
Svetim bi se krstom prekrstio,
Živa bi ga na sablju dočeko,
Od jednog bi učinio dva ih." 125
Al besjedi Katica djevojka:
"Oj djevere, Kraljeviću Marko,
Sada znadem, da si muška glava!
To ti nisu od Boga strahote,
Već mog babe velike mudrine, 130
Po imenu sluge Vilovnjaša.
Tri put me je babo udavao,
Sva tri put me jeste otimao,
A ako me sad četvrti puta,
Ljubit će me u očinu dvoru, 135
Njegva ljuba, njegva kraljevina.
Ne mogu ga od gada gledati,
A kamo li da mu ljubim lice."
Kad je Marko riječi razumio,
To je Marko jedva dočekao, 140
Višnjem se je Bogu pomolio,
Svetim se je krstom prekrstio,
Britku sablju iz korice vadi.
Živa njega na sablje dočeka,
Od jednoga učini dvojicu, 150
Pa usjede konja Vidovnjaša,
Po imenu kome ime Barna,
Koji nosi tri na sebi glave,
A svog Šarca vodi u povodu,
A svatovske tjera u delebu. 155
Al besjedi Relja od Budima:
"Oj prikumče, Brankoviću Vuče,
Ded se Vuče uz jelu uzvuci,
Pa pogledaj na drume careve,
Gdje poginu Marko i djevojka!" 160
Kad se Vuče uz jelu uzvuče,
Sva se jela u temelju kreće;
Al besjedi Brankoviću Vuče:
"Dragi kume, Reljo od Budima,
Ne poginu Marko ni djevojka, 165
Jaši Marko konja Vilovnjaša,
Po imenu kome ime Barna,
Koji nosi tri na sebi glave,
A svog Šarca vodi u povodu
A svatovske tjera u delebu." 170
Al’ podviknu Relja od Budima:
"Stan’, djevere, Kraljeviću Marko
Evo idu i naši svatovi!"
Svi se svati kog gore skupiše,
I odoše bijelomu dvoru, 175
Bijelu dvoru Senkovića Ive.
Kod dvora su činili veselje,
Činili su nešta malo vrijeme,
Jedno s drugim jedan mjesec dana
Skupo Marko konje prodavao, 180
Svakog konja za osam dukata,
Tu je Marko zadobio blaga
Svatujući i djeverujući.
Iz »Vile« 11. teč.
