Kratka povjesnica Srba od postanja Srpstva do danas 6

←< 5. glava

KRATKA POVJESNICA SRBA OD POSTANjA SRPSTVA DO DANAS Pisac: Sima Lazić Lukin

7. glava >→

DOBA RASULA DRŽAVNOG.
Od poraza na Marici do propasti Bosne i Zete.

Kralj Vukašin Mrnjačević imao je tri sina: Marka, Andriju i Dmitra. Kad pogibe kralj srpski Vukašin, Turci prigrabiše jugoistočne zemlje njegove, a nad ostatkom Vukašinova kraljevstva zakralji se iste godine (1371.) njegov najstariji sin, srpski kralj Marko Mrnjačević. Te pošto je kralj Marko dotle u istinu bio kraljević, što će reći: kraljevski sin, ostade on u narodu i do vijeka samo

Kraljević Marko.

Ali od ovog doba on više nije bio samo kraljević, nego baš pravi kralj, i od tad se on vazda potpisivao kao Kralj Marko. Marko nasljedi slobodnu zemlju i poče nezavisno kraljevati zajedno sa svojom braćom, Dmitrom i Andrijom, a prestonica im bješe slavni grad Prilep u Maćedoniji. Ali u brzo Turci nasrnu i na taj ostatak Vukašinova kraljevstva. A pošto Marko bješe usamljen i ocjepljen, ne mogaše im sam odoljeti, nego se obveza da plaća neki mali danak Turcima i da im u ratu pomaže svojom vojskom. No u svemu drugom kralj Marko ostade nezavisan i slobodan tako, da je imao svoju vlastitu vojsku i kovao svoj srpski novac, bez ikakve turske oznake, samo sa svojim natpisom: Po milosti Boga blagovjerni kralj Marko.

Ali već s početka Markove vlade, dok se on lomio s Turcima, zapadni srpski gospodari, braća Balšići, ocjepe od Markove očevine Prizren i Hvosno (prezrensko-pećsku oblast), a kasnije mu preotmu i kostursku oblast. Tako Marku preostade samo ona zemlja na jugu Šar Planine oko Skoplja, Ohrida i Prilepa, pa tu je on kraljevao pune 23 godine. U isto vrijeme, poslije maričke bitke, Turci podvlastiše i braću Dejanoviće, Konstantina Žegljigovca i Jovana Dragaša, ali njihov stric Bogdan i poslije toga sačuva nešto samostalnosti u južnoj Maćedoniji. No osim toga krajička, sve ostale istočne i južne zemlje srpske do Šar Planine bjehu priznale tursku vrhovnu vlast, te tako je srpsko carstvo lagano tonulo u turskom carstvu.

Među tim, gore u sjevernim oblastima srpskim, vrlo se istakoše druga dva slavna Srbina: bosanski ban, Stevan Tvrtko I., i gospodar Podunavlja i Pomoravlja, knez Lazar Pripčević Hrebeljanović. Ovaj knez Lazar bješe se rodio god. 1323. u Prilepcu kod Novog Brda na Kosovu, a otac mu se zvao, Pribac Hrebeljanović i bio je veliki vlastelin car Dušanov. Lazar je odrastao na dvoru cara Dušana i Dušan ga je oženio svojom rođakom, kneginjom Milicom, ćerkom kneza Vratka, koga narod u svojim pjesmama zove: Jug Bogdan. Tako se Lazar srodio sa kućom Nemanjića, jer Vratko i Milica bjehu potomci Nemanjinog najstarijeg sina Vukana, kao što i ban Stevan Tvrtko I. bješe potomak Nemanjića po ženskoj lozi.

Knez Lazar i ban Tvrtko življahu vazda u najljepšem prijateljstvu i počeše živo raditi, da obnove slavu doma Nemanjina i da opet spoje ujedno sve slobodne srpske zemlje za odbranu protiv turske najezde. Ali ovoj plemenitoj njihovoj namjeri bješe na putu osiljena vlastela, osobito knez Nikola Altomanović i njegov saveznik Đurađ Balšić. Za to se knez Lazar i ban Tvrtko udruže, pa otmu od Altomanovića sve zemlje njegove i podjele ih među se: Lazar dobi sve zemlje istočne, a Tvrtko zapadne, a međa im bješe Drina i Lim. Sad Lazaru bješe glavna briga, da dade obezglavljenoj Srbiji jednoga općeg vladaoca. S toga on sazove Srpski Sabor u Skoplje god. 1375. Na ovaj sabor dođoše svi prvosvećenici i gotovo svi velikaši srpski, pa i Kraljević Marko, te im Lazar predloži, da izaberu između sebe najdostojnijega za cara, pa da mu se svi pokoravaju. Jedni htjedoše za cara Kraljevića Marka, a drugi kneza Lazara, ali se najzad složiše, te na presto Nemanjin sjede:

Car Lazar Pripčević Hrebeljanović,

koji se do smrti svoje podpisivao samo kao knez Lazar, jedno da ne bi carskim imenom izazvao zavist u ostale vlastele, a drugo što je u svojoj skromnosti držao, da samo Nemanjići imaju prava da se nazivlju carevima srpskim. Čim se zacario, pošlje Lazar svoje poslanike u Carigrad, pa ovi izradiše, te grčki patrijarh skine kletvu sa srpskog naroda i prizna nezavisnost Pećske Srpske Patrijaršije. No istom što se Lazar zacario i malo utvrdio — zakralji se i ban Tvrtko. Smatrajući sebe za pravog i jedinog zakonitog nasljednika Nemanjinog, Tvrtko šćaše na svoju ruku da obnovi staru slavu srpsku, te svoju banovinu proglasi srpskim kraljevstvom, a sam se nazva: Stevan Tvrtko I. kralj sviju Srba. A da bi sebi i svome, kraljevstvu dao što srpskije obilježje, Tvrtko se iste godine (1377.) krunisa kraljevskom krunom u Mileševu nad samim grobom svetog Sava Nemanjića, a time htjede jasno pokazati, da je on u istinu srpski kralj i nasljednik Nemanjin. Tako postade još jedno novo

Srpsko kraljevstvo u Bosni,

te sad Srbi imađahu četiri posebne države svoje : Lazarevo carstvo, Tvrtkovo kraljevstvo, Markovo kraljevstvo i Dubrovačku Republiku, a pride još i zetsko-arbanašku knežinu Balšićevu. Ali gđe je mnogo gospodara, tu je loše gospodarstvo. Pa tako je bilo i ovđe. U brzo se pokazalo, da je Tvrtko stvaranjem novog kraljevstva srpskog postigao baš protivno od onoga, što je on htio i svim srcem želio. Jer mjesto da obnovi Nemanjinu državu i staru srpsku slavu, Tvrtko je svojim kraljevstvom samo oslabio snagu Lazarevu, te ovako razjedinjeni Srbi ne mogahu poslije odoljeti udruženom i složnom protivniku, Ugrima i Turcima. No kraj svega toga, ova dva znamenita i plemenita rodoljuba, car Lazar i kralj Tvrtko, ne crekinuše svoje prijateljstvo, nego i dalje sporazumno radiše svaki u svome kraju, da što više privrede Srpstvu.

Među tim braća Balšići svi jednako iđahu uskos Lazarevim i Tvrtkovim težnjama. Videći, da ih ne može lijepim pridobiti za opći srpski savez, Tvrtko još iste godine kad se zakraljio, udari na Đurđa Balšića i oduze mu Trebinje, Konavlje i Dračevicu. A da bi se bolje utvrdio u primorju, kralj Tvrtko sazida na moru jaku tvrđavu, današnji Ercegnovi u Boki, pa kasnije zadobi od Ugarske i sam grad Kotor. Godine 1379. umrije Đurađ I. Balšić, te sad car Lazar oduzme od njega prizrensku i pećsku oblast i spoji sa Srbijom. Iste godine Lazar potisnu i braničevskog gospodara Radiča Rastisavljevića, pa pridruži svome carstvu sve zemlje do Dunava i Timoka. Negđe u ovo doba car Lazar sazida i divnu svoju zadužbinu manastir Ravanicu u Resavi, a za tim i manastir Gornjak u Omolju i Oreškovicu Tako car Lazar i kralj Tvrtko iđahu upored, radeći svesrdno na obnovljenju državne snage srpske.

Ali i Tursko Carstvo u Evropi rastijaše užasnom brzinom. Ohrabreni pobjedom na Marici, Turci sve dalje prodirahu u blgarske i srpske zemlje. Pošto je podvlastio blgarskoga cara Šišmana, turski sultan Murat I. upade i u Lazarevu državu. Car Lazar odmah posla na Murata svoju vojsku, a na čelu ove srpske vojske bjehu hrabre Lazareve vojvode: Vitomir i Crep. Na sam dan božića godine 1380. sudari se srpska i turska vojska na Dubravnici kod Npša i tu Murat bude tako strašno potučen, da je jedva jedna četvrtina turske vojske iznijela živu glavu.

Ućutkan tim porazom, Murat se za neko vrijeme odbi od Srbije. No već god. 1385. zavadi se Balša Balšić sa dračkim gospodarom Karlom Topijom, te Karlo pozove u pomoć Turke protiv Srba Zećana. Sad tek uvidiše Balšići, koliko su grdno pogriješili, što se otuđiše od Lazara i Tvrtka. Ali to bješe kasno kajanje. Zatekavši se osamljen i slab prema jakoj turskoj sili, Balša opet ne klonu duhom, nego diže nešto malo vojske i pođe na susret Muratovom silnom Hajderin paši. Na polju Savru kod rijeke Devola u Arbaniji sukobe se Srbi sa Turcima, te poslije ljuta okršaja, srpska vojska bude sa svim poražena. U boju na Savru izgiboše mnogi odlični junaci srpski, pa tu pogibe i sam Balša Balšić, a Turci za tim pokore veći dio Balšićeve države. Tako zapadni gospodari srpski, još prije Kosova, doživješe svoje Kosovo na Savru, kao što ranije i južni gospodari doživješe svoje Kosovo na Marici, a sve sa puste nesloge srpske, koja ih u najtežim časovima ostavljaše usamljene i ocepljene od ostale braće srpske.

Poslije Balšine pogibije, ostatak njegove države nasljedi njegov sinovac, sin Sracimira Balšića, Đurađ II. Sracimirović, a to je onaj kosovski Banović Strahinja, koji se slavi u narodnim pesmama srpskim. Ali zalud bješe junaštvo Banović Strahinje, kad nije bilo pameti u njegovih stričeva, Balšića. Jer srpskim porazom na Savru Turci se utisnuše između zapadnih i sjevernih srpskih zemalja, između Đurđeve Zete i Lazareve Srbije, te zakoračiše još jedan korak bliže Kosovu, gđe će zadati samrtni udarac srpskom carstvu. I, zaista, već druge godine Murat iznova udari na cara Lazara i ote mu grad Niš. Punih 25 dana Srbi Nišlije lavovski se boriše i tukoše Turke, ali najzad krvavom mukom Turci ih savladaše.

Odmah za tim (1387. god.) Murat se uputi na Kosovo polje. Ali tu ga junački dočeka car Lazar i kralj Tvrtko, te se otvori slavni boj kod Pločnika na Toplici, gđe Srbi opet potukoše Murata tako strašno, da je sva turska vojska satrvena. Pobjeda srpska bješe sjajna velika i potpuna. Silni sultan Murat sramno uteče i sa Pločnika, kao što uteče i sa Dubravnice, te car Lazar i po drugi put slavno pokaja i Vukašinov poraz na Marici i Balšin na Savru. Nego u ovome boju kod Pločnika najvećma se proslavi car Lazarev vojvoda Miloš Obilić, potonji junak kosovski. Miloševim junaštvom car Lazar izvojšti ovu sjajnu pobjedu nad Muratom, te OD ovog časa Obilićevo ime postade najveće strašilo za Turke. Ovđe Murat prvi put osjeti silnu desnicu Miloševu, koja mu poslije dvije godine na polju Kosovu i grob iskopa.

Sad car Lazar i kralj Tvrtko sklope pravi ratni savez protiv Turaka. A blgarski car Šišman, za čijeg je sina bila udata jedna šći Lazareva, kad je čuo za srpsku pobjedu pa Pločniku, toliko se obradovao, da je odmah otkazao poslušnost Muratu i stupio u savez sa Lazarom i Tvrtkom. To isto učini i Banović Strahinja (Đurađ II. Sracimirović), koji sad isprosa car Lazarevu šćer Jelu i prizna nad sobom i nad svojom zemljom vrhovnu vlast svoga tasta i gospodara Lazara. Tako Lazar spoji sve srpske zemlje od Drine, Save i Dunava do Suve Planine, Skoplja, Šar Planine, preko Drima do Jadranskog Mora. Sjevero-zapadno od Lazara kraljevaše njegov prijatelj i saveznik Tvrtko, a južno kralj Marko.

Ali Tvrtkov i Lazarev savez ne bješe naperen samo protiv .Turaka, nego i protiv Ugarske. Lazar je želio da povrati Mačvu i Srijem, a Tvrtko je htio da spoji sa srpskim kraljevstvom svu Hrvatsku i Dalmaciju, te da tako obnovi negdašnju zajednicu srpsko-hrvatsku. U to vrijeme (1387. g.) buktila je u Ugarskoj strašna buna i borba oko prestola, Tvrtko i Lazar javno pristanu uz pobunjene Hrvate, pa iste godine srpska vojska pređe Savu ,i strašno potuče novoga ugarskog kralja Žigmunda. Tada car Lazar povrati Srbiji svu Mačvu sa Beogradom, pa onda zauze i Srijem i pogna madžarsku vojsku visoko uz Dunav. Među tim Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković osvoji Klis, Ostrvicu i još nekolike gradove dalmatinske, a već g. 1388. pade u Tvrtkove ruke sva Hrvatska od mora do Velebita. Iste godine i car Lazarev vojvoda Dimitrije Vojnović ote od Turaka grad Pirot. Tako Lazar i Tvrtko složnim radom vrlo prošire i zaokrugle srpsku državu.

Ali baš to je izazvalo silnog osvajača sultana Murata, da što prije spriječi napredak srpske države, koja se još jedina mogla mjeriti sa Turskim Carstvom. Sad Murat naumi da zada Srbiji odlučan, samrtni udarac. Pošto je iznova pokorio blgarskog cara Šišmana, sultan Murat I. skupi svu vojnu snagu svoju i svojih saveznika, pa sa tom silnom vojskom pade. na polje Kosovo, gđe zateče na okupu vojsku car Lazarevu. U Murata bješe sva osmanlijska sila i svi njegovi saveznici iz azijskih i evropskih državica, a s Lazarem bjehu samo njegova dva . zeta, Vuk Branković i Đurađ Sracimirović .(Banović Strahinja) i jedan odjel Tvrtkovih Srba Bosanaca, koje predvođaše vojvoda Vlatko Vuković. Uzdajući se u svoju brojnu nadmoć, sultan Murat pozove cara Lazara na predaju i pokornost. Al i ako je turska vojska bila trojinom veća, opet Srbi ne htjedoše ni čuti o predaji, nego se spremahu: ili svi da izginu ili da pobjede.

U oči same bitke car Lazar pričesti svu svoju vojsku u kosovskoj crkvi Samodreži i spremaše se da proslavi poslednji put svoje krsno ime Amosa proroka. U sred ratnog tabora Lazar priredi carsku večeru i pozove sve svoje vojvode, među kojima bješe i slavni junak sa Pločnika, Miloš Obilić, i njegova dva vjerna pobratima: Ivan Kosančić i Milan Toplica. Miloš je bio prvi i najomiljeniji junak u srpskoj vojsci, a to bješe izazvalo zavist u Lazareva zeta Vuka Brankovića, koji nije mogao Miloša ni očima gledati.

Ova bratska omraza dobro dođe Turcima, koji se najvećma bojahu Miloša, jer su znali: gđe je Miloš — tu je pobjeda. A da bi došli glave Milošu, Turci sad lukavim i potajnim načinom još većma podjare zavist i mržnju u Vuku Brankoviću, te ovaj ocrni Miloša kod cara. Lazara a optuži ga, da će izdati cara i otadžbinu. U oči samog Vidova dana, na carskoj večeri, car Lazar javno izobliči Miloša Obilića i prekori ga nevjerom i izdajstvom. Na to Miloš planu kao oganj živi i zavjeri se caru, da će mu sutra pokazati: Ko je vjera, ko li je nevjera! Sutra dan ranom zorom car Lazar postavi svoju vojsku u bojni red. Desno krilo srpsko vođaše Vuk Branković, lijevo Vlatko Vuković, a sredinu sam car Lazar. Uz Lazara bješe i njegov sestrić, Musić Stevan, pa vojvoda Dimitrije Vojnović, Banović Strahinja i Miloš Obilić sa svoja dva pobratima. Čim se Srbi postaviše u bojni red, odmah, polete na Turke i prvi otpočnu boj, te tako se otvori strašna i presudna

Bitka Kosovska,

koja se poče oko 7 časova iz jutra, na sam Vidov dan, 15. junija 1389. godine. Srbi silno jurišahu na guste redove osmanliske i potukoše Turke u svima pravcima, te ovi počeše ustupati. A kad bi u sred najžešće sječe i pogibije turske: tada, iz sredine srpske vojske isprednjači Miloš Obilić sa Ivanom Kosančićem Milanom Toplicom, te sva trojica polete u sred turskog tabora pravce šatoru car Muratovu. Jurnuvši u Turke, Miloš im dovikivaše svoje ime i pozivaše ih, da ga propuste Muratu, tobož, da će mu se predati. Turci prestravljeni već samim imenom Obilićevim bježahu pred njim bezobzirce, te Obilić prodre pod sam šator sultanov, pa potegne iz potaje noža i raspori turskog car Murata od učkura do grla bijela'. Hiljade i hiljade turskih ruku digoše se sad na ova tri osamljena Srbina. Obilić i njegova dva pobratima sad istom počeše nemilice sjeći i Turci padahu kao snoplje. Ali silna Turadija najzad svlada i Milana i Ivana i Miloša, te sva trojica junački izgiboše, pošto sjajno zasvjedočiše vjernost svome caru i svom otačastvu i stekoše besmrtnu slavu.

Kad Obilić proburazi Murata, u turskoj vojsci Nastade užasna zabuna i nered. Turci počeše naglo odstupati i konačna srpska pobjeda već bješe na domaku. Ali u tom odsudnom času Muratov sin Bajazit priskoči sa novom odmornom vojskom i ustavi turski odstupanje, te se bitka iznova raspali. U tome najžešćem okršaju car Lazar prodre duboko u tursku ordiju, te ga Turci nekako zarobe i odmah okuju. A Srbi, čim izgubiše s očiju svoga junačkog cara, počeše se kolebati i uzmicati. Turci sad iznova nagrnu svom silom i do dva sata po podne bitka bješe svršena. Cijelo Kosovo polje pokriše izginuli vitezovi srpski i turski, a Lab i Sitnica zamutiše se krvlju junačkom. Odmah za tim Bajazit pogubi cara Lazara i sve znatnije zarobljenike, da tako osveti smrt svoga oca Murata. Tijelo car Lazino bi sahranjeno u crkvi Gračanici na Kosovu, a nakon dvije godine svečano je preneseno u resavsku Ravanicu, zadužbinu Lazarevu. Kasnije Srbi preniješe svoga cara Lazu u novu Ravanicu, manastir Vrdnik u Srijemu, gđe i danas počiva. Sveta crkva srpska priznala je cara Lazu za svoga mučenika i svetitelja i slavi ga svakog 15. junija na Vidov dan pod imenom: sveti mučenik Lazar, car srpski.

Tako pade slavni care Lazo, ali bitka kosovska osta — neriješena. Bitka ova bila je tako strašna i krvava, da se za dugo nije znalo, ko je pobjeđen, ko li je pobjedilac. Pogubljena su oba cara, izginulo je mnoštvo i Srba i Turaka, ali više Turaka nego li Srba. Turci tad razbiše samo središte srpske vojske, ali oba srpska krila, i desno (Vukovo) i lijevo (Vlatkovo) vratiše se zdravo sa Kosova. Za to se s početka mislilo, da su na Kosovu Srbi pobjedili, pa tako je kralj Tvrtko i javio duždu mljetačkom i ovaj ga kao pobjedioca pozdravio, kad se vojvoda Vlatko sa bosanskom vojskom vratio sa Kosova. Pa ni sami Turci nijesu vjerovali u svoju pobjedu, jer ih je ona odveć skupo stala.

No kraj svega toga, Turci su na Kosovu mnogo dobili. Jer sve dotle Srpstvo je bilo još jedina sila, koja se mogla mjeriti sa Osmanlijama. Grčki i blgarski carevi još prije kosovske bitke priznaše turskog sultana za vrhovnog svoga gospodara i plaćahu mu danak. Još jedina Lazareva i Tvrtkova Srbija bješe slobodna. Osim Turskoga Carstva, Srbija je tad bila prva i najmoćnija država na Balkanskom Poluostrvu. Ona bješe neprobojni bedem protiv osmanlijske najezde, i Srbi tad bjehu jedina zaštita hrišćanske Evrope. Turci su, dakle, morali najprije taj bedem da poruše, pa tek onda da osvoje Caragrad i da proglase vlast polumjeseca nad krstom. Za to su Turci i obišli Grke i Carigrad, pa najprije rušili srpsku državu. Bojem na Marici i na Savru Osmanlije podsjekoše krila srpskoj snazi, a bojem na Kosovu zadadoše Srbiji samrtni udarac. Tada je propalo sve, što su dotle car Lazar i kralj Tvrtko uradili protiv Osmanlija.

Smrću Lazarevom rasuo se srpski savez, te poslije boja kosovskog nikada više srpski narod nije mogao onako udruženom snagom da se odupre neprijatelju. Za to je kosovska bitka presudna po cijelo Srpstvo. Ali kosovskom bitkom Turci otvoriše sebi širok put i u samo srce hrišćanske Evrope, te kasnije zakucaše svojim topuzom čak na vratima ćesarskoga Beča. U tome bješe najveći turski dobitak na Kosovu. Car Lazar je za rana bio predvidio tu opasnost, i molio je hrišćanske vladaoce, da mu pomognu u boju na Kosovu. Ali niko mu se živ ne odazva, pa ni Ugri, koji posdije Srba bjehu prvi na udarcu turskoj najezdi. Tako Turci redom obarahu nesložne Hrišćane, sve jednog po jednog: najprije Grke, pa Blgare, pa sad kidisaše na usamljene Srbe, da kasnije još lakše satru Ugre i Nijemce. Za to je kosovska bitka bila presudna po cijelo Hrišćanstvo.

Ali ne samo tuđinci, nego ni svi Srbi ne odazvaše se pozivu car Lazarevu. Jer kao što se na Marici borilo samo južno Srpstvo i podleglo, i kao što se na Savru borilo samo zapadno Srpstvo i podleglo: tako se i na Kosovu borilo samo sjeverno Srpstvo i — podleglo. Oni Srbi, koji ne bjehu u boju na Marici, dočekaše u brzo svoj poraz na Savru, a oni koji ne bjehu ni na Savru ni na Marici, doživješe svoje — Kosovo. A da su kojom srećom Srbi bili složni, ne bi bilo ni Marice, ni Savra, ni Kosova, pa ni Osmanliskog Carstva u Evropi.

Poslije boja na Kosovu Srbija bješe obezglavljena i ostavljena ia milost i nemilost osmanlisku. I što tad Osmanlije ne pretvoriše Lazarevo carstvo u svoj pašaluk, najviše se ima zahvaliti — Miloš Obiliću. Jer pogibijom Muratovom i Tursko Carstvo bješe vrlo poljuljano. Novi sultan Bajazit morade odmah trčati sa Kosova u Jedrene, da zauzme presto i da sačuva svoju državu od krvavih domaćih nemira. Tako se Srbiji olakša kosovski udar i ona se poče iznova oporavljati.

Po smrti Lazarevoj ostade u Srbiji njegova udovica, carica Milica, sa dva nejaka sina, Stevanom i Vukom. Milica odmah primi vladu u ime svojih sivova i poče vladati mudro i oprezno. Ali tadanje stanje Srbije bješe preteško i za najčvršću mušku ruku. Po zemlji se bjehu rasuli mnogi turski pljačkaši, robeći i paleći, a Milica ne imađaše potpore ni otkuda. Njen zet Vuk Branković, koji se zdravo vratio sa Kosova, otpadi se od Lazareve porodice i poče raditi da zavlada Srbijom, jer mišljaše, da on ima većega prava na srpski presto, nego sinovi Lazarevi. Zbog toga njegovog izdajničkog postupka, još onda poniče u narodu uvjerenje, da je Vuk izdao cara Lazu na Kosovu. Istina, o tome nekoji ljudi danas sumnjaju. Ali ako Vuk baš i nije, izdao car Lazara na Kosovu, izdao je njegove nasljednike poslije Kosova, a time je Vuk nanio ogromnu štetu svemu Srpstvu i potpuno zaslužio narodnu osudu.

No osim ove napasti s Vukove strane, Milica je imala goleme nevolje i sa Ugrima. Ugri ne samo da ne pomogoše Srbima na Kosovu, nego se još i koristiše srpskom nesrećom. Odmah poslije kosovske bitke Ugri otrgoše Mačvu i Beograd, pa onda počeše svaki čas upadati još dublje u Srbiju. Ono Vukovo izdajstvo i ovi ugarski upadaji najzad prinudiše caricu Milicu, da se po što po to izmiri s Turcima, ne bi li Srbija bar s te strane dobila mira. Tako Milica morade primiti ugovor mira, koji joj ponudi sultan Bajazit. Po tome ugovoru Bajazit priznade Lazarevim sinovima vlast nad svima zemljama, koje je držao Lazar do boja kosovskog, a oni se obvezaše, da plaćaju sultanu danak i da mu pomažu u ratu. A kao zalogu mira, Milica morade dati Bajazitu za ženu svoju ćer Oliveru. (Oliveri je bilo srpsko ime Mileva.) To bješe ogromna materinska žrtva, koju carica Milica morade prinijeti na oltar svoje otadžbine, da bi je zaštitila od opasnih prohtjeva. ugarskih i Vukovih.

Ali Ugri ne dosađivahu samo Srbiji, nego u isti mah upadahu i u Tvrtkove oblasti. Čim je kralj Tvrtko poslao svoga vojvodu Vlatka u pomoć caru Lazaru na Kosovo, Ugri uvrebaše tu zgodu, pa otmu od Tvrtka grad Klis i još nekoje gradove u Hrvatskoj. ALI čim se vojvoda Vlatko vratio sa Kosova, Tvrtko ga odmah pošlje s vojskom u Hrvatsku, te još iste 1389. god. decembra mjeseca Srbi i Hrvati tako potukoše Ugre, da ovi moradoše bježati glavom bez obzira. Onda Tvrtko povrati od Ugarske sve gradove, a za tim osvoji i dalmatinske gradove: Spljet, Šibenik, Trogir i ostrva Brač, Hvar i Korčulu. Tako sad dopade u srpske ruke cijela Hrvatska ispod Velebita i cijela Dalmacija osim grada Zadra, a već prije toga Tvrtko je imao svu Bosnu i Hercegovinu i svu Boku sa Primorjem do iznad Dubrovpnka.

Tada bosansko srpsko kraljevstvo dođe na vrhunac svoje moći i slave. Tada sve pouzdanje srpsko bješe u kralju Tvrtku i Tvrtko sad naumi da dokonča, što je započeo krunisanjem u Mileševu, kad se proglasio za naslednika Nemanjina. Tvrtko sad naumi da spoji obe srpske države, pa da pridruži Srbima i braću Hrvate, te da tako stvori nov bedem protiv najezde osmanlijske. I zbilja nikada Srpstvu ne bješe potrebniji takav vladalac, kakav je bio kralj Stevan Tvrtko I. Ali, po nesreći, baš tada kad je bio najpotrebniji, Srpstvo i njega — izgubi. Marta mjeseca g. 1391. ovaj veliki Srbin, kralj Stevan Tvrtko I., umrije, a. nakon sebe ne ostavi dostojna zamjenika. Njega trebaše, da nasljedi sin mu, Tvrtko II. Tvrtković. Ali ovoga potisnu njegov rođak, Dabiša Kotromanić, koji se također proglasi za kralja svih Srba i nasljednika Nemanjina, ali ne bješe kadar sačuvati ni Tvrtkove tekovine.

Iste god. 1391. i carica Milica završi dvogodišnju vladavinu svoju te na presto Lazarev sjede njegov stariji sin, knez

Stevan Lazarević,

koji tad navrši 21. godinu. Već prvih godina svoje vladavine Stevan se u svemu pokaza, da je dostojan sin Lazarev, a kasnijim velikim djelima svojim on steče besmrtnih zasluga za Srpstvo, te ga zahvalni narod srpski iz milošte prozva: Visoki Stevan.

Za maloljetstva Stevanova srpski narod je dvojako stradavao: čas Turci preko Srbije upadaše u Ugarsku, a čas opet Ugri odbijajući Turke upadahu u Srbiju, te srpski narod bješe izložen pljačkanju i jednih i drugih upadača. Takvom jednom prilikom Turci prodru i u Srijem, ali tu ih kod Manđelosa žestoko potuče Srbin Jovan Morovićki. No sad Bajazit naumi da pokaže svoju silu i novome kralju Dabiši, pa upade s vojskom u bosaneko kraljevstvo. Ali Srbi se slože, pa razbiju Turke i proćeraju iz Bosne. Kivan zbog ove nedaće, Bajazit udari na Đurđa Sracimirovića i preote mu grad Skadar i Drivast. A iste (1392.) godine priznade Bajazitovu vlast i Vuk Branković, koji se dotle držao nezavisno u kosovskoj i pećskoj oblasti.

Tako se Stevan Lazarević već s početka zatekao među dvije vatre, pa jednu vatru morade gasiti. Tu sad Srbima dobro dođe Oliverina udaja za Bajazita, kome je sad Stevan bio šurak. Bajazit je vrlo volio Oliveru, a Srpkinja Olivera bješe vrlo mudra i okretna, te je znala zadobiti sultana u korist mnoge srpske stvari. Oliverinim posredovaljem Stevan je stekao neograničeno povjerenje kod Bajazita, te ova dva vladaoca življahu kao rođena braća — sve do smrti Bajazitove. Takvim načinom Stevan iznova oživi i preporodi Srbiju, te ona opet posta vrlo ugledna i napredna. Još s početka Stevan se nazivao Samodržac i gospodar srpski, i za sve vrijeme njegove duge vladavine, u Srbiji ne bješe ni Turaka ni turske posade. Tako Stevan Oliverinom pomoći sačuva cjelinu i slobodu srpske države i u ovom najcrnjem vremenu, kad se svuda na Balkanskom Poluostrvu sve živo lomilo pod osmanliskim kopitom. A da bi sačuvao tu krvavu tekovinu, Stevan je morao prijateljevati sa svojim zetom Bajazitom i pomagati mu svojom vojskom. Ali on ne bi ni to činio, da ga nnjesu Ugri svojim neprijateljstvom otuđili i silom nagnali u naručje Turcima.

Knez Stevan Lazarević pomagao je Bajazitu i godine 1394. u boju na Rovnnama, protiv rumunskog vojvode Mirče, koji se bješe odmetnuo od Bajazita. No osim Stevana, Bajazitu tad moradoše pomagati i južni gospodari srpski, kralj Marko Mrnjačević, i braća Dejanovići, Konstantin Žegljigovac i Jovan Dragaš, koji bjehu pod turskom vrhovnom vlašću. Svi su oni pomagali Turcima ne po svojoj volji, nego po nevolji, pa za to je Marko u oči samog boja rekao Konstantnnu: Ja volim i Boga molim, da Hrišćani pobjede, pa makar ja prvi poginuo u ovom boju. I, zbilja, želja mu se ispunila: u boju na Rovinama, 10. oktobra 1394. god. među prvima pade i pogibe kralj Marko, a ubi ga neki Novak Dokmanović. Tu pogibe i Konstantin Žegljigovac i Jovan Dragaš sa osam tisuća vojske i tri vojvode.

Tako pogibe srpski junak nad junacima, najslavniji Srbin —Kraljeviću Marko. Marko proli svoju krv za Turke, ali za života i on se turske krvi dosta napio. Jer Marko je samo po imenu priznavao sultana za cara, a inače je konabio Turke gđe god ih je dočepao. Za 23 godine svoga kraljevanja Marko je utamanio sve Turke u svojoj državi i počinio silna junaštva. Svojim kraljevskim imenom i svojim ličnim junaštvom Marko je prićerao cara do duvara i naćerao Turcima toliki strah pod kožu, da nijesu smjeli ni pokušati, da upotrebe snagu Markovu protiv njegove braće Srba.

I ako je on bio obvezan, da pomaže Turcima u svima njihovim ratovima, opet kad god su Turci vojštili protiv Srba — Marko je ostajao kod kuće. Eto za što ne bješe Marka ni na Kosovu, ni na Pločniku, ni na Savru, ni na Dubravnici. Ali za to bješe Marka svuda i na svakom mjestu, gđe god je trebalo braniti nejake od silnih, gđe god je trebalo reći istinu i pravdu, gđe god je trebalo osvjetlati obraz na megdanu i pokajat Lazu i Kosovu. Marko je oličeno srpsko junaštvo, oličena snaga naroda srpskog — pouzdanje narodno. I za to srpski narod pravo ima što vjeruje, da Marko još živi. Jest, zaista, jošte živi Kraljeviću Marko: još živi srpsko junaštvo i srpsko pouzdanje, još živi narodni ponos srpski —i dokle taj junak živi, dotle će i Srpstvo živjeti!

Za života Markova Turčin Srbu ništa ne mogaše, pa u kraljevstvu Markovu carevaše potpuna sloboda srpska. Ali čim pogibe Kraljeviću Marko, kivni Turci pritisnuše sve zemlje njegove. Markova braća, Dmitar i Andrija, moradoše bježati sa ognjišta svojih otaca, te Bog zna gđe li u tuđem svijetu kosti ostaviše. I evo se navrši ravnih 500 godina, otkako južno Srpstvo sa Kraljevićem Markom izgubi posljednju zaštitu i slobodu svoju i pade u mrak najcrnjeg ropstva — pa kako tade, tako do danaske.

U boju na Rovinama Bajazit pretrpi strašan poraz. Ali knez Stevan Lazarević vrati se zdravo i odmah poče raditi na unutrašnjem preporođaju Srbije. U to doba (god. 1395.) i carica Milica sazida svoju zadužbinu, manastir Ljubostinju, te se pokaluđeri i dobi ime: Jevđenija. Na skoro i Vuk Branković pokuša da se otrgne ispod Bajazitova tutorstva. Ali njega Bajazit na prijevaru zarobi i odvede ga u Plovdiv. Tamo Vuk i umrije 6. oktobra 1393. kao turski sužanj, bez ikakve sile i vlasti, za kojom je toliko gramzio. Sve Vukove zemlje Bajazit dade knezu Stevanu, te tako Srbija još većma poraste.

Među tim, u bosanskom srpskom kraljevstvu već se ljuto osjetilo, da više nema silne ruke Tvrtkove. Novi kralj Dabiša bješe prava slabotinja i šeprtlja. Ta nemoć njegova ponajprije se pokaza u Hrvatskoj i Dalmaciji, gđe srpsku vlast potkopavahu oba ugarska kralja. Jer tada bjehu dva ugarska kralja, Žigmundo i Ladislav Napuljski, koji se dugo krviše među sobom, a obojica ne priznavahu Dabišu za kralja. Pa mjesto da se koristi ovim razdorom ugarskim, Dabiša ne zdađaše ništa pametnije, nego se obveza kralju Žigmundu, da će mu dati Hrvatsku i Dalmaciju i obeća, da će mu po smrti ostaviti u nasljeđe cijelo svoje kraljevstvo, samo ako ga Žigmundo prizna za kralja! Za tako ništavu platu nesrećni Dabiša prodavaše krvavu tekovinu Tvrtkovu! No u brzo je i sam Dabiša uvidio svoju pogrješku, pa ne htjede ispuniti ugovor. Ali Žigmundo diže na njega vojsku i prisili ga, da na novo primi istu pogodbu. Ovu sramotu svoju Dabiša ne mogašs preživeti, pa već 7. septembra 1395. god. presvisnu. Tako sad cijelo bosansko kraljevstvo, po Dabišinom ugovoru, trebaše da pripadne ugarskom kralju Žigmundu. Ali Srbi ne htjedoše ni da čuju za taj ugovor, nego izabraše za svoju kraljicu Dabišinu udovicu, Jelenu Grubu. Jelena je vladala samo tri godine. Pod izmak njene vlade udare Turci na Bosnu. Srbi junački odbiše Turke, al ovi ipak počiniše velike štete.

Za vlade Jelenine sa svim se odulariše silni bosanski velikaši: Sandalj Hranić, PavleRađenović, Đurađ Radivojević, braća Pavlovići, Vuk Vukčić, Hrvoje Vukčić i drugi. Imena ove gospode srpske treba dobro upamtiti za pouku svemu potomstvu. Jer ova gospoda, istina, počiniše i slavnih djela, ali kasnije oni i njihovi potomci počiniše u Bosni tolika zla, da Bosna i dan danas ispašta njihovu objest. Oni sahraniše Bosnu za uvijek. Oni ubiše srpsko kraljevstvo u Bosni. Oni i njihovi jadni izbranici, neki kraljevi, osramotiše povjesnicu srpsku, te povjest bosanskog kraljevstva sve od Tvrtka I. pa do propasti Bosne, nije ništa drugo, no samo jedna žalost i sramota srpska.

Imena ove gospode i njihovih izbranika, nekojih kraljeva bosanskih ne zaslužuju ni da se pomenu u povjesnici Srpstva, i pominju se samo donde, dokle je s njima tijesno skopčana zla sreća Srbinova. Jer ako je iko mogao potpunce pokazati, šta sve može jednom narodu da napakosti nesito velikaško vlastoljublje, zavist i nesloga bratska— zaista su to pokazala ova gospoda srpska. One baltičke Srbende, Ljutice i Bodrice, pravi su janjci prema ovim velikašima bosanskim. Oni barem bjehu tvrdi u vjeri svojih praotaca, pa i glavu dadoše, a vjeru srpsku ne prodadoše. Al ovo su tek bili pravi otpadnici i štetočine. Jer, osim sviju drugih zala, ova gospoda bosanska, zaoštriše još i vjersku podvojenost u Bosni i Hercegovini i učvrstiše prestolje današnjoj mržnji bratskoj. Sa njima i s njihovim koljenom razgrana se tamo Srpstvo triju vjera od šest mustara. Oni bjehu prvi, kad se za ljubav vlasti trebalo bogumiliti, latiniti i turčiti, a poslednji, kad je trebalo spasavati narodnu srpsku crkvu i državu srpsku. Život, i rad ove silne gospode srpske protkan je kroz cio život bosansko-srpskog kraljevstva poslije slavnoga Tvrtka Prvog. A sav taj njihov život i rad evo ovo je: razuzdanost, izdajstvo, vjerolomstvo i krvoločna otmica vlasti.

Srpska kraljica Jelena Gruba bješe samo igračka u rukama ove gospode. Mjesto da pomognu doziđivati kuću Tvrtkovu i car Lazarevu, ova se gospoda odvrljiše svak na svoju stranu i počeše carevati ia svoju ruku: sklapahu među sobom saveze, ratovahu jedni na druge, pa čak i sa drugim državama vezivahu ugovore—a sve bez znanja i odobrenja svoga kralja i gospodara. Najzad oni izazovu u zemlji strašne nerede, te kraljica Jelena bude zbačena, a na presto srpski posade Ostoju Kotromanića. Čim se Ostoja zakraljio, udare na Bosnu Ugri. Ali Srbi u dva maha potuku Ugre: na Dubici i Usori. Na skoro se Ostoja sporazumije sa ugarskim kraljem Ladislavom Napuljskim, te postavi kraljevskog srpskog velikog vojvodu Hrvoja Vukčića za svoga upravnika u Dalmaciji i Hrvatskoj.

Ali kad Hrvoje poče tajno šurovati sa Ladislavom, onda se kralj Ostoja obrne drugom ugarskom kralju Žigmundu. Na to opet Hrvoje Vukčić i Sandalj Hranić dignu velikašku bunu i sazovu sabor, pa zbace kralja Ostoju. Ostoja se povuče u tvrdi grad Bobovac, a na njegovo mjesto zakralji se sin Tvrtka I., onaj Tvrtko II. Tvrtković, koji se bio sprijateljio sa ugarskim kraljem Ladislavom. Za ovu uslugu Ladislav dade Hrvoju naziv hercega spljetskoga i pokloni mu grad Spljet i ostrva Brač, Hvar i Korčulu. Ali sad opet Žigmundo, drugi kralj ugarski, napade Bosnu. Prvi put Srbi odbiše silu Žigmundovu. Ali Žigmundo se obrati papi i uvjeri ga, da on ratuje samo protiv bezbožnika (bogumila i pravoslavnih), te papa pozva sve rimokatolike bosanske da pomognu Ugrima, a njima se pridruže još i mnogi poljski plemići sa 60 hiljada svoje vojske. Žigmundo spoji svu ovu silu i tako upadne u Bosnu, ali naiđe na žestok otpor.

Otimajući teškom mukom stopu po stopu, Ugri dopru do grada Dobora, te poslije strašne bitke zarobe kralja Tvrtka i mnogu vlastelu srpsku. Sad kralj Žigmundo posječe 126 plemića srpskih i tjelesa im pobaca niz doborske stijene u rijeku Bosnu. Ali se ne usudi, da prodire dublje u Bosnu; nego se vrati u Ugarsku, a sobom povede zasužnjenog kralja Tvrtka Tvrtkovića. Tada mnoga srpska vlastela, pa i silni Hrvoje Vukčić, prebjegnu u službu Ugrima i prime latinsku vjeru. No svi ostali Srbi u kraljevstvu bosanskom ne mogahu zaboraviti slavnu svoju prošlost, nego se spreme na novu borbu, te po drugi put izaberu za svoga kralja Ostoju Kotromanića. Ali Hrvoje i njegove pristalice htjedoše da podvrgnu Bosnu ugarskoj vlasti. A kad Srbi to ne šćedoše, onda Hrvoje, primivši od Žigmunda, bogatu nagradu, predade Ugrima Hrvatsku i Dalmaciju, pa tako propade srpska vlast u tim zemljama. Za tim Žigmundo osvoji svu sjevernu Bosnu, a kralju Ostoji ostade samo južna Bosna sa humskom i trebinjskom oblasti do mora.

Sad Ugri izazovu zavist među bosanskom vlastelom, te se ovi počeše užasno krviti, pa Herceg Hrvoje Vukčić pozva u pomoć i same Osmanlije protiv vojvode Sandalja. Tada se Turci prvi put ugnjezdiše u bosanskom kraljevstvu i postaviše svoju vojničku posadu u Vrh-bosni (današnjem Sarajevu). Na skoro umrije kralj Ostoja Kotromanić i ostavi zakonitoga sina Stevana i vanbračne sinove Radivoja i Tomu. Za kralja bude izabran i priznat Stevan Ostojić Kotromanić, Ali već treće godine njega zbaci Tvrtko II. Tvrtković, koji se oslobodi ugarskog sužanjstva, pa zavlada po drugi put cijelim kraljevstvom. Za sve ovo vrijeme Bosna se vrćela u najgrđem metežu i neredu, te se bogumilstvo i papinstvo širilo na sav mah. S druge strane opet Osmanlije robiše i pališe zemlju i odvodiše narod u roblje, pa što je bilo lošije to prodavaše, a što bješe bolje to isturčiše. Tako se od kršne Srbadije bosanske počeše stvarati ljuti janičari, najžešće krvopije srpske.

Sva ova vratolomija u Bosni dešavala se od g. 1395. do 1421., a za cijelo to vrijeme u Srbiji vladaše mudri i junački sin car Lazarev, Visoki Stevan. Po smrti Vuka Brankovića i Stevan je imao velike muke i borbe sa Vukovim sinovima, braćom Vukovićima: Grgurom, Đurđem i Lazarem. Kasnije se otpadi od Stevana i njegov brat, Vuk Lazarević. Ali najzad Stevan srećno savlada sve ove svoje protivnike i povrati zemlji red i mir. Među tim, tatarski kan, silni Demir Tamerlan, bješe osvojio mnoge Bajazitove zemlje u Maloj Aziji, pa pođe da uništi cijelo Tursko Carstvo. Bajazit skupi svu svoju silu i sukobi se sa Tamerlanom u odsudnom boju na Angori 20. junija 1402. U tome boju Tamerlan do noge potuče sultana Bajazita i zarobi ga. Na skoro Bajazit presvisnu od jada i žalosti, a njegovi sinovi rastrgoše njegovo carstvo, i počeše jedan drugog, krvnički goniti, te tako silno Tursko Carstvo dođe na ivicu propasti. Tada hrišćanski vladaoci dobiše poslednju priliku, da proćeraju Osmanlije iz Evrope. Ali među njima vladaše tolika zavist i nesloga, da se niko živ ne pomače, te se Turci iznova osiliše. Samo jedan jedini čovjek korisno upotrebi turski poraz ia Angori i učini sve, što jedan čovjek učiniti mogaše. Taj čovjek bješe: Visoki Stevan, knez srpski.

U boju na Angori (u Maloj Aziji) Bajazitu je pomagao i knez Stevan sa bratom Vukom i njihovi sestrići, Grgur i Đurađ. Srbi tada počiniše takva čuda od junaštva, da im se i sam Tamerlan divio. No najvećim junaštvom odlikova se tad knez Stevan, koja tako osta do pošljetka vjeran svojoj viteškoj riječi, koju je bio zadao svome zetu Bajazitu. Ali smrću Bajazitovom Stevan bješe razriješen od zakletve, te vrativ se sa svojom vojskom iz Male Azije, dođe u Carigrad, pa uglavi sa grčkim carem savez protiv Osmanlija i vjenča se despotskim vijencem. Tako Stevan podiže Srbiju na despotovinu i učini je sasvim nezavisnom. Vrativ se iz Carigrada, despot Stevan odmah udari na Turke i potuče ih do noge u boju kod Gračanice na Kosovu, te povrati nekoje gradove. Tada Stevan osvoji od Turaka i zemlje u Dukađinu i na Tari i na Limu, pa tako spoji svoje međe sa međama svoga zeta Đurđa Sracimirovića.

Ali tek što je Stevan zaratio na Turke, Grci ga iznevjere i pogode se s Turcima. Te sad Stevan odluči da izvrši vazdašnju svoju namjeru: da se združi sa, Ugrima protiv Osmanlija. Godine 1403. despot Stevan i ugarski kralj Žigmundo sklope ratni savez i ugovor, po kome Srbija opet dobi Mačvu sa Beogradom i Golubac. Onda Stevan osvoji od Osmanlija Niš i druge pogranične gradove, a od Vukovića preuze Sitnicu i Hvosno i pridruži sve Srbiji. A da bi obezbjedio ove tekovine, poče dizati i utvrđivati gradove po cijeloj zemlji, a naročito utvrdi Beograd. Beogradu dade Stefan osobite povlastice i velika prava. Tako privuče u njega mnoštvo naroda, trgovaca i poduzetnika, te Beograd pod Stevanovom vladom u brzo postade glavno trgovačko i prosvjetno središte i procvjeta kao nikad dotle. Pošto ga je tako utvrdio i ukrasio, despot Stevan prenese svoju prestonicu iz Kruševca u Beograd.

Za to vrijeme (11. novembra 1405. god.) umrije carica Milica i bi sahranjena u svojoj zadužbini Ljubostinji. God. 1407. Visoki Stevan sazida nov grad Resavu i u njemu sazida divni manastir Manasiju. Sad Stevan prikupi u Manasiju mnoge učene ljude i književnike, te Manasija postade nov rasadnik prosvjete srpske, pa i sam despot Stevan bavio se pisanjem knjiga kad god je dospio. Za tim podiže on širom Srbije mnoge bonice, sirotišta i stanove za putnike, pa dotjera u red sudove, činovništvo i svu upravu državnu. Na skoro Stevan preuze i od kralja Ostoje bosanski grad Srebrnicu sa cijelom oblašću, te poveća Srbiju i na toj strani. Eto tako Visoki Stevan upotrebi kratki odmor, koji Srbija steče poslije kosovske i angorske bitke.

Za cijelo to vrijeme Bajazitovi sinovi vođahu među sobom krvoločan rat. U taj osmanlijski razdor umješao se i despot Stevan, te Srbi zajedno s Turcima tukoše Turke i trošiše im snagu. U toj borbi izgiboše tri sina Bajazitova, pa najzad poslednji Bajazitov sin zavlada cijelim Turskim Carstvom, pošto potuče i ubi svoga brata Musu u odlučnom boju na Čamurliji god. 1413. No Mehmed ovu pobjedu zadobi srpskim junaštvom, pa morade ustupati svome savezniku, despotu Stevanu, sve zemlje do Sredca (Sofije), a u jedno priznade Mehmed nezavisnost Srbije, te Srbi više ne bjehu dužni davati sultanu ni danak ni pomoć u ratu.

Među tim, već davno bješe umro zetski gosdodar Đurađ Sracimirović i nasljedio ga sin mu Balša II. Balšić, koji je neprestano ratovao s Mljecima, dok je sačuvao svoju očevinu. A kad Balša umrije, onda njegov ujak, despot Stevan, zauzme sve zemlje Balšine, pa za tim osvoji i Budvu, Bar, Drivast i sva okolna mjesta u primorju, koje bjehu Mljeci preoteli po smrti Balšinoj. Tako se i cijela Zeta spoji sa Srbijom, te sad Srbija bješe još veća nego pod car Lazarom. Zaslugom ovoga viteškog, plemenitog i mudrog vladaoca, Visokog Stevana, Srbija opet postade velika i moćna, i sad ona (osim Turske) bješe jedina slobodna država na Balkanskom Poluostrvu.

Ovaj veliki Srbin ne imađaše od srca poroda, a brata mu Vuka bjehu ubili Turci. Za to despot Stevan sazove Srpski Sabor u Srebrnicu kod Rudnika i na tom saboru svečano proglasi za nasljednika srpskog prestola svoga sestrića Đurđa Vukovića, srednjeg sina Vuka Brankovića. Na skoro za tim, u oči svetog Ilije 1427. god. umrije Visoki Stevan, pošto je upravljao Srbijom punih 38 godina i divno osvjetlao srpski obraz. Despot Stevan umrijs u svojoj Prestonici Beogradu i bi svečano sahranjen u svojoj zadužbini Manasiji, a sav srpski narod zavi se u crno i gorko procvili nad grobom ove poslednje sjajne zvijezde na nebu stare države srpske. Odmah po smrti Stevanovoj primi despotsku vlast Brankovićev sin Đurađ, a s njim se osnova na srpskom prestolu nova dinastija:

Loza Brankovića,

koja dade Srpstvu puno slavnih junaka i mučenika za slobodu srpsku. Đurađ je bio već star, kad je primio vladu, i već se bio proslavio u mnogim bitkama kao velik vitez i junak prvog reda. Sav dotadanji život Đurđev bio je sama borba i patnja. Već dotle Đurađ se bio napatio muka svakojakih, ali tek sad nastaju grdne patnje i njegove i svega naroda srpskog. Čim je despot Stevan umro, novi sultan Murat II. oglasi, da je Srbija njegova zemlja i zatraži od despota Đurđa, da mu preda despotovinu. Đurađ odbi taj zahtjev, a Turci svom silom nagrnu u Srbiju, pa prodru čak do Kruševca i osvoje ga. U toj nevolji, da bi dobio zaklona, Đurađ ustupi Ugarskoj svu Mačvu, Beograd i Golubac, a za to dobi u zamjenu mnoge ugarske gradove u Banatu, Bačkoj i Srijemu, od kojih bjehu najvažniji: Slankamen, Stari Bečej, Kupinik, Kulpin, Sveti Andrija, Debrecin, Satmar, Serdahelj, Tokaj, Talja, Munkač, Rac, Besermen, Meze Tur, Tur-Keve, Solnok, Tisa Varnjaš, Čongrad, Arad, Lipovo, Totšar, Gelec, Četertehel, Vilagoš, Veliki Bečkerek i.drugi, a kasnije dobi još i Zemun i Mitrovicu. Uza sve ove gradove Đurađ dobi velike vlastelinske posjede i poče na njih naseljavati svoje Srbe iz Srbije, te se tako još većma umnoži ono staro Srpstvo u Ugarskoj.

Tako Đurađ prenese srpsku despotsku vlast i na ugarsko zemljište, a između sebe i Turaka utisnu Ugre, koji mu obećaše pomoć protiv Turaka. Među tim, Turci sve dublje prodirahu u Srbiju na očigled velike vojske ugarske, te Srbi još onda počeše uviđati, da ih Ugarska ne može spasti od osmanlijske najezde. S toga Đurađ morade moliti za mir. Turci pristanu na mir, ali zadrže sebi Kruševac, Niš i Golubac, a uz to Đurađ se obveza, da im plaća 50.000 dukata godišnjeg danka i da im daje ratnu pomoć od 3 000 vojnika. Tako Srbija opet izgubi svoju nezavisnost. A da bi sačuvao bar ono malo slobode, Đurađ odmah poče podizati po Srbiji nove gradove i opravljati stare, pa među ostalim sazida iz temelja i znameniti grad Smederevo koje se dovrši god. 1430. Sad Đurađ smjesti svoju prestonicu u Smederevo, te po tome svome gradu on je prozvan: Đurađ Branković Smederevac.

S početka Đurđeve vlade u Bosni kraljevaše po drugi put Tvrtko II. Tvrtković. On bješe povratio od Turaka Vrhbosnu i sklopio s Mljecima savez protiv hrvatskog velikaša Ivana Cetinskog, koji otimaše srpske zemlje. Ali taman kad se Tvrtko spremao, da suzbije Hrvate, bosanski velikaši knez Radivoj Ostojić i Radoslav Pavlović, pozovu u pomoć Turke, da bi preoteli presto Tvrtkov. Tvrtko prvi put srećno odbi Turke i njihove saveznike, ali oni udare na Bosnu i drugi i treći put, pa Tvrtko morade ustupiti sultanu nekoliko gradova. Prisiljen tom nevoljom, Tvrtko se sa svim baci u naručje Ugrima i prizna vrhovnu vlast ugarsku. Time sa svim otuđi od sebe i narod i vlastelu, jer ovi ne mogahu zaboraviti svoje dotadanje borbe sa Ugrima. No najviše je narodu bilo žao, što je Tvrtko pomagao rimske svećenike, koji su javno upotrebljavali sve moguće načine, da bi sav narod preveli u rimsku vjeru. Uz to još i Turci sve češće upadahu, pa opet zauzeše tvrđavu Vrhbosnu i utvrdiše se u njoj. Videći da ga Ugri ne mogu sačuvati od Osmanlija, kralj Tvrtko najzad prizna sultanovo starješinstvo i obeća 25 hiljada dukata danka.

Ovim zapletom u Bosni koristi se despot Đurađ Smederevac, te pridruži Srbiji tvrdi grad Zvornik i cijelu Usoru. Đurađ je tada bio u velikom prijateljstvu i sa Turcima i sa Ugrima. Ali sad sultan naumi, da poruši Đurđevo prijateljstvo sa Ugrima, te zaprosi u Đurđa njegovu šćer za ženu. Đurđu je to bilo kao grom iz vedra neba, ali morade pristati, te lijepa Mara Brankovićeva posta sultanija i bi odvedena u Jedrene. Udajom Marinom Đurađ zapade među dvije vatre: vrlo se zamjeri Ugrima i zapadu, a ne ublaži Turke. Jer kad za tim Ugri potukoše jednu tursku vojsku na Godominu pred samim Smederevom, tada sultan Murat objedi Đurđa, da je on tome kriv i zahtjevaše, da mu ovaj preda Smederevo. Đurađ u istinu nije bio kriv turskom porazu, ali Turci silom tražiše povoda da napadnu Srbiju.

Kad Đurađ odbi zahtjev Muratov, onda silna osmanlijska vojska od 200 hiljada vojnika grune na Srbiju sa tri strane, pa opkoli i samo Smederevo. Đurađ ostavi Smederevo na svome sinu Grguru pa sa najmlađim sinom Lazarom pređe u Ugarsku, da traži pomoći od kralja Albrehta, a srednji mu sin Stevan bio se tad zatekao u Jedrenu kod svoje sestre sultanije Mare. Ugri ne dadoše Đurđu nikakve pomoći. A dok se on tamo bavio, Turci g.1439. zauzmu Smederevo, pa zarobe Grgura Brankovića i odvedu ga u Jedrene, pa i njega i Stevana bace u tamnicu. Za tim Turci opljačkaju svu Srbiju i odvedu u ropstvo mnogo Srba, koje kasnije isturčiše i načiniše od njih svoje janičare. Tada Murat oslijepi oba svoja šuraka, Grgura i Stevana Brankovića. U isto vrijeme Turci udariše i na Bosnu, te iznova utvrdiše svoju vlast nad kraljem Tvrtkom.

Od svih Ćurđevih zemalja sad još samo Zeta bješe slobodna. Videći, da se ničemu ne može nadati od Ugarske, despot Đurađ ode u Zetu i nastani se u gradu Baru. Ali Murat zatraži od Barana, da mu izdaju Đurđa, te Đurađ prebjegne u Budvu. Otud ode u Dubrovnik, a kad ga Murat i tamo potraži, onda se vrati opet u Ugarsku i poče iznova nagovarati ugarskog kralja, da udari na Turke. Jedva jednom krenu se ugarska vojska. No Turci je preuhitre, pa upadnu u Ugarsku i prodru do Sibinja. Ali tu ih u dva maha potuče sibinjski vojvoda Jovan Hunjadi, koga je srpski narod opjevao pod imenom Sibinjanin Janko.

Sad despot Đurađ digne na oružje 25 hiljada ugarskih Srba, a toj vojsci pridruži Janko 15 hiljada svoje vojske, pa zajedno upadnu u Srbiju. Despot Đurađ i Sibinjanin Janko u brzo osvoje od Turaka svu Srbiju i prodru čak do Sofije, pa osvoje i taj grad. Đurađ je htio da goni Turke i dalje, ali Madžari ne htjedoše, nego se vrate, a Đurađ ostane sam sa svojom vojskom. Na prelazu preko Suve Planine Đurđa sustigne velika turska vojska. Boj se zametne na Kunovici i Srbi do noge potuku Osmanlije, pa tu pogibe i sam glavni vojvoda turski. Za to vrijeme bješe skočio na oružje srpski narod i po drugim krajevima i stresao sa sebe ropstvo. Tako Đurađ iznova zavlada Srbijom i Zetom i zaključi s Turcima ugovor mira na 10 godina. Po, tome ugovoru Đurađ osta pod vrhovnom turskom vlašću i obeća Turcima danak i ratnu pomoć. Tada se vratiše iz ropstva i njegovi oslijepljeni sinovi; Grgur i Stevan Branković.

U ovoj poplavi Turci su strašno opustošili Srbiju: gradove i sela rušiše, pališe i raseliše; crkve i manastire obesvetiše i razoriše; narod opljačkaše, mučiše, ubijaše i odvodiše u ropstvo.Te sad Đurađ živo prionu, da se koristi uglavljenim mirom, te da narod i zemlju oporavi od ovoga strašnog udarca. Ali sad Ugri iznova zarate na Turke, pa pozovu i Đurđa. Đurđe ne htjede prekršiti ugovor mira, koji mu bješe dobro došao. On je savjetovao Ugre, da pričekaju, dok isteče ugovoreni mir. Oni ne poslušaše Đurđa, nego odmah objave rat. Ali u odsudnome boju Turci tako strašno potuku i raspršte ugarsku vojsku, da u tom boju pogibe i sam kralj ugarski Vladislav, a Sibinjanin Janko jedva se živ spase. Ovaj boj bio je g. 1444. kod Varne na Crnom Moru. To bješe prvo Kosovo ugarsko.

Ali već poslije četiri godine (1448.) Ugri iznova skupe veliku vojsku. S tom vojskom Sibinjanin Janko prođe kroz Srbiju i padne na Kosovo. Tu se zametne strahovit boj, koji potraja tri puna dana i svršp se potpunom pobjedom turskom. Ugarska vojska bi satrvena tako, da se samo jedan mali dio spasao. Sa tim ostatkom bježaše Sibinjanin Janko glavom bez obzira.pa jedva jedvice iznese živu glavu. To bješe drugo Kosovo ugarsko — baš na samom Kosovu polju — te još i danas ima uzrječica: Postradao ko Janko na Kosovu. Na skoro za tim, god. 1453. turski sultan Mehmed II. osvoji i sam grad Carigrad, te počini u njemu strašna zvjerstva i pustoš. Sad se uprepasti sav hrišćanski svijet i zadrkta sva Evropa.

Čim se utvrdi u Carigradu, sultan Mehmed okrenu na Srbiju i zatraži od Đurđa Smederevo i još neke važne gradove. A kad to Đurađ odbi, onda Mehmed godine 1454. grune na Srbiju sa silnom vojskom. Đurađ izbaci prema Turcima dvije srpske vojske: jednu u Dubočici, drugu u Sitnici, a treća čuvaše Smederevo. Za tim Đurađ skloni sav narod u gradove, pa onda on sa svojom porodicom ode u Ugarsku, da traži pomoći.

Onom srpskom vojskom u Dubočici zapovjedaše junački vojvoda leskovački, Nikola Skobaljić. Skobaljić prvi dočeka Turke, te ih strašno potuče i raspe. Ali Turci iznova udare s drugom još većom vojskom, te poslije ljutog i očajnog boja, Srbi podlegnu, a Turci uhvate Skobaljića i njegova strica i žive ih nabiju na kolje: U tome pristiže Srbiji u pomoć despot Đurađ sa Sibinjanin Jankom, koji dovede nešto malo vojske sastavljene od ugarskih Srba. Ovim Srbima pridruži se i ona srpska vojska u Smederevu, koja noću nenadno ispade iz grada i udari na Mehmedov stan, te strašno zbuni, pobije i rašćera Turke. Sad ova šaka Srba pogna silnoga Mehmeda, osvojioca Carigrada, te proćera i njega i svu njegovu ordiju preko cijele Srbije čak do Sofije. Među tim, despot Đurađ i Sibinjanin Janko sa drugom vojskom dolete nenadno pod Kruševac, pa i tu potuku Turke i satru ih tako, da je zarobljen i najglavniji sultanov vojvoda Ferizbegović. Za tim Đurađ i Janko osvoje sve zemlje do iza Pirota, pa onda se Janko vrati kući, a despot Đurađ osta u slobodnoj Srbiji.

Dok se sve ovo zbivalo u Srbiji, dotle u Bosni bješe umro kralj Tvrtko Tvrtković, a na njegovo mjesto bi izabran nezakoniti sin Stevana Ostoje Kotromanića, Toma Ostojić Kotromanić, koji se zvao još i Hristić. Kralj Toma odmah oslobodi od Turaka Vrhbosnu, a za tim povrati i od despota Đurđa Srebrnicu i sve što je Đurađ držao u Bosni. Da bi se učvrstio na prestolu, kralj Toma primi rimsku vjeru i sa svim podleže utjecaju papskom i ugarskom, te poče goniti pravoslavne i bogumile.

No u to doba u Zahumlju vladaše pod turskom zaštitom silan vlastelin, sinovac i nasljednik - Sandalja Hranića, veliki vojvoda Stevan Vukčić Kosača. Kosača bješe vrlo silovit i nemiran čovjek, te je ratovao sa cijelim svijetom: i sa bosanskim kraljevima, i sa despotom Đurđem; i sa Mljecima, i sa Turcima, pa i sa Dubrovčanima. On bješe u zavadi i sa kraljem Tomom i Toma se njega najviše bojao, te ga sad ponudi da se izmire i zaprosi njegovu šćer Katarinu. Kosača dade Tomi Katarinu, ali mu to ništa nije smetalo da radi samostalno na svoju pesnicu. A da bi što jače obilježio svoju vladalačku nezavisnost prema kraljevstvu, Kosača izmoli od njemačkog cara Fridriha naziv hercega, a srpski će to reći: vojvoda. Te sad se Stevan Kosača poče zvati Herceg i čuvar groba svetog Save, a svoju oblast prozva Vojvodinom (hercegovinom) sv. Save.

Tako od starog srpskog Zahumlja g. 1448. postade današnja Hercegovina, koja bi srpski trebala da se zove: Vojvodina ili Vojvodstvo. Negđe u to toba herceg Stevan Kosača dozida i obnovi onaj Tvrkov grad u Boki, te se i taj grad po njemu prozva: Herceg Novi, a dotle se zvao samo Novi Grad, kao što ga i danas zovu Talijani. Od tad se herceg Stevan još većma osili, te već od njega niko živ ne imađaše mira pa ni njegovi rođeni sinovi: Vlatko, Vladislav i Stevan.

U to doba Mlječani lukavstvom i prijevarom otuđe od despota Đurđa svu Zetu. Ali je ne smjedoše oni zauzeti, nego se zadovolje time, što nametnuše Zeti nova gospodara, svoga čovjeka. Taj čovjek bješe: Stevan Crnojević, najsilniji vlastelin zetski, sa kojim se u Zeti osnova kratka vladalačka

Loza Crnojevića.

Stevan Crnojević vladaše pod zaštitom mljetačkom,, ali naskoro on se pokaza dostojan gospodar Zete. On sazida na Skadarskom Jezeru grad Žabljak i u njemu utvrdi svoju prestonicu, pa odmah zapodjenu osvetnički rat na Osmanlije. Za sve vrijeme svoje vlade Crnojević je ratovao s Turcima i gotovo u svima bojevima bio je pobjedilac. Istina, on otrže Zetu od Srbije za uvijek, al' on joj položi i temelj državne samostalnosti, te na tom temelju njegovi potomci Crnojevići sagradiše nepobjedno gnjezdo sokolovo: današnju —Crnu Goru.

U isto ovo doba na mutnome nebu srpskom zasja neobičnim sjajem nova jedna zvijezda, koja obasja velikom nadom sav hrišćanski svijet. To bješe: Đurađ Kastriotić Skenderbeg, gospodar Arbanije, najveći junak, najslavniji vitez svoga doba. Prađed Đurđev zvao se Branilo i bio je veliki vlastelin srpski. Za vlade poslednjeg Nemanjića, cara Uroša V., Branilo je bio upravnik Kanine, a kasnije njegov sin Konstantin Branilović dostade upravnik Pologa. Još kasnije, Konstantinov sin Ivan postade gospodar cijele Maće u Arbanija, pa tu u Maći ovaj Ivan Branilović i žena mu Vojisava rodiše oko godine 1403. sina Đurđa, koji se kasnije prozva Kastriotić Skenderbeg.

No još za djetinjstva Đurđeva Turci pokore Maću i cijelu Arbaniju, pa odvedu Đurđa kao taoca u Jedrene. Đurađ odraste na dvoru sultana Murata II. i još tamo pokaza toliko junaštva i mudrosti, da ga je sultan vrlo zavolio i od milošte prozvao ga Iskanderbeg, što će reći: gospodin Aleksandar ili gospodin Branilović, jer Aleksandar se srpski kaže Branilo ili Branko. Te po tom turskom nadimku Iskanderbeg srpski narod ga, prozva Skenderbeg, pa onda se i on sam tako nazva. Kad Turci jednom počiniše strašan pokolj u Maći, Đurađ odbjegne od sultana, uskoči u Arbaniju, sakupi narod oko sebe i digne velik ustanak, pa u brzo oslobodi i očisti od Turaka, svu Arbaniju i počne vladati nezavisno u svojoj prestonici Kroji. Kastriotić je živjeo u prijateljstvu sa Stevanom Crnojevićem, te njih dvojica zajednički ratovahu s Turcima.

Đurađ Kastriotić vladao je Arbanijom pune 24 godine, krveći se neprestano sa Turcima. Za te 24 godine Đurađ je u šezdeset i nekoliko ljutih bojeva razbio tursku vojsku i potamanio silne Osmanlije. Veli se, da je za te 24 godine Đurađ Kastriotić sam svojom rukom posjekao oko dvije hiljade Osmanlija. U svakom boju on je bio prvi, a kad se ustupalo poslednji. Bješe to čovjek silan, vrlo krupan, visok, lijep, nenadmašno hrabar i neumoran. I glad, i žeđ, i toplotu, i hladnoću .— on je podnosio čeličnom izdržljivošću. Za umor nije znao: dok nije oslobodio zemlju od Turaka — nikada nije spavao više od dva sata dnevno. No kraj svega juvaštva on je bio i vrlo mudar, dosjetljiv i lukav, ali i vrlo milostiv, velikodušan, darežljiv i pobožan. Sa ovih vrlina pronijelo se ime Đurđa Kastriotića po cijelom tadanjem svijetu. I moćni vladaoci i ubogi siromasi bjehu uprli oči u ovoga velikoga Srbina i od njega se tad nadaše svome spasenju cijelo Hrišćanstvo, jer ime Đurđa Kastriotića bješe najveće strašilo za Osmanlije.

No dok je Đurađ Kartriotić odbijao tursku silu od Arbanije, dotle je ona sve žešće nasrtala na Srbiju i Bosnu. S proljeća god. 1455. sultan Mehmed iznova udari na srpsku despotovinu silnom vojskom i opsjede Novo Brdo. Srbi se lavovski braniše, a osobito Novobrđani. No dok je despot Đurađ uzalud tražio pomoći od Ugarske i Njemačke, Novo Brdo pade, a za tim Turci krvavom mukom osvoje i Prilepac, Gnjilan, Prištinu, Prizren i druge gradove srpske. Sad Đurađ morade moliti za mir, pa ustupi Turcima sve južne krajeve do zapadne Morave i morade im dopustiti, da mogu preko Srbije udarati na Ugarsku. I doista već do godine sam sultan Mehmed udari na Beograd, ali tu ga razbi Sibinjanin Janko pomoću ugarskih Srba, među kojima se najvećma odlikovaše Srbi Šajkaši (Nasadiste) sa svojim dunavskim šajkama. Iste godine Janko se razboli od kuge i umre u Zemunu 11. avgusta 1456. god. A Janka ne preživi dugo ni njegov ratni drug, despot Đurađ Smederevac. Iste godive u oči božića umrije, u Smederevu ovaj čestiti vladalac i veliki mučenik, koji je učinio za srpsku slobodu sve, što se tada moglo učiniti.

Despot Đurađ Branković Smederevac ostavi za sobom tri sina i svoju udovacu, despoticu Jerinu. Pošto mu dva starija sina Grgur i Stevan, bjehu oslijepljeni, primi vladu najmlađi brat, Lazar Branković. Despot Lazar odmah uglavi mir sa sultanom Mehmedom i povisi plaćanje danka Turcima. Na skoro zavlada u despotskoj porodica razdor, te Lazarev brat slijepi Grgur i njihova sestra, carica Mara, udovica Muratova, moradoše prebjeći u Tursku, pod zaštitu sultana Mehmeda, a odmah za tim umrije i njihova majka, despotica Jerina. No malo za tim, 20. januara 1458., umrije i despot Lazar, a ne ostavi svoga poroda, te sad u Srbiji nastade užasna zabuna i nered. U tome metežu pojavi se na srpskoj međi s juga osmanlijska, a sa sjevera ugarska vojska, te obezglavljeni srpski narod ne znađaše već šta da započne.

Najzad Srbi izaberu i postave u Smederevu despotsko namjesništvo, koje sačinjavahu tri lica: Lazareva udovica, despotica Jelena pa njen djever, slijepi despot Stevan, i despotov veliki vojvoda Mihajlo Anđelović, rođeni brat sultanovog vezira, poturice Mahmuda. Anđelović kao i brat mu bješe slijepa turska prišipetlja, pa za to su ga Srbi i izabrali u namjesništvo, da bi time zamazali oči Turcima. Ali kad Mihailo Anđelović izdajstvom i prijevarom uvuče Osmanlije u sam grad Smederevo i pokuša da preotme svu vlast despotsku — onda Srbi skoče, pa isjeku sve Osmanlije i njihove pristalice, a Mihaila Anđelovića zatvore.

Tako na srpskom prestolu ostane samo despotica Jelena i slijepi despot Stevan. No sad sultan Mehmed udari s vojskom, da osvetp svoga prijatelja Anđelovića, pa osvoji gotovo svu Srbiju, osim Smedereva i njegove okoline. U toj nevolji despotica Jelena uda svoju šćer Maru za srpskog kraljevića Stevana Tomaševića, sina Tome Ostoića, kralja bosanskog, a sa Marom Jelena dade u miraz Stevanu i sav ostatak srpske despotovine, te Stevan Tomašević dođe u Smederevo i bude proglašen za despota srpskog. Tako se ispuni zavjetna želja Tvrtkova: sad Srbija i Bosna opet bjehu spojene u jednu državu, ali na vrlo jadan i nesrećan način i u zlo doba, kad su obe nesložnim radom već bile istrošile svu snagu svoju i obe spale na ivicu propasti.

Tomaševićevo proglašenje za despota izvršeno je pomoću pape i ugarske vojske, a to se nikako nije dopadalo Srbima. Osobito se tome protivio slijepi dessot Stevan Branković. S toga despot Stevan bude zbačen i prognan iz zemlje, te se skloni u Zetu, a otud kasnije ode u Italiju. No i Tomašević nije dugo despotovao. Sultan Mehmed ne šćede trpljeti u Smederevu ugarskog i papskog štićenika, te odmah dopadne s velikom vojskom pod Smederevo, a Smederevci mu sami predadu grad 20. junija 1459. godine, samo da bi Srbiju spasli od papske vlasti. Tako pade i poslednji ostatak srpske despotovine i Srbija sva bude pretvorena u turski pašaluk.

Na skoro za tim: umre u Bosni kralj Toma Ostojić, te se zakralji njegov sin

Stevan Tomašević,

koji primi državu u vrlo žalosnom stanju. Kralj Stevan se odmah izmiri sa hercegom Stevanom Kosačom i pozva ga na zajednički rad protiv Osmanlija. Ujedno kralj Stevan se obrati papi, razloži mu jadno stanje svoga kraljevstva i zamoli od pape kraljevsku krunu. Papa okruni Stevana i prizna nezavisnost Bosne od Ugarske, a u jedno obeća Stevanu, da će ga u svemu pomagati protiv Turaka. Ohrabren tim papinim obećanjem, kralj Stevan otkaže danak sultanu. Ali sad se sultan Mehmed poče ozbiljno spremati, da učini kraj srpskom kraljevstvu u Bosni. A kad kralj Stevan zatraži obećanu pomoć od pape i od ugarskog kralja Matije — nađe na obe strane zatvorena vrata. Zalud je nesrećni srpski kralj cvilio i molio; zalud je on ukazivao na groznu opasnost, koja bi padom Bosne postigla cijelo Hrišćanstvo; zalud je on u najstrašnijoj slici iznosio pred papu očajno stanje srpskog naroda. Sve oko njega bješe gluvo — niko mu se ne odazva. Ostavljen tako u najopasnijem času, kralj Stevan pošlje sultanu poslanike, zamoli ga za mir i obeća mu opet danak. Sultan pristane na mir od 15 godina i poslanici se vrate obradovani. Ali odmah za poslanicima iđaše 150 hiljada ljute konjice turske, te kad se Srbi najmanje nadahu ratu, baš onda Turci svom silom grunu u Bosnu, a na čelu ove turske ordije bješe sam sultan Mehmed II. osvojilac Carigrada.

Srbi se odmah zbiše u gradove i počeše se očajno braniti. Ali kad Turci izdajstvom zadobiše tvrdi grad Bobovac, onda sve živo pretrnu od straha, te poče padati grad za gradom. Kralj Stevan bješe se utvrdio u gradu Jajcu i dok se on nadaše pomoći od Ugarske, dotde 20 hiljada turskih konjanika opsjednu Jajce. Stevan umakne iz Jajca u grad Ključ, ali ga i tamo opsjedne Mehmed paša. Dobivši od paše pismeno obećanje, da mu neće ništa učiniti, kralj Stevan i stric mu Radivoj predadu se Turcima. Čim se sultan dočepao kralja Stevana, odmah ga prisili, te ovaj sam svojom rukom morade pisati svima zapovjednicima nepokorenih gradova i zapovjedi im da se pokore. Na taj način predalo se Turcima oko 70 gradova bosanskih, te već iste 1463. g. sva Bosna potpade pod Turke.

A kad tako razori i poslednje ostatke bosanske veličine, onda sultan Mehmed pogubi kralja Stevana Tomaševića, a njegovog nejakog brata i sestru zarobi i poturči. Tada Mehmed posječe i Stevanova strica Radivoja i mnoge znatne Srbe, i mnoštvo naroda srpskog odvede u ropstvo pa nešto Srba prodade u bescjenje, a većinu pretvori u janičare.

Tako pade Bosna ponosna i propade kraljevstvo srpsko u Bosni. Tako pogibe poslednji Kotromanić, zlosrećni kralj Stevan Tomašević, kome bješe suđeno, da bude i poslednji despot Srbije i poslednji kralj Bosne i u opće poslednji kralj stare države srpske.

A sad dođe red na hercega Stevana Vukčića Kosaču, da i on posluži Srpstvu i slobodi srpskoj. I on zaista časno posluži i pokaza se viteški. Jer čim je sultan Mehmed pokorio Bosnu, odmah udari svom silom i na Hercegovnnu. Ali tu naiđe na strašan otpor. Ljuta Srbadija hercegovačka bješe se zbila u planine, pa otud nemilice satiraše osmanlijsku vojsku. Herceg Stevan bješe se utvrdio u svome glavnom gradu Blagaju, te junački odoljevaše navali Mehmedovoj. Najzad, kad već ne mogade kročiti ni pedlja dalje, Mehmed ostavi svoju posadu u nekoliko osvojenih mjesta, pa onda povuče svoju vojsku iz Hercegovine.

No čim se Mehmed odmače, Hercegovci potuku tursku posadu, pa povrate otete gradove — i Hercegovina osta slobodna. Za tim hercegov sin Vladislav Vukčić oslobodi i nekolike pogranične gradove bosanske i pobuni narod, a u isto vrijeme i ugarski kralj Matija sa sjevera upadne u Bosnu, te se Ugri i Srbi spoje, pa preotmu od Turaka sve Donje Krajeve, a za tim i Usoru. No sve je ovo bilo prekasno. Jer na brzo Ugri se izmire s Turcima, te opet Hercegovina ostade sama prema cijeloj sili turskoj. Herceg Stevan sa svojim sinovima pokuša iznova da se brani, pa zatraži pomoć od Mljetaka i Ugarske. Ali ne samo da ne dobi pomoći, nego kralj Matija još htjede da se koristi Stevanovom nevoljom, te da zavlada Hercegovinom.

Stiješnjen tako sa svih strana, herceg Stevan morade moliti sultana za mir i obeća mu dvostruki danak. Na skoro za tim (g. 1466.) umrije herceg Stevan Vukčić Kosača i proglasi se za hercega mlađi njegov sin Vlatko Vukčić, a stariji - Vladislav Vukčić nazva se veliki vojvoda. Oni još dugo vladahu Hercegovinom, ali pod turskim starješinstvom. No Turcima bješe mrsko i to malo slobode srpske, pa godine 1482. iznova zarate na usamljene sinove Kosačine i otmu im svu zemlju. Vladislav i Vlatko sklone se u Dubrovnik i Dalmaciju, a najmlađi im brat Stevan Vukčić Kosačić već prije toga bješe primio Muhamedovu vjeru i dobio ime Ahmet. Kasnije ova poturica, Ahmet dođe u sultanovoj službi do visoke časti i velike moći.

Tako pade kršna Hercegovina i tako pada sve, što se — cijepa od sebe sama.

Druge godine poslije pada Bosne umrije gospodar Zete, Stevan Crnojević, a nasljedi ga sin mu Ivan Crnojević. Već u početku svoje vlade Ivan oslobodi Zetu od mljetačkog tutorstva i preote nekoje gradove mljetačke u primorju. Na skoro udari na Ivana sultan Mehmed, te se Turci utvrde u jugoistočnom kraju Zete.

Među tim, 17. januara 1468. g. naprasno umre Đurađ Kastriotić Skenderbeg u 63. godini svojoj i bi vrlo sjajno sahranjen u gradu Lešu u crkvi sv. Nikole. Odmah po smrti Skenderbegovoj Turci nasrnuše u Arbaniju i počeše osvajati grad za gradom. A kad osvojiše grad Leš, Turci raskopaju grob Đurđa Kastriotića, pa tijelo njegovo isjeku na sitnu parčad i sve razgrabe. Te samrtne ostatke Skenderbegove Turci su vezivali u zlato i srebro i vazda nosili uza se, vjerujući tvrdo, da im onda puščano zrno ne može nauditi, kao što nije naudilo ni Skenderbegu. Toliko silan bješe u Turaka strah, i viteško poštovanje prema ovome velikom Srbinu!

Po smrti Skenderbegovoj Ivan Crnojević bješe jedina uzdanica i zaštita Srba u Zeti i Albaniji. On se Junački borio za slobodu Arbanije i vrlo mnogo doprinio zaštiti arbanaških gradova, a osobito se odlikovao u odbrani Skadra. Ali kad sultan Mehmed sam sobom dođe u Arbaniju, pa osvoji Kroju i opsjede Skadar, onda se sva turska sila okrenu na Zetu. Sad Turci otmu od Ivana Drivast i njegovu prestonicu Žabljak, a za tim pregaze i svu Zetu. Ivan se za kratko vrijeme skloni u Italiju. Ali čim umrije sultan Mehmed, Ivan Crnojević doleti iz Italije, pa digne Srbe na ustanak i oslobodi veći dio svoje države. No videći, da se ne može održati u ravnim krajevima, Ivan napusti Donju Zetu i povuče se u krševite krajeve Gornje Zete. Sad Ivan prenese i svoju prestonicu iz Žabljaka na Cjetinje i sazida na Cetinju manastir svete Bogorodice, pa tu smjesti stolicu zetske mitropolije, koja je dotle bila na ostrvu Vranjini. Tako Ivan Crnojević u kolijevci Nemanjinoj izvi novo gnjijezdo srpske slobode, gđe se lijegoše najdičniji sokolovi srpski, koji zaviše u crno nebrojene hiljade turskih kaduna, pa za to Turci ovo junačko gnjezdo i prozvaše Karadag, što će reći: Crna Gora — crni petak turski.

Osnivač i prvi gospodar viteške Crne Gore, Ivan Crnojević, bio je u svemu vrlo znamenit vladalac. On je bio u neprekidnom ratu sa Turcima i junački je sačuvao slobodu i nezavisnost Crne Gore, On je mnogo uradio, da. se u Crnogoraca razvilo ono lavovsko junaštvo i viteštvo, koje je zadivilo sav svijet, a koje i danas malenu Crnu Goru čini najdičnijom drugaricom evropskih država. Ivan je sazidao i znameniti grad Obod, unapredio je imovno i prosvjetno stanje svoga naroda i uzvisio ugled Crne Gore tako, da se onda i silni duždevi mljetački duboko klanjahu pred Ivanom Gospodarom. Ali najveća je dika Ivanova: što on prvi unese u Srpstvo — knjigu štampanu.

Još godine 1484., kad istom bješe pronađena vještina knjigopečatnje (štamparije), Ivan Crvojević u svome gradu Obodu podiže štampariju, prvu u svemu Srpstvu i prvu u svemu Slovenstvu. Još onda, kad Francuzi, Englezi, Rusi i mnogi drugi veliki narodi još i ne pomišljahu na štampanu knjigu, nego se služahu rukopisnim knjigama: još onda, je Ivan Crnojević na Obodu štampao prvu knjigu srpsku i slovensku. A to sjeme, koje posija na Obodu Gospodar Ivan, na brzo se rasplodilo po svemu Srpstvu, te naglo nicahu sve nove i nove srpske štamparije: na Goraždi, u Skadru, Beogradu, Gračanici, Mileševu, Mrkšinoj Crkvi, u Mljecima i t d. Iz toga rasadnika prosvjetnog razasu se širom Srpstva mnoštvo knjiga srpskih, koje poslije u dnevima ropstva i stradanja mnogo, vrlo mnogo pomogoše očuvanju Srpstva i Pravoslavlja.

Gospodar Ivan umrije 1490. god. i ostavi dva sina: Đurđa i Stanišu. Stariji brat, Đurađ Crnojević, nasljedi presto i odmah nastavi djelo očevo, te se za njegove vlade   srpska knjiga naglo poče širiti. No Đurađ je vladao na miru samo šest godina, pa onda se među njim i Stanišom izrodi bratski razdor. Staniša šćaše da preotme od brata, presto, pa odbjegne iz Crne Gore Turcima i zaište od sultana vojsku. Sa Stanišom tad uskočiše više Crnogoraca, njegovih pristalica. Sultan jedva dočeka ove otpadnike i obeća im pomoć, ali najprije ih sve poturči, a Staniši nadjenu tursko ime Skender. Sad poturica Skender s turskom vojskom udari na svoju otadžbinu.

Ali Đurađ sa svojim Crnogorcima junački dočeka i razbi Turke, te ih rašćera sa crnogorske međe. Poturica Skender srećno umače s bojišta, ali Crnogorci pohvataju one ostale Srbe poturice i vrate ih u Crnu Goru. Tu se oni opet stalno nastane, ali zadržaše Muhamedovu vjeru. Kasnije poturčeni Staniša (Skender) postane paša skadarski i zavlada Donjom Zetom, te onda još mnogi Srbi Zećani poprimaše Muhamedovu vjeru, pa to bjehu prvi praoci današnjih Srba muhamedovaca u Crnoj Gori i sjevernoj Arbaniji. Đurađ je za tim vladao još nekoliko godina u Gornjoj Zeti. A kad mu poturice dozlogrdiše, onda on za na vijek ostavi svoju otadžbinu i ode sa svojom porodicom u Mljetke, a svu vlast nad Crnom Gorom predade tadanjem zetskom mitropolitu Germanu. Te od tog doba, pa kroz punih 350 godina Crnom Gorom vladahu mitropoliti, koji se skromno nazivahu vladike. Ali ovim spajanjem svjetovne i crkvene vlasti, ni malo ne ojača vrhovna državna vlast, nego još oslabi, te Crna Gora izgubi dotadanji svoj spoljni ugled.

Na skoro Turci otrgnu i od Gornje Zete nekoje pogranične okrajke, te se Crna Gora sa svim skuči na onaj najsirotniji krš, gđe turska noga ne smjeđaše kročiti.

Tako se rastoči Nemanjiia kolijevka, ponosna Zeta, a sa nestankom Zete — nestade i stare države srpske. Ona utonu u novoj državi —Crnoj Gori: utonu tamo, otkale je i potekla. Iz negdašnje Zete izvirahu prvi počeci stare srpske države, pa tu utonuše i posljednji ostaci njeni. Ali kao što Crna Gora bješe izvor i uvir starog državnog života srpskog, tako ona sad postade i glavno ognjište narodnog života i srpske svijesti, gđe je neprekidno buktio plam svete osvete i vječni podstak slobode. Ugasi se stara slava i država srpska, ali na njenom pepelu izniče nova nepomična čuvarkuća srpske slave: Crna Gora, ponosito st'jenje, krune srpske to drago kamenje. Pa i onda, kad sve ostalo Srpstvo pritište najcrni mrak i jad - i onda u malenoj Crnoj Gori plamtijaše neugasno kandilo srpske slobode.

Nestankom svjetovne vlasti u Crnoj Gori završi se ovo doba državnog rasula srpskog, koje se poče porazom na Marici i potraja preko 130 godina. Sto trideset godina rušila se Nemanjina građevina, dok se porušila. A nije se porušila ni sa svoje unutrašnje slabosti ni sa nezrelosti narodne. Jer koliko je bila jaka srpska država i državna svijest u tadanjih Srba najbolje se vidi, kada se uporedi: kako lako i kako je kukavički podleglo carstvo grčko i blgarsko, a kako li je slavno palo srpsko carstvo! Punih 130 godina Srbi se nosiše u koštac sa cijelom osmanlijskom silom. Sto trideset godina Osmanlije moradoše da osvajaju stopu po stopu srpske zemlje. A šta bi tek bilo, da velikaši nijesu razjedinili srpske zemlje, te od jedne silne države stvorili nekoliko država srpskih? No u brzo se pokaza, da ni Vukašinovo ni Tvrtkovo novo kraljevstvo ne mogaše Srbima zamjeniti Nemanjinu Srbiju.

Te tako srpska država propade baš onda, kad je srpski narod bio na vrhuncu političke svijesti — kad je bio potpuno dozrio za državni život. Tu svoju političku zrelost srpski narod je sjajno zasvjedočio i u ovome dobu rasula državnog, ali još sjajnije on je to zasvjedočio kroz sva kasnija stoljeća, za doba stradanja svoga. Jer sve dovde srpski narod se junački borio za opstanak svoje države. A kad ona propade, onda srpski narod, očeličen neprekidnom borbom sa raznim neprijateljima i zadojen starom slavom, istom sad otpočinje novu još strašniju, još krvaviju borbu protiv Osmanlija: borbu za narodni svoj opstanak i za povratak državne samostalnosti. Razorila se država srpska, al ispod tih ruševina uzdigao se u muci prekaljen i borbom očeličen narod srpski — i taj narod obezglavljeni- i raskućeni istom sad pokaza svu svoju silu i snagu životnu, istom sad dobi volje da živi i da se bori na život i smrt.