Kratka povjesnica Srba od postanja Srpstva do danas 3

←< 2. glava

KRATKA POVJESNICA SRBA OD POSTANjA SRPSTVA DO DANAS Pisac: Sima Lazić Lukin

4. glava >→

DOBA ŽUPANISKO.
Od seobe iz Bojke do Samuilova Carstva

U doba one poslednje seobe Srba sa sjevera Samko već bješe osnovao svoju polapsko-panonsku Srbiju i protegao joj međe do južnih zemalja srpskih. S toga se misli, da je Samko tada poslao jednoga svoga sina na susret Bijelim Srbima i Hrvatima i da je taj Samkov sin među tim novodoseljenim Srbima osnovao novu državu i spojio je sa očevom, te se tako Samkova Srbija protegla do Jadranskog, Jonskog i Egejskog Mora. No to je vrlo neizvjesno. Ali nešto kasnije, oko 675., izvjesno se zna i pominje svetc car David solunski v carjeh Budimir srpski", kojega srpska pravoslavna crkva u Staroj Srbiji i danas slavi pod tim imenom.

Veli se, da je taj Budimir razdijelio svoje carstvo na mnoga županstva, banovine i knežine, od kojih najglavnije bjehu: Solunska ili Donja Srbija — južna Maćedonija do rijeke Meste; Braničevo i Timočani — zemlje s obe strane Dunava i Timoka do Kolubare; Posavlje ili Mačva — od Kolubare do preko Drine i Save, sa jednim dijelom Srijema i Bosne; Epirsko-arbanska ili Dračka Srbija — zapadna Maćedonija, sa dijelom Epira i južne Arbanije do Drača; Gornja Dalmacija ili Duklja ili Prehvala ili Zeta — današnja Crna Gora sa sjevernom Arbanijom i Bokom Kotorskom; Hum ili Zahumlje—današnja Hercegovina; Travunija ili Trebinje i Konavlje — primorska oblast između Boke i Dubrovnika, sa okolinom grada Trebinja; Neretva ili Poganija — primorska oblast oko rijeke Neretve; Donja Dalmacija ili Bijela Hrvatska — zahvatala je isprva svu zemlju sjeverno od dalmatinske rijeke Cetine duž mora do u Istriju; Bosna ili Rama — sačinjavala je jednu nerazdvojnu oblast sa Pravom Srbijom; Prava Srbija ili Raška — prostirala se u sred ovih srpskih zemalja oko Kosova, do rijeke Ibra i Morave. Prava Srbija zvala se još i Zagorje, a pod Zagorje spadala je s početka sva Raška, Bosna, Mačva i Srijem sa istočnom Slavonijom do Osjeka.

Tako se prostirahu srpske zemlje u sedmom stoljeću. U svima tim pokrajinama Budimir postavi svoje velikaše (vlastelu), koji mu bjehu potčinjeni i zvahu se: banovi, župani, knezovi i t.d. Tako u Bosni i Bijeloj Hrvatskoj upravljahu banovi, koji za dugo bjehu podvlašćeni srpskom vladaocu. U ovome poslu mnogo pomože Budimiru pojava islama (muhamedovske vjere). U to doba islam se naglo širio iz Arabije u maloazijske grčke zemlje. Imajući pune ruke posla na istoku, Vizantija nije mogla da odolje Srbima, te se ovi bez velike muke smjestiše i učvrstiše.

Kako su vladali ovi vladaoci srpskn, i da li su što zavisili od grčkih careva — ne zna se. Pa ne zna se ni ko je vladao poslije Budimira. U opće ovo je doba zapleteno življete— najzamršenije doba u srpskoj povjesnici. Nema ni dva pisca, koji bi se u tome slagali. Tek zna se, da je srce tadanje vlasti srpske na skoro bilo preneseno u zapadne strane oko današnje Crne Gore i Hercegovine, gđe od vajkada bješe jezgra najovijanijeg Srpstva. Za ranijeg vremena u ovom dobu pominju se tamo ovi vladaoci srpski: Selimir, Vladin, Ratimir, Vojislav, I. i Višeslav, knez trebinjski. Višeslav bješe potomak onoga srpskoga kneza, koji dovede Srbe iz Bojke, a s njim se iznova poče nova srpska vladalačka loza:

Dinastija Višeslavljevića.

Višeslava nasledi sin mu Radoslav I., a ovoga opet njegov sin Prosigoj. Za doba ovih vladadaca i Blgari se već bjehu učvrstili na Balkanu, te svaki čas ratovahu sa Vizantijom, ali sa Srbijom još življahu u ljubavi. No već početkom IX. stoljeća Blgari podvlaste Srbe Timočane i Braničevce, a Franci pokore one Srbe u Posavini i Srijemu. Ali god. 813. odmetnu se od Blgara Braničevci i Timočani i pridruže se posavskom srpskom knezu Ljudevitu, koji diže ustanak protiv Franaka god. 819. Borba je trajala pune tri godine i onda Franci, savladaše taj ustanak. Ljudevit morade bježati iz zemlje, a Timočani i Braničevci staviše se pod Franačku zaštitu. Ali god. 827. blgarski vladalac Presijam iznova udari na Franke i osvoji donji Banat i Srijem, pa onda udari i na Pravu Srbiju. Dotle bješe umro Prosigoj, a nasljedio ga sin mu

Vlastimir.

Poslije krvavog trogodišnjeg rata, Vlastimir slavno potuče i odbi Blgare. To bješe prvi rat Srbije sa Blgarijom, koji se za tim mnogo puta ponavljao. Tada življaše i trebinjski župan Bijela ili Bjeluš Pavlimir, koji bješe potčinjen Vlastimiru. Ali Vlastimir uda svoju šćer za Bjeluševa sina Krajinu, a Bjeluša načini nezavisnim knezom.

U doba Vlastimirovo i Srbi Neretljani pod svojim knezom Druškom ili Družakom vodiše nekolike ratove; sa Mljetačkom Republikom i prisiliše Mljetke na mir. A kad umrije Družak, Mljeci opet udariše na Družakova sina Ljudislava, no Ljudislav ih potuče i odbi. U isto doba (oko god. 840.) i Arapi (Saraceni). Opsjedoše primorske gradove Budvu, Rose i Kotor, i držaše ih u opsadi 15 mjeseci. Najzad Arapi se prođu zaludne muke i odu u Italiju. Porušenu Budvu i Rose zauzmu opet Srbi, a Grcima osta samo Kotor i Dubrovnik.

Vlastimira nasljediše tri njegova sina: Mutimir, Strojimir i Gojnik. Oni vladahu zajednički pod starješinstvom Mutimirovim. Za njihove vlade blgarski han Boris preote nekoje jugoistočne zemlje srpske, a za tim god. 8b3. udari i na Pravu Srbiju. Ali Srbi tako potuku Blgare, da su zarobili Borisova sina Vladimira i 12 velikih boljara blgarskih. No u brzo po tom nastade među Vlastimirovim sinovima razdor i otmica oko vlasti, te jedni druge proganjahu. Mutimir rašćera svoju braću i sinovce i uze svu vlast u svoje ruke. Za doba Mutimirova Neretljani se zavade sa Vizantijom, te grčki car, silni Vasilije I. Maćedonac pošlje na njih veliku vojsku. Čim se grčka vojska pojavila, priznadoše grčku vlast svi dalmatinski gradovi i ostrva — osim Neretljana. S toga se grčka vojska okrenu na usamljene Neretljane, pa opljeni i razori zemlju njihovu.

Da ne bi prošli kao Neretljani, i ostali Srbi priznaše vrhovnu vlast grčkoga cara, ali u svemu drugom ostaše potpuno slobodni. Tada Grci izravnaše i ranije raspre srpske sa Dubrovnikom, te se Dubrovnik obveza da plaća danak srpskim knezovima u Humu i Trebinju. Za života Mutimirova i Mljeci silno nasrtahu na Neretljane. Ali u drugom sukobu (18.septembra 887.) Neretljani razbiše mletačku vojsku i na moru i na suhu tako strašno, da su pogubili i samog Kandijana, dužda mletačkog. (Dužd je bio predsjednik, glava Republike Mljetačke.)

God. 891. umrije Mutimir, a našljediše ga tri sina: Pribislav, Bran i Stevan, koji vladahu zajednički godinu dana. A tada se vrati iz progonstva Mutimirov sinovac, Gojnikov sin,

Petar Gojniković.

On rašćera sve svoje stričeviće i ote im presto, pa mudro i ozbiljno preduze; da ujedini sve srpske oblasti u jedno kraljevstvo. Petar pridruži Pravoj Srbiji Neretvu, ali kad pođe dalje, onda se nezavisni humski knez, Mihailo Višević, poboja za svoju vlast, te se udruži s blgarskim carem Simeunom protiv Petra Gojnikovića. Petar dočeka Blgare i suzbi ih nazad. Ali najzad Blgari lažnom zakletvom i kumstvom prevare i domame Petra u svoj stan, te ga zarobe, pa tamo on i umrije. Tako i ovaj pokušaj za srpsko ujedinjenje propade sa vlastoljublja Mihaila Viševića. Za to doba (oko god. 895.) i Madžari se ugnjezdiše u Ugarskoj. Na mjesto Petrovo posadiše Blgari Branova sina, Pavla Branovića. No na skoro i njega svrže bratić mu, Pribisavljev sin Zarija Pribisavljević. Zarija s početka priznavaše vrhovnu vlast blgarskog cara Simeuna, no kasnije on zbaci tu vlast. S toga Simeun pošlje na njega veliku vojsku.

Zarija dočeka blgarsku vojsku, potuče je strašno, pohvata joj vojvode, odsječe im glave i posla u Carigrad, gđe se tad Simeun bavio. Na to Simeun posla na Zariju još jaču vojsku. A prije po što će se vojske sukobiti, Blgari na poštenu riječ primamiše sve srpske starješine, pa ih uhvate i okuju, a s njima dopade ropstva i Časlav Klonimirović, unuk Strojimirov, a praunuk slavnog Vlastimira, Tako Zarija osta osamljen i morade, prebjeći u Bijelu Hrvatsku, a s njime pređe u Hrvatsku mnoštvo Srba iz Prave Srbije, koji se naseliše po Lici i Dalmaciji oko Velebita i Dinare planine čak do Istrije, Kranjske i Drave, pa tu za na vijek i ostadoše.

To bješe god. 924 i to je bila prva seoba Srba sa juga na sjever, a tom seobom udvojilo se prastaro Srpstvo u Trojednici. Srbija tad osta pusta i Blgari je bez boja osvojiše. Tom nesrećom koristiše se samoživi velikaši srpski, pa razvukoše i one ostatke srpske države. Tada i ban Bijele Hrvatske, Tomislav, sa svim otrže Hrvate od Srbije i stvori nezavisnu državu Hrvatsku. No blgari osvojiše samo Zagorsku Srbiju, a sva humska, trebinjska i zetska oblast sa cijelim primorjem ostade slobodna u rukama Mihaila Viševića, koji je pune tri godine suzbijao i tukao Blgare i prinudio ih na mir. Višević se kasnije još većma osilio, osobito na moru, pa god. 926. pređe čak u Italiju i tamo osvoji grad Sinopat. Za ovog doba knezovao je u Trebinjskoj i unuk Bijele Pavlimira, sin onoga Krajine Pavlimirovića, Hvalimir, i ovoga sin Tuđemir.

Kad pogibe blgarski car Simeun, tada se i

Časlav Klonimirović

oslobodi ropstva, pa uskoči u Srbiju god. 931., prikupi narod, diže ustanak i proglasi se za cara, te satre i proćera sve Blgare. Za tim Časlav velikim trudom i mudrošću sjedini veći dio zemalja srpskih, pa povrati Srbiji i Srijem sa dijelom Slavonije. To bješe nova Gornja ili Časlavljeva Srbija. Za Časlavljeve Srbe arapski pisci vele: Ovaj je narod veoma strašan svojim neprijateljima iz mnogih uzroka a i s toga, što blizu njega nema države, kojoj bi se pokoravao. Časlavljevu vlast priznaše i Neretljani i pod njegovom vladom postadoše oni gospodari na cijelom Jadranskom Moru. Godine 948. Mljeci dva put udariše na Neretljane, ali ih ovi oba puta satrše, te se Mljetačka Republika obveza da plaća Neretljanima godišnji danak. Časlav je mudro vladao 30 godina (od 931. do 960.). No godine 960. Madžari provale preko Srijema u Bosnu. Časlav razbi Madžare u Bosni, pa pojuri za njima i u Srijem, ali tamo i pogibe. Sa Časlavom izumrije neposredna vladalačka loza Višeslavljevića, a tim se završi i ovo županisko .doba.

U ovom dobu Vlastimir i Časlav bjehu najznamenitiji kraljevi srpski. Po smrti Časlavljevoj srpska država pođe sunovrat. Istočne oblasti prisvojiše Grci, a grčkim spletkama zavađena vlastela srpska razdrobi onaj ostatak Časlavljeve Srbije na još sitnije dijelove, no što bjehu dotle. Tada se i Bosna prvi put ocjepi od Srbije i posta samostalna banovina, a još prije toga bješe postalo posebno Banstvo Ličko-Krbavsko. Tada i ban Tomislav odvoji Hrvate od Srba, pa taj rascjep i dan danji ljuto osjećaju Srbi, a još grđe Hrvati.

Život i običaji Srba

u ovom dobu u glavnom nijesu izmijenjeni. Zadruga, narodna samouprava i plemenska nezavisnost još bješe temelj svega narodnog života. Ali sa Vlastimirom, Petrom Gojnikovićem i Časlavom javlja se i nova težnja za osnivanjem državnog jedinstva i nasljednje kraljevske vlasti. No i ako se nekoji od ovih vladalaca samovlastno nazivahu kraljevi, pa i carevi, ipak njihova vlast nad ostalim sitnijim starješinama bješe vrlo slaba. Srbi i dalje življahu svojim zadrugarskim životom podvojeni i slobodni, a plemenski župani i dalje vladahu nezavisno od velikih župana i kraljeva, pa za to se ovo doba i zove: županisko doba.

Imovno stanje Srba

u ovome prevrtljivom dobu bješe znatno opalo, zbog neprekidnih spoljnih i unutrašnjih ratova i trvenja. Istina, Srbi još bjehu bogati stadima domaće i tovarne stoke i svakim izobiljem, koje je bilo potrebno zadružnom životu. Domaća proizvodnja još je cvjetala, ali kakvom višom radinošću i trgovinom mogu se pohvaliti samo Srbi Neretljani. Oni imađahu mnoge brodove i tako jaku mornaricu, da su za dugo bili potpuni gospodari Jadranskog Mora i trgovali su u veliko na sve strane.

Prosvjeta

srpska za ovoga doba bješe znatno preinačena u hrišćanskom duhu. Još prije nekih hiljadu godina javiše se među Srbima veliki prosvjetitelji, dva sveta brata: Ćiril i Metodije. Oni bjehu rodom iz Solunske Srbije, a misli se, da su i porjeklom bili Srbi. Sveti Ćirilo-preinači staro srpsko pismo glagolicu i stvori novo pismo ćirilicu, a to su oaa pismena, kojima su pisane crkvene knjige pravoslavne. (Tek prije 200 godina ruski car Petar Veliki preinači Ćirilova pismena i načini građansku ćirilicu, koju prije 60 godina opet dotjera slavni Srbin, Vuk Karadžić. To je ova ćirilica, kojom je pisana ova knjiga, a to je do sad najsavršenije pismo u cijelom svijstu.) Ćiril i Metodije prevedoše ćirilicom Sveto Pismo na stari srpski jezik, i počeše propovjedati pravoslavnu jevanđelsku nauku po zemljama srpskim. Za tim Metodije i mnogi njegovi učenici nastaniše taj raj, u Moravskom Carstvu i među panonskim Srbima, a kasnije i u Blgariji.

Već na svršetku IX. stoleća sve srpske crkve imađahu svoje ćirilske knjige na srpskom jeziku. I kad u to doba dođoše među Srbe Madžari, panonski Srbi bjehu kud i kamo prosvjećeniji od Madžara, u kojih i sam jezik bješe tako siromašan, da su morali pozajmiti mnoge i mnoge srpske riječi. S toga Madžari prime od Srba državno uređenje i pismenost, pa i samu ćirilicu, te ćirilica isprva bješe, državno pismo u Ugarskoj. U ovome dobu ispropadala je i sva stara književnost srpska, koja je morala biti znatna. Jer grčki i latinski svećenici unoseći među mnogobožačke Srbe Hrišćanstvo, nemilice spaljivahu sve što bi Srbe podsjećalo na doba mnogobožačko.

Vjera

u tadanjih Srba bješe, s početka dvojaka: hrišćanska i poganička (mnogobožačka). A pod izmak ovoga doba dođe iz Blgarije i nova hrišćanska jeres: Bogumilstvo. (Bogumilstvo bješe nešto slično današnjem otpadništvu Nazarenstvu, ali pametnije i poštenije od Nazarenstva. Bogumili se zvahu još i Patareni, Babuni, Pavlićani i Kristijani)

No još za Vlastimirove vlade krstiše se gotovo svi oni nekršteni Srbi i Hrvati doseljenici. Za tim sv. Ćiril i Metodije pokrstiše i onaj ostatak nekrštenih Srba — osim Neretljana. Neretljani se kasnije krstiše, a konačno ih, dokrsti istom sveti Sava. Nemaljić. U Mutimirovo doba Hrišćanstvo bješe i službeno priznato kao državna vjera u svima državicama srpskim. Srbi i Hrvati primahu vjeru i od rimskih i od carigradskih svećenika. Ali tada se zapadna (rimska) crkva još ne bješe odvojila od istočne (grčke) crkve, te sve do XI. stoljeća svi Srbi i Hrvati bjehu pravoslavne vjere.

A od Srba primiše Hrišćanstvo i Madžari, te i oni s početka bjehu pravoslavni. I sam ugarski kralj Gejza do smrti bješe pravoslavan. A njegov sin, sveti Stevan kralj ugarski kršten je u pravoslavnoj vjeri i kršteno mu je ime bilo Vojko, a tek kasnije primio je rimski obred i nazvao se Stevan. A kad se Hrišćanstvo god. 1054. konačao pocjepa na istočnu (pravoslavnu) i pa zapadnu (rimsku) crkvu, onda o svi Hrvati prime rimsku vjeru, pa još i danas svi su Hrvati samo rimokatolici. No pored Hrvata i jedan dio zapadnih Srba primi rimski vjerozakon, ali svi ostali Srbi (velika većina) zadrže pravoslavlje.

Još tada se zače Srpstvo triju vjera sa tri narječja i sa dvije pismenice. (Jedni Srbi govore južnjački lijepo, druga istočnjački lepo, treći zapadnjački lipo, a jedni pišu ćirilicom, drugi latinicom.) Srbi vazda ljubljahu vjeru svojih praotaca, ali nikad nijesu mrzili ni gonili ljude druge vjere— i tim se mogu podičiti pred svima narodima.

Hrvati

i Srbi od postanja bjehu jedan jedincati isti narod i među njima ne bješe nikakve razlike. I sve do, na izmak ovoga županiskog doba Hrvati zajednički i bratski dijeljahu sudbinu sa Srbima. Mnogo puta Hrvati Srbima i Srbi Hrvatima priticahu u pomoć još u staroj domovini, pa i u ovoj novoj. Tako Hrvati pomagaše Srbima u borbi protiv Avara i Blgara. A kad bijesni Franci potljačiše Hrvatsku, te naticahu na noževe nevinu dječicu hrvatsku i bacahu ih psima — tada Srbi pomogoše junačkome banu Porinu, te ovaj strese jaram franački i Hrvatska već g. 834. bješe opet slobodna. A kad za tim i Saraceni nasrnuše na Hrvatsku, Srbi se složno borahu rame uz rame s Hrvatima — i sjajno pobjediše zlotvora. A kad ono Blgarin Simeun opustoši Srbiju pa navali na Tomislavljevu Hrvatsku —- i tada Zarijni Srbi upored s Hrvatima dočekaše i odbiše zlotvora. A za tim Hrvati i Srbi složno odbijahu i mnoge učestane napadaje Madžara.

Ali na skoro za tim Hrvati počeše okretati leđa Srpstvu i Pravoslavlju, te se stadoše obraćati Rimu i tuđinštini. A kad hrvatski kralj Krešimir IV. (tako zvani Veliki) na crkvenom saboru u Spljetu god 1059. priznade papsku vlast i potvrdi zabranu božje službe na srpskom (slovenskom) jeziku: tada se Hrvati vjerom i crkvom još većma odvojiše od Srba, pa sa svim napustiše i slovensko pismo ćirilicu i usvojiše latinicu u svemu. A konačno se ocjepiše Hrvati od Srba onda, kad mnogohvaljeni njihov kralj Zvonimir primi krunu iz Rima i obveza se plaćati danak papstvu, te poče svom snagom uvoditi rimsku vjeru i tamaniti stare običaje srpske. Narod hrvatski bunio se radi toga protiv Krešimira i Zvonimira, pa Zvonimir to i glavom plati.

A kad Hrvati ubiše i poslednjeg narodiog svoga vladaoca, Petra Svačića, onda ugarski kralj Koloman god. 1102. u Zadru postavi na svoju glavu krunu Zvonimirovu i Hrvati ga dobrovoljno primiše za kralja, a kruna Zvonimirova spoji se sa krunom sv. Stevana. Od tada do danas kraljevi ugarski ujedno su i hrvatski kraljevi. A sa nestankom Zvonimirove krune i države prestaje i hrvatska povjesnica, te se spaja sa povjesnicom Ugarske: Zbog ove otuđenosti najveći dio hrvatskog naroda, propade u tuđinštini, te danas ima svega 250 do 300 hiljada pravih starih Hrvata, a sve ostalo ili su porimokatoličeni Srbi ili Slovenci.