Kratka povjesnica Srba od postanja Srpstva do danas 1
| ←< Predgovor | KRATKA POVJESNICA SRBA OD POSTANjA SRPSTVA DO DANAS Pisac: Sima Lazić Lukin |
2. glava >→ |
Najstarije doba od postanja Srpstva do osvojenja današnjih domovina srpskih
Sav rod ljudski dijeli se na pet raznih rasa ili pasmina iliti sojeva, od kojih je najvažniji i najprosvjećeniji bijeli soj ljudi: soj kavkaski. Kavkaski soj sačinjavaju tri ogromna plemena: arijsko, semitsko i turansko pleme. U arijsko pleme spadaju ova posebna plemenska stabla: Indijanci, Persijanci, Jelini (Grci), Rimljani ili Romani (Talijani, Španjolci, Francuzi i Rumuni), pa Đermani (Nijemci) i Sloveni. (Englezi, Švedi i njihovi srodnici postali su iz mješavine ovih stabala arijskih.) Semitsko pleme u glavnom sačinjavaju: Jevreji (Čivuti) i Arabljani (Arapi). U turanskom plemenu najvažniji su danas: Turci i Madžari. Jedni narodi arijskog porjekla zovu se još i po jeziku: indo-evropski narodi. To su oni narodi, koji su nekada govorili jednim zajedničkim jezikom, i kojima je danas Evropa stojbina i postojbina, a prakolijevka im je bila Indija, a to je velika zemlja na dalekom jugoistoku u Aziji. Srbi, kao i svi Sloveni, spadaju u veliki bijeli soj indo-evropskih naroda. — u narode najprosvjećenije. Ali, posebno, Srbi su grana slovenskoga stabla, a u to stablo spadaju ovi narodi: Rusi, Česi (s Moravcima), Poljaci, Slovaci, Slovenci, Blgari, Hrvati, Srbi i Lužički Srbi.
Svi su ovi narodi bliski rod i govore srodnim jezikom, a svi se zovu općim imenom: Sloveni. Ali od svih Slovena najstariji su Srbi.
Ime Srbin postalo je u nezapamćeno doba, na mnogo stoljeća prije Hrista. A ime Sloven, kao opće naše ime, usvojeno je tek u dvanaestom stoljeću po Hristu, a prvi put je ono poniklo istom u šestom stoljeću, kad se Srbi izbliže sukobiše sa Đermanima, a to su današnji Nijemci ili Švabe. To je bilo ovako: Sva ona srpska plemena, koja su mogla među sobom da slove (da govore) i da se sporazumjevaju, nazvaše se Sloveni, a sve one tuđince, koji nijesu slovili (govorili) srpski, nazvaše Nijemcima, jer oni za Srbe zbilja bijahu nijemi, jer govorahu nerazumljivim jezikom. Ali, sve dotle, svi današnji Sloveni zvahu se jednim općim rođačkim imenom: Srbi. To jest: kao što su Srbi danas samo jedna grana velikoga stabla slovenskog; tako su onda svi današnji slovenski narodi bili samo ogranci jednoga istog stabla — srpskog.
Riječ Srbi postala je od stare srpske riječi Sorabi, a to će reći: rođaci ili svojaci. Dakle: sva ona plemena, koja među se bijahu rod i govorahu istim jezikom, zvala su se — Sorabi ili Srbi. A u starodavnom indijskom (sanskritskom) jeziku, iz kojega je postao i srpski jezik, i u drugim nekojim jezicima, riječ Srb znači čovjeka slobodna, plemenita, uzorita i junačna, koji se vječito bori. No, osim ovoga pravoga imena, tuđinci nazivlju Srbe još i Racima i Vlasima. Ime Rac, ili Ras, ili Rasijan, ili Raščanin —jedno je isto. To je ime vrlo staro i postalo je još u najdavnije doba, kad se Srpstvo raselilo iz svoje pradomovine Indije. Tada se naši praoci rasijaše po svijetu, te po tome jedne Srbe nazvaše Rasijani, a stari Grci ih zvahu Sporima, po grčkoj riječi sporadin, što će reći također: rasijani. Kasnije, osobito u doba Nemanjića, to je ime podmlađeno i obnovljeno, pa onda je riječ Ras ili Raščanin značila čovjeka iz Rase ili Raške, a Rasa iliti Raška bila je najglavnija srpska oblast u sred Prave Srbije, gde je danas Novi Pazar i Toplica.
Ime Vlah nešto je mlađe i znači čovjeka tuđinca. To ime čuli su Srbi prvi put na 400 godina prije Hrista od tako zvanih Kelta iliti Vlaha, koji nama nijesu ni rod ni pomozi Bog i koji su davno izumrli. Kasnije Vlah se zvao svaki pastir, pa i težak. A kad su Turci osvojili srpsku državu, onda su se Srbi povukli iz gradova u gore i dubrave, i bavili se samo stočarstvom i zemljoradnjom, te tako se ime Vlah prenijelo na sav srpski narod pod Turcima. Dakle: Vlah znači samo zanimanje, a ne narodnost. Vlasima danas mi zovemo samo Rumune (Karavlahe) i njihove rođake Cincare. Ime Rac i Vlah nadjenuto je srpskom narodu u doba naše potištenosti i sužanjstva, a time su nas tuđinci htjeli označiti kao narod bespravan, koji je izgubio slobodu i državu svoju. A danas nam ta imena nadjevaju samo naši dušmani, kad hoće, da nas naruže.
Ali nekoji Srbi i sada se nazivlju još: Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaćani, Ličani, Banovci, Krajišnici, Slavonci, Srijemci, Bačvani, Banaćani, Srbijanci, Šumadinci, Starosrbijanci, Maćedonci itd. Sve su ovo samo pokrajinski nazivi i ne znače ništa drugo, nego samo zemlje i pokrajine one, gđe ti Srblji žive. Ali svaki Srbin, ma gđe se on rodio i ma gđe on živjeo, ostaje Srbin, te Srbin, dokle god govori srpskim jezikom i drži srpske običaje. Isto tako nekoji Srblji nazivlju se i po vjeri: Rišćani, Kršćani, Šokci, Latini, Turci itd. Ovo je zaostalo iz onoga sramnog i ropskog doba, kad su ljudi jedni druge gonili i ubijali zbog vjere i razlikovali se po vjeri. Ali danas bi to bila sramota, besmislica i nečovještvo. Jer danas Srbi ispovjedaju nekoliko raznih vjeroispovjesti, a — brat je mio koje vjere bio.
Srba danas ima (bez razlike vjere) oko devet milijuna. Po tome Srblji su brojem veći od Madžara, Rumuna, Grka i svih slovenskih naroda, osim Rusa, a Poljaci su brojem ravni Srbima. Ali nekada Srbalja je bilo mnogo i mnogo više. Još od pamtivijeka,. prije neke 3000. godina, Srbi su bili poznati kao silan i neizbrojno velik narod. Nekoji povjesničari nazivaju Srbe bezgranično razgranjenim i najmnogobrojnijim narodom u tadanjem svijetu, pa vele: kad bi Srbi među se bili složni — morao bi im se sav svijet pokoriti. No kasnije, kad se Srbi neslogom pocjepaše u današnja razna slovenska plemena, opali su brojno. Ali od početka ovoga našeg stoljeća, uprav od oslobođenja Srbije ispod Turaka, Srpstvo opet raste i brojem i snagom tako, da su Srbi danas gotovo dvojinom veći i snažniji, no što bjehu prije 150 godina.
Srbi danas žive: u kraljevini Srbiji, kneževini Crnoj Gori, sjevernoj Arbaniji, Staroj Srbiji, Maćedoniji, Bosni, Hercegovini, Boki Kotorskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj (Banija, Lika, Krbava i Primorje), pa u Slavoniji, Srijemu, Baranji, Bačkoj, Banatu i u zapadnom dijelu kneževine Blgarije do rijeke Iskra, a otud na jug preko planine Rila do rijeke Meste i duž Bistrice i Strume u Maćedoniji. Za tim žive Srbi po manjim naseobinama: u Rusiji, Rumuniji, Italiji i u Americi. Osim toga ima 175.000 Lužičkih Srba u Saksonskoj (u njemačkom carstvu). U današnjim svojim domovinama Srbi se stalno nastaniše istom prije 1260 godina, a dotle oni življahu daleko tamo na istoku, sjeveru i jugu.
Prakolijevka Srpstva bila je čak tamo u dalekoj Aziji, u zemlji Indiji. Misli se, da je tu bila i prva Srbija, koja se dijelila u dvije oblasti: Sarbarsku i Panovsku Srbiju. Bog sveti zna, koliko su naši praoci proboravili u toj svojoj pradomovini. Bplo je to vrlo, vrlo davno, u nezapamćena vremena, na hiljade godina prije Hrista. Za poslednjeg svoga boravka u Indiji srpski narod se već bio vrlo namnožio i neprekidno je ratovao sa okolnim crnim i žutim narodima, a uz to bješe nastala u Indiji užasna glad i pomor. Sve ovo nagnalo je naše praoce, da traže oduške u novoj domovini, te valjda s toga nastade tada
Prvo cijepanje Srpstva i prva seoba Srba.[uredi]
Jedan ogranak Srpstva krenu iz Indije prema zapadu i ustavi se oko rijeke Tigra i Eufrata, u zemlji Mezopotamiji (Međurječju), između Perzije, Arabije i Male Azije. Tu Srbi osnovaše Novu Sarbarsku (Srbiju), podigoše mnoge gradove, dadoše im srpska imena i proboraviše tu nekoliko vijekova. Nekoji pisci vele, da su se Srbi tu zatekli još prije neke 4000 godina, u doba zidanja vavilonske kule, pa čak da su je oni i zidali. To se ne zna. Ali se zna, da, tamo i danas imaju razvaline grada Serbice i rijeka Serbica. Ovi Srbi u Novoj Sarbarskoj življahu poglavito vojničkim i pastirskim životom i vječito stajahu na ratnoj nozi protiv okolnih naroda: Siraca, Asiraca, Haldejaca, Miđana, Persijanaca, Čivuta, Arabljana, Finičana itd.
No množeći se sve većma i tu im otješnja, te se najzad opet prepoloviše. Manji dio ostade još u Novoj Sarbarskoj, a svi ostali digoše se oružanom rukom, pa pregaziše cijelu Malu Aziju i nagrnuše u Afriku, pa poplaviše Egipat (Misir), Libiju i Mavritaniju, i postaviše tamo svoju vlast. Ova srpska najezda izvršena je u tri maha, od prilike, prije neke 3500 godina, i-poznata je u svjetskoj povjesti pod imenom: provala pastira u Egipat. U Egiptu, Libiji i Mavritaniji boravljahu ovi Srbi dulje vremena, te se naposletku jedni pretopiše u tamošnje narode, a ostali se razasuše i pređoše u Evropu. Neki se nastaniše u Španjolskoj i južnoj Francuskoj, neki u Italiji, ali većina ih se naseli na Balkanskom Poluostrvu. Oni u Italiji, Špaljolskoj i Francuskoj utonuše u latinštini, pa vremenom nekoji od tih Srba dočepaše se i prestola rimskog.
Održaše se samo oni Srbi na Balkanu i jedan njihov ogranak u zapadnim stranama Male Azije. Ovi maloazijski Srbi još prije neke 3087 godina borahu se u slavnom trojanskom ratu protiv Grka kao saveznici Trojanaca. A kad Trojanci podlegoše Grcima i kad u tome ratu pogibe i srpski kralj, onda ovi Srbi izabraše novog vođa, pa s njime otploviše Egejskim, Jonskim i Jadranskim Morem, te se jedni otiskoše čak iza rijeke Pada u Italiji i tamo zasnovaše novu srpsku naseobinu na onom prostoru, gđe je kasnije carevala Mljetačka Republika ili Venecija. Jer ove Srbe tuđinci nazivahu Venetima, pa s toga i tu srpsku naseobinu prozvaše Venetija = Venecija = Venedig, a mi je zovemo: Mljeci. No još uz put jedni od ovih Srba Veneta zadržaše se u današnjoj Crnoj Gori, Boki i Dalmaciji, pa tamo i ostadoše. To bješe prvo i najstarije Srpstvo u tim zemljama. Među tim, oni ostali Srbi na Balkanu razmnožiše se i osiliše tako, da su na skoro pritisli sve zemlje među Dunavom; i Savom i među Jadranskim, Jonskim, Egejskim, Mramornim i Crnim Morem.
Ovi Srbi, južni doseljenici, već bjehu postali starosjedioci balkanski još u doba silnog svjetskog osvajača, Aleksandra Velikog, cara maćedonskog, prije 2240 godina. Neki vele, da je i sam Aleksandar Veliki bio Srbin. Ali to se ne zna. Nego zna se, da su ovi Srbi mnogo ratovali u doba Aleksandrovo, čas kao njegovi saveznici, čas protiv njega. Oni bijahu tako silni, da im je Aleksandar morao dati potpunu slobodu i osobite povlastice, u kojima on Srbe nazivlje.: najvelikomoćnijim, najčuvenijim, najznamenitijim i najmnogobrojnijim narodom" svojim. Veli se, da je Aleksandar jednom upitao Srbe:
Koga se najvećma bojite?" —misleći, da se oni njega boje.
A oni mu odgovoriše:
Jedino se bojimo, da se nebo ne bi na nas srušilo!
Tako su bili moćni i siloviti. Eto to i takvo bješe prvo Srpstvo na Balkanu. Ovi južni Srbi zatekoše se tu i u doba Hristovo, ali tada već svi bjehu potpali pod vlast Rimljana. (Rimljani su bili silan osvajački narod grčko-latinskog porjekla, i gospodarili su gotovo svemu svijetu punih 800 godina, a prestonica im bješe Rim. Oni su praoci Talijana.)
Drugi ogranak Srba pođe iz Inđije preko srednje Azije i ustavi se izmeđ Kaspijskog i Azovskog Mora, na međama današnje azijske i evropske Rusije. Sad se. pokrenuše i oni Srbi, što bjehu zaostali u Novoj Sarbarskoj i po sjevernim obalama Male Azije, pa pređoše rijeku Aras i veliku planinu Kavkaz i spojiše se sa onim Srbima kaspijskim. Tu oni osnuju, novu domoviiu koju nazvaše Serbanija, te se tamo i dan danas jedan kraj zove: Servanija. Ovi kaspijski Srbi zvahu se Bijeli Srbi, a jedni od njih, koji življahu po brdinama, zvahu se još i Brđani. Oni su imali svoga starješinu, koji se zvao Gospodin. Gospodin Brđana i Bijelih Srba vladao je nezavisno daleko naokolo i veli se, da je često imao po nekoliko stotina hiljada konjanika. U Serbaniji ostaše ovi Srbi mnogo stoljeća, dok ih ne potisnuše otud novi osvajači.
Treći, poslednji ogranak Srba krenu iz Indije pravce na sjever i uputi se međom velikoga carstva Kitaja ili Kine. (Kitajci iliti Kinezi, što je isto, od uvijek žive u istočnoj Aziji. Oni su danas najveći narod na svijetu, a spadaju u mongolski soj ljudi.) Uz put Srbi se dugo borahu s Kitajcima, te ih ovi jedno vrijeme i podjarmiše. Najzad, oslobodiv se Kitajaca, dođu ovi Srbi u Sibiriju, a to je ogromno velika ruska zemlja u sjevernoj Aziji. Tu oni osnuju novu Srbiju, koja se zvala Sirbija ili Sirbirija (po prastarom srpskom imenu Sirb), a tek u potonje doba Sirbirija se nazva Sibirija. No Srbi se još ljucki i ne zgrijaše u novoj domovini, a već moradoše zagaziti u novu borbu sa divljim Molgolima. (Mongoli su pomenuti poseban soj ljudi u istočnoj i srednjoj Aziji, a mi ih zovemo Tatari.)
Azijske gatke puno pričaju o tim sirbirskim Srbima. Tako se u gatkama sačuvao spomen o njihovim vladaocima: Banu, Janči, Ranku i Cičanu, koji mnogo puta do noge potukoše Kitajce i Hune, te najzad otrgoše Srbe iz njihova ropstva. Poslije Cičana ili Cičića pominje se srpski car Tanča sa njegovih pet sinova. Priča se, da su Srbi u to doba bili još silnnji i mnogobrojniji nego, prije, da su imali preko 100.000 vojnika i da su u njih bili konji brži od hunskih a oružje oštrije od hunskog. Ali po smrti Tančinoj njegovi sinovi razdjeliše svoju državu i tako je oslabiše. Polovina naroda ostade nod najstarijim bratom Caranom, a drugom: polovinom vladahu ostala braća. Po smrti Caranovoj zacari se sin mu Carmin, a za ovim njegov sin Budig. Sa Budigom padnu Srbi opet u ropstvo, te se velik dio naroda srpskog pretopi u Kitajce, Hune i druge narode. (Huci su bili također mongolskog soja, a u taj soj spadaju i njihovi srodnici Hungari iliti Ugri — Madžari — pa i Blgari Gagauzi, praoci današnjih Blgara.)
Tako se poče i doče prvo cijepanje Srpstva i prva seoba Srba. Misli se, da se to počelo, od prilike, na 3500 godina prije Hrista. A dok su se izvršile ove tri prve seobe Srba moglo je proteći bar hiljadu godina. A za sve ovo vrijeme seobe Srbi žnvljahu u neprekidnom ratovanju sa mnogim i svakojakim narodima. Sama borba ovih sjevernih Srba sa Kitajcima i Hunima trajala je čitav niz stoljeća, a još dulje je trajala borba i patnja onih južnih Srba. U toj hiljadugodišnjoj seobi i borbi izginuo je silan Srbalj, a i pretopio se u druge narode.
O životu, običajima i vjeri tih prastarih Srba naslućuje se samo toliko: da su bili mnogobošci i da su imali neko vojničko-pastirsko uređenje, ali rascjepkano na plemenske knežine. A baš to je bilo ono, što ih je slabilo te su često podlegali i mnogo slabijem osvajaču. Za to najstariji povjesničar Herodot, i kaže o našim praocima: Kad bi oni, imali jednog starješinu, ili bar kad bi među se bili složni, bili bi oni najsilniji narod na zemlji. Ali to je u njih nemoguće, te ih baš to čini slabim. Prastari Srbi bijahu mahom bijele puti, ruse kose i plavih očiju, a vrlo krupna i jaka tjelesna sastava. Jedni su radili, a drugi su vojevali. Oružje im bješe: strijela, mač, koplje, sjekira, praćka i štit. Prastari Srbi spaljivahu svoje mrtve, po indijskom običaju. A priča se, da su se prastare Srpkinje radije žive spaljivale sa svojim pokojnim muževima, nego da ostanu udovice. Prastari Srbi nijesu vjerovali u sudbinu, al su vjerovali, da je duša besmrtna i da je svijet postao od morskog pijeska, koji je Bog iznio sa dna i posuo površinom morskom, te otud je, tobož, postala tvrda zemlja i sav život na njoj.
Prosvjeta u tih prastarih Srbalja kao da ne bješe postidna. Tako neki tvrde, da su Srbi još u indijskom svome kraljevstvu bili na najvišem vršku sile, prosvjete i svestrane obrazovanosti. Ali to će biti prećerano. Nego i za sibirske Srbe također se iriča, da su bili daleko čuveni sa tjelesne sile, a napredovali su i u prosvjeti. O njihovom caru Tanči veli se, da je izdavao zakone i podizao građevine. U opće o prastarim Srbima misli se, da su imali svoje gradove, spomenike i hramove. A posebno o onim Srbima u Novoj Sarbarskoj pomenuti Herodot (još prije neke 2340 godina) reče: I ako su u njih mnoga oblasna imena, ipak su im zakoni, jezik i običaji jedni te isti. A za one Srbe u kaspijskoj Serbaniji priča se, da su u potonje doba trgovali čak sa Indijom, a od Miđana i Jermena donašali su robu na kamilama. Sa svog bogatstva išli su u zlato odjeveni.
U glavnom toliko se naslućuje o životu i živovanju toga prastarog, predistorijskog Srpstva. No tako razborit i tako silan narod srpski, koji se ni izbrojati nije mogao, mora da je počinio kud i kamo većih i slavnijih djela kroz tolike hiljade godina. Ali u to pradavno doba nije bilo pismenih ljudi, pa niko ništa nije bilježio. Onda nigđe nije bilo pisane povjesnice, pa ni u Srba, a kroz duga i mnoga stoljeća zub vremena satro je i poništio slavna djela naših praotaca, pa i same svete grobove njihove, te sad cijelo to predaleko doba stoji zastrveno tamnom koprenom neizvjesnosti.