Kratka povjesnica Srba od postanja Srpstva do danas 0
| KRATKA POVJESNICA SRBA OD POSTANjA SRPSTVA DO DANAS Pisac: Sima Lazić Lukin |
1. glava >→ |
Istorija je grčka riječ, a srpski se to kaže povjest ili povjesnica iliti pametarnica — sve je to jedno isto.
Poslije čitanja, pisanja, računanja i očenaša, svakome čovjeku rodoljubu najpreče je znanje: povjesnica roda i naroda njegovog. Čovjek, koji ne zna, a neće da pozna povjesnicu svoga naroda, to je nesvjesno čeljade bez roda i imena, bez ljubavi i ponosa. Takvo čeljade liči na siroče nahodče sa ulice, koje ne zna: ni kako je ni otkuda je došlo na svijet, ni ko mu je bio otac, đed i prađed. Povjesnica narodna, dakle, uči se za to: da poznamo svoj rod i porjeklo svoje; da znamo, ko smo, čiji smo i otkale smo; da znamo, ko su i kakvi su nam bili naši preci, naši stari, pa ili da se ponosimo njima i da se ugledamo na njih, ili da se poučimo njihovom patnjom, pa da se čuvamo, pogrješaka njihovih.
Prošlost je vodilja budućnosti svakome pametnom i razboritom čovjeku, Tako i narod, koji poznaje i ljubi svoju prošlost— svoju povjesnicu — pouzdano ide na susret budućnosti, jer će tako moći da izbjegne one pogrješke, sa kojih je patio u prošlosti. Kad znamo povjesnicu svoga naroda, i duhom smo jači, ne osjećamo se sirotni i samohrani, jer onda znamo, da imamo u svijetu još puno braće svoje, pa čisto osjećamo, kako nad nama vazda stražare veliki dusi slavnih nam predaka i čuvaju nas, da nam u srcu nikad ne ugasne sveti oganj rodoljublja, zajedničkog srodstva i ljubavi bratinjske. Tako se čeliči duh- naroda, te postaje silan i nesavladljiv, da mu ne može nauditi ni unutrašlji ni spoljni zlotvor.
Rekao sam i kažem: narodi, makar kako bili silni i veliki, umiru i nestaju, čim izgube svoj ponos: čim zanemare i zaborave svoju prošlost, svoju — narodnu povjesnicu. I, zaista, mnogi silni i slavni narodi, kad zaboraviše na se i na svoju prošlost narodnu, — onda i nestadoše sa lica zemlje, te ih sad ljudi još samo po imenu kazuju.
Pa hoćemo li i mi, Srbine i srpski sine, da prezremo svoj najviši ponos? Hoćemo li i mi nogama da pogazimo hiljadugodišnje muke i tekovine prađedova naših: hoćemo li da zaboravimo srbinjsku prošlost svoju, svoju povjesnicu narodnu, pa da se živi bacimo u nesitu čeljust tuđinštine? Smiju li to da učine potomci Miloša i Marka i svetoga Nemanjića Save? I po koju cijenu, za kakvu razmjenu bismo mi to mogli učiniti — bez goleme štete svoje? Ta na zemlji ovoj prljavoj nema tog dostojanja i nema te slave, koja bi mogla pretegnuti slavu Srbinovu, jer njoj nema ravne pod nebom ovim, pa stoga nam na njoj zavide i braća i nebraća naša.
Ali: kako će Srbin sačuvati i njegovati svoj ponos, svoju povjesnicu narodnu? Sačuvaće je tako, ako je svesrdno prigrli, ako je ljubi svim srcem. A kako će je zavoljeti? 3avoljeće je, ako je upozna. A kako će je poznati, ako je ne proučava, ako je ne uči i ne pamti? I kako će drugi tuđ svijet znati za Srbina, ako Srbin sam za se no za i sam na se zaboravlja ? I po čemu će nas tuđin voljeti i poštovati, ako se mi sami ne volimo i ne poštujemo?
Mudri su bili prađedovi tvoji, Srbine moj, a još mudrije oni rekoše:
Zagreb, na dan svetog Stefana Milutina, kralja srpskog 1894.
Kratka napomena. U ovoj knjizi narodnoj odbačene su sve književničke zavrzlame i petljanije, a brojevi i godine navode se samo onđe, gđe je najpotrebnije. Gđe god piše tačkom skraćeno: god. ili samo g. — to znači godinu. Sve godine prosto naznačene računaju se od Hristova roždestva na ovamo. Ali kad pored broja godine stoje još i ovakve skraćenice:, pr. Hr, — onda to znači godinu prije Hrista. Rimski brojevi: I., II., III. i tako dalje uzeti su kao pridjevi: prvi, drugi, treći i t. d. Na primjer: kralj Uroš I. Nemanjić V. znači Uroša prvog, koji je po redu peti Nemanjić. Skraćenica: itd. znači: i tako dalje. Tuđe i nepoznatije riječi protumačene su uzgredice na istom mjestu pod ovakvom zagradom: ( ).