Košija od Kramalja kralja

Izvor: Викизворник


Košija od Kramalja kralja

(KOMADI OD PESME)

(Iz Bosne)

Odkako je postala kraina,
Nije levša postala vlahinja,
Nego što je, vesela družino!
Mili ćerca od Kramalja kralja
A na ime Tijana đevojka: 5
No je mdada ostala bez majke,
Pa je dao babo na dojilje;
Dojile je po dvije dojilje,
Dojile je po dvije godine;
(Dojile je za četir’ godine.) 10
Pa je dao babo na češljanje,
Češljalo je devet češljadica
I plelo je devet pletelica,
Svaka sebe i od svoje ruke.
Kad joj bilo dvanajest godina,15
Tad joj babo kaFez načinio.
I u kafez čedo pretvorio.
Babo čeda u kafezu hrani,
Hrani čedo šesnajest godina;
Pa ne vidi sunca ni mjeseca, 20
Ni oblaka nit dobra junaka,
Niti znade na čem’ žito raste,
Na čem’ žito na čemu li trava,
Niti znade što je muška glava;
Dok narasla cura za udaju, 25
Nagojila lica za ljubljenje;
Nabjelila grlo za grlenje.
Lepota se na daleko čula,
Po svih sedam vlaških kraljevina,
I svoj budeš turskoj carevini 30
To začulo svi je sedam kralja,
Sedam kralja od sedam zemalja,
I još osma kruna ćesarova,
Pa se mlogi prosci iskupiše,
Pa odoše bijelu Kramalju, 35
Te ih viđe od Kramalja kralju.
A kad kralje silu ugledao,
Ogrte se ćurkom velikijem,
Pa otide u kaFez đevojci.
Kad ga viđe Tijana đevojka: 40
Lako skoči na noge lagane
Poljubi ga u 'bijelu ruku
Izmače se, dvori starijega.
Tada reče od Kramalja kralju:
„Čedo moje, Tijana đevojka! 45
„Kad si mi se rodila lijepa,
„Da si mi se rodila slijepa,
„Čedo moje; lakše bi mi bilo;
„Đe mi tvoji prosci dodijaše,
„Što imadoh u podrume vina. 50
„To sve tvoji prosci potrošiše,
„Što imadoh zobi i sijena
„To sve njini konji pojedoše.
„A ti, čedo, nećeš ni jednoga
„A šta čekaš? vesela ti majka! 55
„Palo ti je u vijeku tvome
„Te te prosi sedam kralja, čedo,
„Sedam kralja od sedak zemalja
„I još osma kruna ćesarova;
„Hajde biraj koga ti je drago, 60
„Šnjime će, te udomiti babo.“
Al’ govori Tijana đevojka:
„A Bogami mio roditelju!
„Ja od toga neću ni jednoga,
„Udati se bez košije ne ću; 65
„Eto roka do prvoga petka,
„Pa kad bude o prvome petku,
„Kogod ima hata al’ paripa,
„Ali kakvu suru bedeviju
„Što bi dobra bila za košiju, 70
„Nek u polju bude Kramaljskome."
A kad začu od Kramalja kralju
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa đevojci kralje govorio
„Hvala tebi, slatko čedo moje! 75
„Da s’ otišla na bojanli-kulu,
„Da probereš prosca najboljega,
„Najboljega, ali najgorega,
„Mogao sam poginuti ludo;
„A ovako, moje čedo drago! 80
„Što ti bude od Boga suđeno." —
Lovrati se na bojanli — kulu,
Sluge viče, nabreknu sluškinje:
„Sluge moje hitro pohitajte,
„Donesite troljetnoga vina, 85
„I rakije od sedam godina,
„I beškota ljeba bijeloga
„I debela mesa ovnujskoga
„Da ugostim mloge prosioce:
„Sedam kralja od sedam zemalja, 90
„I još osmu krunu ćesarovu.
U mlađega pogovora nema;
Potrčaše sluge i slušvinje,
Donesoše troljetnoga vina.
I rakije od sedam godina, 95
I beškota ljeba bijeloga,
I debela mesa ovnujskoga.
Dok eto ti od Kramalja kralja
I za njime svije sedam kralja,
Sedam kralja od sedam zemalja, 100
I još osma kruna ćesarova.
Za gotovu sofru zasjedoše,
Pa stadoše rujno piti vino;
Vino piše dok se ponapiše,
Dok im vince. uniđe u lice, 105
A rakija ode govoriti;
Te o svačem eglen zaturuše,
O zemljama i o gradovima
O sabljama i o krajinama
I o mlogim dobrim junacima. 110
Dokle reče od Kramalja kralju;
„Gosti moji, svije sedam kralja!
„Sedam kralja od sedam zemalja,
„I još osma kruno ćesarova,
„Vi dođoste prositi đevojku, 115
„Ma Tijana ne će ni jednoga,
„Udatv se bez košije ne će;
„Dade roka do prvoga petka,
„A kad bude o prvome petku,
„Kogod ima hata al’ paripa, 120
„Ali kakvu suru bedeviju,
„Što bi dobra bila za košiju,
„Nek u polju bude kramaljskome;
„Ko dobije, čestita mu bila.“
A kad čulo svije sedam kralja, 125
Sedam kralja od sedam zemalja;
I još osma kruna ćesarova;
Svi sjedoše, sitne knjige pišu,
Svaki svome šilje vilajetu,
Đe god znadu dobroga junaka, 130
A pod njime hata al’ paripa,
Ali kakvu suru bedeviju
Što bi dobra bila za košiju,
Neka hiti polju kramaljskome.
To kad viđe od Kramalja kralju, 135
I on sjede, sitnu knjigu piše,
Posla knjigu niz župno primorje
U Kotare, Cmiljanić Iliji:
„O Ilija, pile od sokola!
„Čuo jesam i ljudi mi kažu 140
„Da si dobar junak na megdanu;
„Ako imaš hata al’ paripa,
„Ali kakvu suru bedeviju
„Što bi dobra bila za košiju,
„„Hajd’, Ilija, meni na veselje, 145
„Ja đevojku dajem na košiju,
„Rad bih bio do te zetom zovnem."
Pa kad takvu knjigu nakitio.
I na knjigu pečat udario,
Predade je brzo tatarinu: 150
„Nosi knjigu Cmiljavić Iliji,
„U primorje u kršno Kotare."
Tatar ode i knjigu odnese;
Pa kad dođe u kršne Kotare,
Dade knjigu Cmiljanić Iliji, 155
...............................................
Pečat slomi, knjigu otvorio
Pa kad viđe što mu knjiga, kaže,
Prosu suze niz bijelo lice.
Kano biser niz bijelu svilu.
A gleda ga ostarila majka: 160
„Čedo moje, Cmiljanić Ilija!
„Od kud knjiga? ognjem sagorela!
„Te je učiš i suze proljevaš;
„A ko te je tako okario?
„O svome se jadu zabavio; 165
„Nije l’ knjiga od kakva megdana?"
No Ilija majci govorio:
„Majko moja Bogami jednoga!
„Ova knjiga nije od megdana,
„No je ova knjiga od Kramalja, 170
„Od onoga kralja kramaljskoga,
„Kralj đevojku daje na košiju,
„Dža i mene zove na veselje;
„A ja hata i paripa nemam;
„Nit’ kobilu suru bedeviju 175
„Što bi dobra bila za košiju
„S toga lijem suze niz obraze.“
Tad Iliji govorila majka:
„A ne boj se, moje čedo drago!
„Imaš, sine, sokola đogina 180
„Što ga majka u potaji rani;
„Rani đoga dvanajest godina,
„Ti za njega i nezvadeš siie;
„Idi, sine u podrume donje,
„Pa kad budeš svodu najnižemu. 185
„Okreni se s desna na lijevo,
„Hoćeš naći kapidžike male
„Pretrpane slamom i sijenom;
„Ti oturi slamu i sijeno,
„A podigni kapidžike male, 190
„I poviči Madžarina Janka,
„Nek’ ti Janko izvede đogina,
„Te okušaj sreću u đoginu.“
To Iliji vrlo milo bilo,
...............................................
...............................................
...............................................
Pa on ode niz bijelu kulu 195
Za njim sablja broji merdevine;
On uljeze u podrume donje,
Pa kad dođe svodu najnižemu,
Okrete se s desna na lijevo,
Dok ugleda kapidžike male 200
Pretrpane slamom u sijeno;
On oturi slamu i sijeno,
A podiže kapidžike male,
I povika Madžarina Janka:
„Dede, Janko; izvede đogata 205
„Da okušam sreću u đoginu.“
Namah Janko podrum otvorio,
Pa sokola izvede đogina;
Na đogatu četiri ulara,
Što ga drže četiri Madžara. 210
Na đogata timar udariše
Mlakom vodom i rakli-sapunom,
Pa u sunđer vodu pokupiše,
A čaršavom dlaku položiše;
Pa mu grivu šikom šikovaše, 215
A kopitu viksom viksovaše;
Pa baciše ćebe tatariju,
A po njemu sedlo osmanliju,
Preko sedla ašu saračliju,
Povrh aše četiri kolana, 220
Jedno peto ibrišim-tkanica
Od zelene prepredene svile;
Založiše đemom od čelika;
Pa mu dizgin na jabuke meću,
Sam sa đogat po avliji šeće. 225
Nogom kopa a ušima striže,
Čeka đbgat dobra gospodara. —
A Idija na kulu iziđe,
On se svuče pa se preobuče:
Meće vlaše na se odijelo, 230
Do tijela košuljica b’jela,
Po košulji tri đečerme zlatne,
Pa povrz njih toke okovane,
Zlatne toke od četiri oke,
Povrh toka zelena dolama, 235
Na dolami trijest puca zlatnih,
Svako puce od po litre zlata,
A što mu je puce pod grocem,
U njemu je litra i po zlata,
I ono se na čekrk zavija, 240
U njem’ stoji čaša od biljura.
Čim junaci rujno vino piju;
Pa na noge kovče i čakšire,
A na glavu kalpak i čelenku,
Na čelepci sedam pera zlatnia, 245
Svako pero od po litre zlata,
A što mu je pero nad očima,
U njemu je litra i po zlata,
I ono se na čekrk okreće
Te kazuje koji vetar duje 250
I branio mu lice od sunašca,
Da mu sunce ne opali dice;
Kraj čelenke od zlata stupovi,
Na njima je sitno trepetljiče,
Trepetljiče u ramena tiče. 255
Tad Ilija prikiti oružje:
Meće vlaše dvije puške zlatne,
Što na njima niđe drvca nema,
Samo parče što čarkove stače;
Pa pripasa sablju babajkovu; 260
Siđe vlaše u mermer-avliju
Do đogata konja vilovnoga,
Za dizgin ga rukom uhvatio,
Privede ga binjakteš-kamenu,
Sa kamena njemu na ramena, 265
Prekrstiše se i Boga pomenu,
„Zbogom" reče „moja stara majko!“
A majka mu blagosove daje:
„Srećan da si; jedini u majke!“
Tad Ilija okrete đogata, 270
Dohvati se polja pod Kotarom,
Pa poteče drumom širokijem
Kano zv’jezda nebom visokijem.
Ode vlaše zbogom putujući,
Osta za njim majka gledajući.
A kad dođe u Kramalja grada,
U gradu je konja razljutio,
Pa se dobar konjic pomamio,
Pod Ilijom skače na kolače,
Tri mu koplja u visinu skače,
A četiri polja zahvataše,
Seiri ga malo i veliko.
...............................................
...............................................
...............................................
Gleda s kule kraljeva đevojka,
...............................................
...............................................
„Oj Kumrijo, sestro do vijeka
„Do sada si robinjica bila,
„Od sad si mi po Bogu sestrica,
„Brzo siđi dole u čaršiju,
„Pa ti gledaj onoga junaka
„Na đogatu konju od megdana,
„Đe će dobra đoga odsjednuti,
„Pa ga pitaj, vesela mu majva!
„Odkuda je, od koga je grada,
„Kako li se po imenu kaže,
„Blago majci, koja ga rodila,
„Blago seji koja odgojila
„I najbolje onoj mojoj drugi
„Što mu noći na bijeloj ruci.“ —
U mlađega pogovora nema,
No Kumrija strča u čaršiju;
Pa kad viđe Cmiljanić Iliju,
Đe Ilija odsjede đogata
Pred duđane Jove bazrđana,
Mlada cura doće pred dućane,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa mu stade stidno govoriti:
„O junače, Boga ti jednoga?
„Odkuda si od koga li grada?
„Kako li se po imenu kažeš!
„Za te pita kraljeva đevojka.“
Odgovara Cmiljanić Ilija:
„O Boga mi lijepa đevojko!
„Jesi l’ čula to župno primorje?
U primorju te krše Kotare?
U Kotare Cmiljanić Iliju?
„Ja sam glavom Cmiljanić Ilija.“
To kad začu Kumrija robinja,
Brzo ide na bijelu kulu,
Te kazuje Tijani đevojci:
„Viđela sam dobroga junaka
„Na đogatu konju od megdana,
„To je glavom Cmiljanić Ilija
„Iz primorja, iz kršnih Kotara.“ —
„O Kumrijo, sestro do vijeka:
„Siđi brzo dole u čaršiju
„Do junaka Cmiljanić Ilije,
„Od mene odnesi pozdravlje:
„Neka dođe na bojanli-kulu,
„Srmajli sam čibuk pripalila,
„A mrku sam kavu prestavila,
„Neka dođe da je poharčimo."
U mlađega pogovora nema;
Ode cura natrag u čaršiju
Pa Iliji stidno progovara:
„O Ilija, pile od sokola!
„Selam ti je od šćeri kraljeva:
„Da ti pođeš na bijanli-kulu,
„Srmajli je čibuk pripalila,
„A mrku je kavu prestavila
„Da otideš da je poharčite“.
Ode vlaše riječ ne učini.
...............................................
...............................................
...............................................
Na kuli se otvoriše vrata,
Na vratima molovano bilo,
Molovano dva arapa crna,
Oštre sablje drže u rukama.
Da s’ očima po izdalje gledaš,
Bi rekao i bi se zakleo
Da su živi, nisu molovani.
Kad arape vlaše ugledalo,
Kol’ko j’ vlaše silno i bijesno,
Trže vlaše sablju babajkovu,
Po vratima udariti šćaše.
No povika Kumrija robinja:
„Stan’, polako, Cmiljanić Ilija!
„Nisu živi no su molovani.“
Ustavi se Cmiljanić Ilija,
I povrnu sablju u kaniju.
...............................................
...............................................
Tu ga srete Tijana vraljeva,
Za b’jele se uhvatiše ruve
U b’jelo se izljubiše lice,
Pa odoše uz bojanli — kulu,
Uniđoše u šikli — odaju,
Pa sjedoše na meke dušeke,
Po šiltetu noge popružiše,
Kavo patke po duboku viru;
Na jastuke ruke rasturiše,
Ka sokoli pod oblake krila.
Kavedžije kavu doniješe,
Čibukdžije čibuk pripališe;
Dok po jednu kavu poharčiše,
Telal vnknu pod kraljevom kulom
„Deder kralju izvodi đevojku!
„Svaki konjik konje opremajte."
...............................................
...............................................
...............................................
...............................................
Tad Madžari gajtan iznesoše,
Iznesoše pa ga zategoše,
Za gajtane konje zavedoše,
Gajtan pade, konji potekoše;
Bože mili i Bogorodice!
Kad potrča petstotina konja,
Stade crne zemlje tutnjavina.
A to gleda Cmiljanić Ilija
Iz odaje sa kraljeve kule,
Pa siodi niz kraljevu kulu,
A zakroči vilovna đogata,
Ode vlaše polju kramaljskome.
Kad iziđe u polje kramaljsko,
Usred polja čador razapeo,
Pa udrio koplje u ledinu,
A za koplje svezao đogata,
Pa pod čador sjede piti vino;
Ne pije ga čim ga ljudi piju,
Već leđenom od dvanajes oka. —
Kad otide uz polje košija:
Kralj doziva dvije sluge svoje:
„Sluge moje hitro poslušajte!
„Dohvatite durbin od biljura,
„Razvite mu sedam kolenaca,
„Na demnrli-pendžer naslonite,
„Pokupite polje pod Kramaljem
„Uhvatite u polju košiju
„Da vidimo konje i junake
„Čiji li su konji po najbrži.“
U mlađega pogovora nema;
Dohvatiše durbin od biljura,
Razviše mu sedam kolenaca,
Na demirli-pendžer nasloniše,
Pokupiše polje pod Kramaljem,
Uhvatiše u polju košiju,
I viđeše Cmiljanić Iliju,
Đe on pije vino pod čadorom:
„Gospodaru! od Kramalja vralju!
„Po najprva dva arapska vranca
„I na njima latinsko ciganče;
„Pa za njima dvije bedevije,
„Obadvije arapina crnog,
„A na njima niđe nikog nema,
„Za unkaš im uzde zaturene
„Pa za njima dva hata alata,
„Oba hata arapina Use,
„I na njima niđe nikog nema,
„Za unkaš im uzde zaturene;
„Pa za njima arapine Uso
„Na njegovoj suroj bedeviji;
„Pa za njime kruna ćesarova;
„Pa za krunome Krla kapetane
„Na njegovu vilenu zelenku;
„Pa za Krlom krunine katane;
„A za njima družina ostala.“
„Ono vlaše sjedi pod čadorom,
„Pod čadorom rujno vino pije,
„Ne pije ga čim ga ljudi piju,
„Već leđenom od dvanajest oka.“
Tada reče od Kramalja kralju:
„Gledajte ga, vjerne moje sluge!
„Kad će mlado vlaše ustanuti
„I đogata konja zakročiti.“
Istom kralje bio u riječi,
A Ilija u sat pogleduje;
Kad dva sata izmaknu košija,
Tad Ilija skoči pod čadorom
I zakroči vilovna đogata.
Polje pusto dugo i široko,
Megdan ima dvanajest sahata;
On đogatu dizgin popustio
Te mu đogo iz dizgina ide,
Iz dizgina nosi gospodara.
Sve u trećem satu prestigao.
Prestigao družinu ostalu.
Tako mu se dalo pogledati
Dok ugleda kraljeve katane,
Malo ide no ih stiže brzo,
Pa Ilija njima govorio:
„Oj katani moja braćo draga!
„Hajte braćo sad da putujemo.“
Oni njemu ne rekoš’ riječi. —
Tako mu se dalo pogledati,
Dok ugdeda Krlu kapetana
Na njegovu vilenu zelenku,
Malo ide no ga stiže brzo,
Pa Idija Krlu govorio:
„Hajde, Krle sad da putujemo."
Njemu Krle ne reče riječi. —
Tako mu se dado pogdedati,
Dok ugdeda krunu ćesarovu,
Mado ide no je stiže brzo,
Pa Ilija kruni govorio
„Hajde, kruno, sad da putujemo."
A Iliji kruna odgovara:
„Idi vlaše, sa srećom ti bilo“! —
Tako mu se dado pogledati
Dok ugleda arapina crnog
Na njegovoj suroj bedeviji,
Malo ide no ga stiže brzo,
Pa Ilija njemu govorio;
„Hajde, Uso sad da putujemo".
Arap ćuti, ne reče riječi. —
Tako mu se dalo pogledati,
Dok ugleda dva hata alata
I na njima niđe nikog nema,
Malo ide no ih stiže brzo,
Đe ih stiže, tu ih ostavio. —
Tako mu se dalo pogledati,
Dok ugleda dva arapska vranca,
I na njima latinsko ciganče,
Malo ide no ga stiže brzo,
Cigančetu junak govorio:
„Hajd’ ciganče, sad da putujemo."
No govori latinsvo cigapče:
„O Ilija, žalosna ti majka!
„Zar ne žališ sokola đogata?
„Spale su mu ploče sve četiri
„Iz kopita crna krvca vrca.“
A Iliji prežao đogata,
Usred polja konja ustavio
Siđe s đoga na zemljicu crnu,
I zagleda ploče na đogatu:
Stajahu mu ploče sve četiri.
Pridrnu se Cmiljanić Ilija,
Pa zakroči vilovna đogata,
I poteže sablju babajkovu,
A poćera po polju ciganče,
Malo ide no ga stiže brzo,
Udari ga sabljom na dovatu,
Na dovatu po crnome vratu,
Pade glava u zelenu travu.
A Ilija prođe na đogatu,
I doćera konja do đevojke,
Kod đevojke kolja odsednuo;
Đevojačke sluge pritrčaše,
Pod Ilijom, konja prihvatiše;
A đevojka Cmiljanić Iliju
Za bijelu uhvatila ruku:
„Dobro došo, pile od sokola!
...............................................
...............................................

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme (epske), sakupio i na svet izdao Blagoje Stojadinović, II, u Beogradu, u Državnoj štampariji, 1869, str. 35-52.