Kopanje blaga

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Nekakav čoek usni blago: dode mu na san jedno dijete krilato i kao snijeg bijelo, govoreci mu: "Hajde u ono najviše brdo što znaš, tu ceš naci veliki bor, i pod borom trorogi kam iz kojega pišti voda kao suza; iskopaj ispod kamena toliko dubine koliko je on visok, pa ce ti se otvoriti obla jedna džara sa zlatnijem zaklopom puna aspri, digni zaklop i onde ostavi a aspre nosi, i nikomu se vješt ne cini da te ljuta guja ne uvjede." Kad se čoek probudi obeseli se, digne se, obuce se i trkom put onoga mjesta de mu je receno, i kad ugleda oni bor i pod njim kam suzoviti i trorogi, onako sam uloži kopati, i tek što je treci put kljukom udrio u zemlju, zacu ozdol jedan glas kao detinjski: "Prod' se, ko si, te rabote danas!" Kad on ovo ču, od straha pade na zemlju i kao zaklan zaspa. U ta mu isti cas dode opet na san ono isto dijete govoreci mu: "Ti si ustanuo, umio si se, obukao si se, krenuo si na put, i rabotu si zapoceo, a prekrstio se nijesi; a moli Boga za što ga moliš: da ti nije mene bilo, umio bi kazati šta bi ti se dogodilo; nego kad ustaneš, prekrsti se kao što Bog zapovijeda; pride no koju mu drago rabotu zapocneš, vazda valja da se najpride prekrstiš." Kad se čoek probudi i rastrijezni, kad li se ne nalazi na onome mjestu de je bio od straha panuo, nego u nekakvome bostanu punanu cvijeca, pa se prekrsti, uzme svoju kljuku i motiku te opet na ono isto mjesto pode de mu je bilo receno, i pride nego pocne rabotati prekrsti se prema suncu, koje u oni trem izlažaše, u tri puta govoreci: "Sunce na istok a jaki Bog na pomoc!" Te uloži da kopa zemlju, ali s nekim strahom da ne bi opet cuo kakav glas ozdol. Kopajuci i izgrcuci zemlju, kad li – zasja mu se nešto kao da mu sve žrake suncane u oci sinuše, kad li što je? zmaj spava na onome blagu i pošto čoek vide da od njega nikako ne mogaše blago da uzme, u tri maha zakumi ga da se mice. Na to se zmaj probudi i rece mu: "Ja se odolen ne micem, jer niti je tvoje ni moje blago ovo, ma sa svijem tijem, ako prebrojiš sve izvore koliko ih ima u ovoj planini i da mi dodeš da kažeš, maknucu ti se s mjesta, a drukcije nikako." Kad ovo cu oni čoek, zade od izvora do izvora i pocne ih brojiti redom po gori, ali se pomete i nikako im broja ni kraja nije mogao naci. Onako trudan sjedne ispod jednoga visokoga drveta, da takoga u svijetu nije, i zacuje navrh njega de se dvojica u velike degaju, pa pogleda, kad li doleceo vilenik i vila, i vilenik hocaše da mu vila nešto silom kaže, a vila bojeci se zakle mu se govoreci: "Tako mi sedamdeset i sedam izvora što je u ovoj planini, ne znam." Vila negde polece, a vilenik upazi ovoga čoeka i rece mu da ide na ono blago i da ga nosi. On pode kad li zmaja ne nalazi, nego diže oni zaklop od zlata te na džari bješe, i pocera sve blago što u njoj nade, a zaklop od nje ostavi.

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 98–100.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 156 godina.