Kopanje blaga

Nekakav čoek usni blago: dode mu na san jedno dijete krilato i kao snijeg bijelo, govoreći mu: "Hajde u ono najviše brdo što znaš, tu ćeš naći veliki bor, i pod borom trorogi kam iz kojega pišti voda kao suza; iskopaj ispod kamena toliko dubine koliko je on visok, pa će ti se otvoriti obla jedna džara sa zlatnijem zaklopom puna aspri, digni zaklop i onde ostavi a aspre nosi, i nikomu se vješt ne čini da te ljuta guja ne uvjede." Kad se čoek probudi obeseli se, digne se, obuče se i trkom put onoga mjesta de mu je rečeno, i kad ugleda oni bor i pod njim kam suzoviti i trorogi, onako sam uloži kopati, i tek što je treći put kljukom udrio u zemlju, začu ozdol jedan glas kao detinjski: "Prod' se, ko si, te rabote danas!" Kad on ovo ču, od straha pade na zemlju i kao zaklan zaspa. U ta mu isti čas dođe opet na san ono isto dijete govoreći mu: "Ti si ustanuo, umio si se, obukao si se, krenuo si na put, i rabotu si započeo, a prekrstio se nijesi; a moli Boga za što ga moliš: da ti nije mene bilo, umio bi kazati šta bi ti se dogodilo; nego kad ustaneš, prekrsti se kao što Bog zapovijeda; pride no koju mu drago rabotu započneš, vazda valja da se najpride prekrstiš." Kad se čoek probudi i rastrijezni, kad li se ne nalazi na onome mjestu de je bio od straha panuo, nego u nekakvome bostanu punanu cvijeća, pa se prekrsti, uzme svoju kljuku i motiku te opet na ono isto mjesto pođe de mu je bilo rečeno, i pride nego počne rabotati prekrsti se prema suncu, koje u oni trem izlažaše, u tri puta govoreći: "Sunce na istok a jaki Bog na pomoć!" Te uloži da kopa zemlju, ali s nekim strahom da ne bi opet čuo kakav glas ozdol. Kopajući i izgrćući zemlju, kad li – zasja mu se nešto kao da mu sve žrake sunčane u oči sinuše, kad li što je? zmaj spava na onome blagu i pošto čoek vide da od njega nikako ne mogaše blago da uzme, u tri maha zakumi ga da se miče. Na to se zmaj probudi i reče mu: "Ja se odolen ne mičem, jer niti je tvoje ni moje blago ovo, ma sa svijem tijem, ako prebrojiš sve izvore koliko ih ima u ovoj planini i da mi dođeš da kažeš, maknuću ti se s mjesta, a drukčije nikako." Kad ovo ču oni čoek, zađe od izvora do izvora i počne ih brojiti redom po gori, ali se pomete i nikako im broja ni kraja nije mogao naći. Onako trudan sjedne ispod jednoga visokoga drveta, da takoga u svijetu nije, i začuje navrh njega de se dvojica u velike degaju, pa pogleda, kad li dolećeo vilenik i vila, i vilenik hoćaše da mu vila nešto silom kaže, a vila bojeći se zakle mu se govoreći: "Tako mi sedamdeset i sedam izvora što je u ovoj planini, ne znam." Vila negde poleće, a vilenik upazi ovoga čoeka i reče mu da ide na ono blago i da ga nosi. On pođe kad li zmaja ne nalazi, nego diže oni zaklop od zlata te na džari bješe, i poćera sve blago što u njoj nađe, a zaklop od nje ostavi.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 98–100.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.