Komunistički zločini u Crnoj Gori

Izvor: Викизворник
Komunistički zločini u Crnoj Gori
Pisac: Slavko Perošević


 Komunistički zločini
    u Crnoj Gori

Dođu tako nekad dani kleti,
Kad ni oro’ po nebu ne leti.
No’ pod sobom moćna krila svije
I zimuje đe mu mjesto nije.

Dođu doba, kad sve na zlo sluti,
Pred neumnim, mudri kad zaćuti.
Žuč umjesto meda kad se toči,
Čast kad svije pred sramotom oči.

Dođu crni i turobni dani,
Kad i ptice zaćute na grani.
Mukotrpne i proklete ure,
Kada ljudi kod oči zažmure.

Mučni vakti i krvava vrenja,
Kad nestane časti i poštenja.
Dođu doba strašna i svirepa,
Kad fukara vlasti se dočepa.

Kad ikone sa zidova plaču,
Kad je zakon, prst na obaraču.
A iz pakla đavo kad izmili,
Pred nepravdom, pravda kad zacvili.

Dođu dani mračni i opaki,
Na zlo ljudi kad postanu laki.
Kad je čojstva sve manje i manje,
Kada glupost pobijedi znanje.

Neki kleti i turobni zeman,
Iz čovjeka kad izviri neman.
Kad se mnogi od Boga ogluše,
I ostanu bez srca i duše.

Rad ideje neke ili novca,
Kad su spremni da ubiju oca.
Strica, brata, rođaka il’ kuma,
Kad ih mržnja vodi ’mjesto uma.

Kad glad vlada, a mećava svira,
Dal’ vuk, vuka u planini dira?
Da li šarka, kolje šarku zmiju?
Dal' orlovi jedan drugog biju?

Da li gore u nebo visoko,
Zna sokola da napadne soko?
Dal' ris, risa u planini stravi?
Koja zvijer svog bližnjega davi?

Dal' postoji životinja neka,
Da krv više voli od čovjeka?
Manju zvjerku, kolje zvijer jaka,
Samo kad je praznoga stomaka.

Nit' iz mržnje nit' iz obijesti,
Već što mora življeti i jesti.
Al' čovjek je krvožedno biće,
Kom’ je zločin i hrana i piće.

Sve prirodne zakone što ruši,
Kad mu đavo zavlada u duši.
Tad sa puno žara i sa volje,
Svog bližnjega ubija i kolje.

O moralu ne misli i vjeri,
Tad je gori od svake zvijeri.
Tako i te godine iz mraka,
Pojavi se zvjezda petokraka.

I mnogome zasija na kapi,
Što za pravdom u svom srcu vapi.
Komunisti vični svakoj laži,
Sirotinji koja hljeba traži.

Davali su obećanja mnoga,
Ako pljune na Hrista i Boga.
Neukoj su govorili masi,
O pravima i radničkoj klasi.

Koja pišti vezana lancima,
O gazdama i o kulacima.
Na ustanak zvali i na bunu,
Vrijeđali državu i krunu.

I pljuvali po crkvi i vjeri,
Oni što se zvahu proleteri.
Lijepe r’ječi o sreći i radu,
Kod mnogog su probudile nadu.

U budućnost svjetliju i bolju,
Te pristupi u vojsku đavolju.
I pod barjak crveni se svrsta,
Protiv časnog da ratuje krsta.

Toga ljeta u Crnoj se Gori,
Luciferov sin se odnekud stvori,
U zlu uru u dom nam je doša,
Sin đavolji što ga zvahu Moša.

Nije imo’ ni repa ni roga,
Taj otpadnik od crkve i Boga.
Što potomak onih ljudi bješe,
Što Hristosa na krst razapeše.

Al’ sjaj zvjezde sa njegovog čela,
U mrak zavi crnogorska sela.
Ako bjehu za nekoga čuli,
Da na crkvu i Boga ne huli,
Da u narod na dobrom je glasu,
Taj se nije mogo’ nadat’ spasu.

Takve ljude nebrojeno puta,
Noć je crna znala da proguta.
U tom strašnom i krvavom času,
Mnogi što je vjerovo Đilasu,
Mošu, Savi, Blažu i Radoju,
Đavolu je dušu prodo’ svoju.

I na sebe navukao grijeh,
Sramnih djela iz vremena tijeh.
Pokoljenja od njih da se srame,
S' braćom svojom punili su jame.

Ti zločinci bez ljudske vrline,
Bacali su ljude u klačine.
I žive ih ložili u peći,
Šta se za njih, više može reći.

Komšijama nad grobnim jamama,
Vadili su oči sa kamama.
Sin je znao da se mrzi s' ocem
Ubijali sa maljem i kocem.

U zločinu ne imahu mjere,
Otpadnici od krsta i vjere.
Pamti mračni bunar kod Šavnika,
Pir krvavi Mošovih krvnika.

Ječala je Berišina Luka,
Svu noć dugu od strašnih jauka.
Tu dognaše vezane u žice,
Sve poštene ljude bez krivice.

I na teške staviše ih muke,
Na sred ravne Berišine Luke.
Te večeri, niko đe ne gleda,
Pobili su ljude od ugleda.

Što nikakvu ne imahu manu,
Al’ ne muški, na ljutom megdanu.
Nit’ u bitku nekakvu žestoku,
Nego su ih klali kano stoku.

Nad obalom hladne Bukovice,
Ko što samo znaju kukavice.
A krvava na Radovču jama,
Zalita je ljudskijem suzama.

Nad njom noću kada padne tmuša,
Lebde sjene napaćenih duša.
Na dno njenog dubokog ždrijela,
Stotine je bačeno tijela.

Oficire i sveštena lica,
Gutala je mračna bezdanica.
Mnogi u nju bačeni su živi,
A nizašta ne bijahu krivi.

Na dnu njenom, na Božijoj pravdi,
Da umiru od žeđi i gladi.
A u srcu obuze me tuga,
Kad se sjetih Kolašinskog luga.

Đe su mrski Titovi dželati,
Nevin narod započeli klati.
I na krstu razapeli pseto,
Jer im ništa nije bilo sveto.

No pobiše narod onoliki,
Pokraj Tare na praznik veliki.
Na dan sveti Hristovog rođenja,
Oni koji nemahu poštenja.

Nit' obzira ka' krstu i vjeri,
Kano čopor krvavih zvijeri.
Usred noći i snježne i hladne,
Staše ljude ubijati jadne.

Te večeri zaštićeni tamom,
Mnogima su presudili kamom.
Po grupama uz Taru duboku,
Klali su ih vezane ko' stoku.

Maljevima lomili im kosti,
Bez ikakvog žala i milosti.
Žive ljude bacali u raku,
I po' gustom januarskom mraku.

Ubijali i djecu i žene,
Svu noć dugu, kraj vode ledene.
I slušajuć’ Pijadu i Đida,
To su veče bez imalo stida,
Vjerno služeć’ kletom komunizmu
Čast i obraz stavili pod čizmu.

Tu u mračnom kolašinskom lugu,
Krici su se čuli svu noć dugu.
Jauk strašni ječo’ je iz šume,
So i hljeb te ogubali kume.

Drugi jauk za njim jeknu jače,
— Šta to radiš brate i rođače?
— Zašto noćas ne poštujuć’ Boga,
Kolješ druga i komšiju svoga?

Tu su mnogi ječeći iz glasa,
Kleli Tita, Moša i Đilasa.
I sve one što u ovo vrjeme,
Zla strašnoga raspiriše sjeme.

I što bistru zamutiše vodu,
Sijuć mržnju i strah u narodu.
Kraj Nikšića u Gornjem su Polju,
Dovodili ljude da ih kolju.

Tu od strane kletih komunista,
Pob’jeno rodoljuba je trista.
Kojima je u ta doba teška,
Presudila samo jedna greška:
Što volješe u dnu svoga bića,
Krst umjesto srpa i čekica.

Te godine kroz mnoga je sela,
Smrt stravična ljudske glave žnjela.
Svom se domu mnogi nije vrno,
Crnu Goru zaviše u crno.

A da one, zvjerski što su klali,
Niko nije smio ni da žali.
U Bijelo Polje i u Rovca,
Kraj Cetinja, Pljevalja, Mojkovca,

Trunu kosti bez krsta i groba,
Mučenika iz tog strašnog doba.
Što su mesom prehranili crve,
Te proklete četrdeset prve.

Mnogo ljeta otad evo minu,
Velom laži krili su istinu.
Mnogi od njih za nedjela svoja,
Dobili su ordenje heroja.

Nagradiše svakog ubojicu,
Nekom zvanje, nekom spomenicu.
Ali šta su ordenje i zvanja,
Kad su ruke krvave od klanja?!

Šta činovi, sva bogastva svijeta,
Kad je duša mračna i prokleta?!
Zločincima iz tijeh vremena,
Ođe ne bih pominjo imena.

I s tim važnost pridavao neku,
Onim što se, sad u paklu peku.
I u muke velike i teške,
Ispaštaju istorijske greške.

Svaki od njih u velikoj boli,
Sad Hristosa za oproštaj moli.
I od Božje drhti veličine,
Kajući se za svoje zločine.
Za bol, tugu i za svaku ranu,
Što je zado’ služeći Satanu.

Pa kad jeci, jezivih krikova,
Odlijegnu iz ovih stihova,
Iz vremena toga svaki jauk,
Nek nam bude pouka i nauk.

Naraštaji neka znadu mladi,
Da se sreća na krvi ne gradi.
Ruka pravde i ako je spora,
Da će stići svakoga zlotvora.

Bog sa neba sve sudi i mjeri,
Pa zato se okrenimo vjeri,
Hristos svojom nek' nas poji snagom,
Proklet nek je ko' druguje s vragom!

(septembar 2019.)